Marinko Čulić: Bespoštedni rat ludih i zbunjenih

Marinko Čulić
Autor 9.3.2013. u 10:10

Marinko Čulić: Bespoštedni rat ludih i zbunjenih

Nisu to nikakvi autokrati i satrapi, koji ne daju zemlji da diše, nego smušenjaci kojima jedva da je potreban vanjski neprijatelj, jer njegovu ulogu sasvim dobro i sami obavljaju.

Riječki incident u kojem je policija fizički maltretirala nekolicinu sudionika nevelikog prosvjeda dviju udruga, Anonymous i Occupy Croatia, nije nešto nad čime bi se trebalo bogzna koliko snebivati. Uvijek će biti policajaca koji su ‘laki na obaraču’, pa da im i sto puta kažeš da je glupo nasrtati na desetak demonstranata nakon što se glavina od stotinjak već bila razišla. Ali, druga je stvar ako su u pravu prosvjednici kada tvrde da je policija dobila izričitu naredbu da im pokaže mišiće, dakle postupi baš onako kako je postupila.

To onda znači da je nervoza policije samo odraz nervoze središnje državne vlasti, a tu smo već u polju puno ozbiljnije i dalekosežnije teme. Ozbiljnost proizlazi iz činjenice što jedva da možeš i nabrojati sve protestne akcije i hepeninge protiv nje koje se najavljuju u narednim tjednima, a neke se već i događaju. Tu su već spomenuti Anoymous i Occupy, pa ‘referendumski ustanak’, protesti u nekoliko značajnih tvrtki koje su u problemima ili pred  stečajem (Dioki, Dina, 3. maj, Coning..), zatim prosvjedi velikih sindikalnih središnjica, seljaka, laičkih katoličkih udruga i same Crkve, pobuna branitelja, sada i generala, protiv ćirilice u Vukovaru…

Nikada prema Banskim dvorima nisu marširale ovako brojne i raznobojne čete nezadovoljnika, koje odreda traže promjenu državne politike, neke i izvanredne izbore, a ima i prijetnji o preuzimanju vlasti (Stožer za obranu hrvatskog Vukovara). Sve je, dakle, strašno napeto, izgleda kao da se sprema sudar dva nabildana teškaša, koji nepomirljivo kidišu jedan na drugoga, pa dok netko ne izgubi tlo pod nogama nema odustajanja. Ali, kada malo pročeprkaš ispod površine prvih dojmova vidiš nešto drugo. Ako se ovolika sila nezadovoljnika okrenula protiv vlasti, to bi moralo značiti da tamo sjede neki opaki momci, koji su autokratski prigrabili sve poluge vlasti i, točno znajući što rade, ugnjetavaju – iz Vukovara dodaju: i rashrvaćuju – narod.

Vlast je sam sebi najveći neprijatelj

Ali, avaj, tu je riječ o nečem sasvim drugom. Nisu to nikakvi autokrati i satrapi, koji ne daju zemlji da diše, nego smušenjaci kojima jedva da je potreban vanjski neprijatelj, jer njegovu ulogu sasvim dobro i sami obavljaju. Vladajuća koalicija puca po šavovima iz razloga kojih se za mjesec-dva više nitko neće sjećati, toliko su beznačajni i banalni. Premijer Milanović galami u maniri borbenog kejnzijanca protiv mjera štednje baš u trenutku kada je tripostotnim rezanjem plaća državnim službenika učinio upravo suprotno. A predsjednik Josipović se u odvažnoj analizi uzroka sadašnje krize spustio na razinu zabrinute seoske babe, koja oko sebe vidi previše kuknjave, a premalo zasukanih rukava. I sve tako i u tom stilu.

Udarati po takvoj vlasti izgleda gotovo bezosjećajno, malo fali da to usporediš sa zlostavljanjem nezaštićene nejači ili zatiranjem ugroženih bioloških vrsta. Kako onda, moraš se zapitati, da je na tu šaku jada jurnula armija ljutih i surovih protivnika, koji, vidjevši u ovome nešto puno veće i zlokobnije, kao da se spremaju ponovno osvojiti Bastilju?! Pa objašnjenje je jednostavno u tome da se uglavnom radi o još većim bezveznjacima, koji, koliko god bili glasni i ambiciozni, ovome sukobu mogu dati samo izgled bespoštednog rata ludih i zbunjenih. I, naravno, takvi nisu ni blizu tome da otvore pitanja koja će protresti ovu vlast, nego će je prije stabilizirati i učvrstiti.

