Marinko Čulić: Blues za Jugoslaviju

Autor 22.1.2012. u 10:49

Marinko Čulić: Blues za Jugoslaviju

Dakle, ex-Jugoslavija je oljuštena kao glavica luka, točno po mjeri provincijalne odvratnosti država koje su je naslijedile, a taj primitivni redukcionizam kotrlja se i drugdje. Kao sada u Zafranovićevoj televizijskoj seriji o Titu, koji je predstavljen kao okretni dendi, spretan u lomljenju ženskih srdaca. Ali i da se na glavu postaviš, ne možeš razumjeti za kog boga i protiv koga se on borio u monarhističkoj Jugoslaviji, tako da sa strahom pomišljaš da će tako ostati i kada na red dođe dio o Drugom svjetskom ratu. Ako i tada suknje budu važnije od Sutjeske, Neretve, Pavelićevih rasnih zakona, četničkih zločina…, ima li boljeg dokaza o postjugoslavenskoj političkoj bijedi u kojoj smo se utopili?

 

Ovih dana zapalilo se cyber-nebo nad pustarom nekadašnje Jugoslavije. Mladi slovenski režiser Žiga Virc objavio je na internetskoj mreži trailer, neku vrstu predsinopsisa za film o svemirskom programu koji je Tito ranih šezdesetih navodno prodao Johnu Kennedyju, pomoću kojeg su zatim Amerikanci odletjeli na Mjesec. Program je, biva, razvijen u kompleksu vojnog aerodroma Željava kraj Bihaća, s jednom od najvećih podzemnih pista na svijetu, i u toj mističnoj kmici rodila se tehnološka senzacija koju su Amerikanci, kao, platili suhim zlatom. Vircu ovo nije prvi film s ciljanim mega-odjekom. Prije tri godine snimio je film “Trst je naš” u kojem se riječima svjedoka priča ratna priča o ovome gradu, ali se u Italiji dogodila uzbuna, jer se junačnim susjedima učinilo da već čuju bat čizama u kojima Slovenci marširaju na njih.

Dakle, nije nepoznanica da Virc ima smisla za izazivanje gužve. Pa ipak, najava filma o Titovom svemirskom programu izazvala je silno komešanje u internetskom kozmosu bivše SFRJ, jer su mnogi povjerovali da je program “Apollo” zbilja rođen u bosanskim brdima. Naravno, oglasili su se i još neizumrli Jugoslavenčine s topničkim salvama o bivšoj državi kao postojbini genijalnih talenata, koji čak i Amerikancima, onima koji su na ti sa svemirom, imaju što prodati sa svojih čaršijskih tezgi. A onda je počelo ruganje. Poznati kolumnist s uhodanim smislom za šaljive kalambure zeza naivce s ex-yu mreža da je, eto, došlo vrijeme da ih čak i dokazano neduhoviti Slovenci namagarče i prodaju im loše vi(r)ceve, što je, dalo se razumjeti, znak da je definitivno umro u Gospodinu mit o superiornosti Jugoslavije i njenog najvećeg sina Tita. Ali, hm, je li baš tako? Ako se nostalgično mitologiziranje Jugoslavije shvati kao herojska ali izgubljena bitka za bolju prošlost, to može izgledati uvjerljivo samo u kontekstu bilo kakve dobivene bitke, čak i samo bitkice, za bolju sadašnjost. A, složit ćete se, toga jednostavno nema.

Istodobno dok je Virc izvodio svoj performans s Titovim svemirskim programom, Hrvatska televizija emitirala je u Dnevniku prilog u kojem se vidi Ivu Josipovića kako otvara neku tvorničicu s dvadesetak zaposlenih u blizini Trilja. Prilog je bio vrlo štur, rečeno je samo da će se ondje izrađivati metalni proizvodi, pa sam napregnuo oči da vidim kakvi, i onda sasvim na kraju, u završnom kadru, uočih nekakvu koljenastu cijev. Otprilike onakvu, nemojte me hvatati za riječ, kakvu koriste ćepenački sklepane periferijske ćevabdžinice koje imaju vanjske limene dimnjake. Ne bih se htio sprdati s Josipovićem, pa reći da je taj njegov triljski izlet ipak gigantski korak u odnosu na televizijske dnevnike u kojima ga se prije nekoliko mjeseci vidjelo kako ponosno otvara nove pogone toalet papira u blizini Velike Gorice i Dugog Sela. Ali, ne bih imao ništa protiv da se kolumnisti skloni šaljivim kalamburima malo zajebavaju i na račun sirotinjskih ekonomija na koje su spale Hrvatska i druge republike. I molim, ako ikako može, da spomenu kako su pistama aerodroma Željava rulali pravi pravcati supersonični avioni proizvedeni u jugoslavenskim tvornicama, a da ove sadašnje lim-zakovica ekonomije dodiruju glavom intelektualni plafon već i s koljenastim ćevabdžinskim dimnjacima.

Znam da me zbog gornjih redaka neliječeni kroatooptimisti neće jako voljeti, naprotiv, vjerojatnije je da će me poslati u rodnu stvar, ali kako me za to zaboli, namjeravam ih razočarati i ražestiti do kraja. Ovaj tekst pisan je u povodu 15. siječnja, dana kada je prije dvadeset godina Hrvatska stekla međunarodno priznanje, te 22. siječnja ove godine, kada će se ona na referendumu najvjerojatnije opredijeliti za ulazak u Evropsku uniju. Već vidim novinske tekstove u kojima će se ovo drugo po stoti put proglasiti