Ustanak glasačkim listićima

To će prvenstveno napraviti spomenuti ‘referendumski ustanak’ koji u politički život unosi dosad nepoznatu praksu da se ustanci dižu većinskim glasanjem punoljetnih muškaraca i žena. To bi svakako trebalo prijaviti nekom patentnom uredu, ako za takve stvari postoji. Osim toga, ‘ustanici’ bi se trebali pretplatiti i na neke novine, da su to učinili ne bi se moglo dogoditi da građane pitaju o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, što ih se već pitalo prošle godine. Odgovor, hvala na pitanju, znamo. Ne bi ih pitali ni o ukidanju pretvorbe i privatizacije, jer su se i o tome izjasnili, doduše neizravno, na svim dosadašnjim parlamentarnim izborima, i nisu imali nikakve primjedbe. Da jesu, glasali bi za Stipu Šuvara, ali, eto, nisu.

Sa sindikatima je naizgled drukčije, to su ipak ozbiljne i etablirane organizacije za razliku od ovih ‘ustanika’, ali i oni su petljali s referendumima, i to i više. Jednom im je čak i uspjelo skupiti dovoljno potpisa za referendum kojim bi se blokiralo promjenu Zakona o udruženom radu, ali su to onda sami pustili niz vodu i odustali. I zato je besmisleno da protestiraju što te promjene sada slijede, jer je nakon tog odustajanja i logično da slijede. Vrlo slično je i s radnicima. Oni također nisu imali ništa protiv pretvorbe i privatizacije, i premda je tu bilo raznih muljanja – sve je obavljeno usred rata kada su mnogi bili na frontu –  ne može se izbrisati činjenica da su se počeli buniti tek kada su im novi vlasnici, isisavši sve što je vrijedilo, upropastili tvrtke, a njih poslali na ulicu.

Besvjesni bunt

Ali, čak je i ta zakašnjela pobuna bez prave svijesti što se, i zašto, dogodilo. Pa kada ovih dana čuješ radnike Diokija kako pred Banskim dvorima izvikuju ‘bando crvena’, jasno je da su se lakomisleno odrekli ne samo imovine nego i vlastitog pamćenja. Jer, ta je ‘banda’ uglavnom otvarala nove pogone, a ova u današnjoj Hrvatskoj ih uglavnom zatvara. Ovo otvara posebnu temu o tome da su odbačene najbolje stvari iz vremena socijalizma, a preuzete najgore (partijska autokracija, politička podobnost). Ali, time se ovdje nećemo baviti, osim što treba primijetiti da je ta logika očito prevagnula i u pobuni protiv ćirilice u Vukovaru. Ona je sada eskalirala i u prijetnju da će branitelji, odnedavno poduprti i generalima, preuzeti vodstvo zemlje, što se posljednji put čulo na splitskoj Rivi i među kestenjarima oko Bobetkove kuće.

To na prvi pogled izgleda zlokobno, ali je u suštini razmetljiva brbljarija, jer kada to nije uspjelo prije desetak godina sigurno neće ni danas, u bitno drukčijim okolnostima (promijenjenim prvenstveno oslobađajućim presudama Gotovini i Markaču). No, čak i kada bi se to dogodilo, kome bi branitelji predali vlast kada bi je preuzeli? HDZ-u?! Pa on ne zna ni što bi sa sobom, kamoli sa zemljom u cjelini! A nakon što je iz stranke isključeno jedino relativno politički kultivirano i pristojno stvorenje, Jadranka Kosor, ona je postala koterija nacionalističkih čudaka koja je bliže tome da se odcijepi od Hrvatske nego da riješi njene probleme.

Eto, to je ono što vidimo iz ovih nikada brojnijih protestnih akcija protiv sadašnje vlasti. Tko očekuje da će se iz njih roditi nekakvo ‘hrvatsko proljeće’ krivo očekuje, i to iz dvaju bjelodanih razloga. Prvo, ova vlast jeste loša, pogotovo za ovakve izazove koji su pred zemljom, ali opet ne toliko loša da čovjek ne bi pitao što joj se nudi kao zamjenska opcija. A tu ne treba imati iluzija. Na jad je udario isti takav, ili i gori jad, i zato je bolje čekati izbore, poslije kojih ćemo se vjerojatno opet kajati, nego tražiti kao siroti Karamarko izvanredne izbore i – dvostruko se kajati.

tportal.hr

Marinko Čulić
Autor 9.3.2013. u 10:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija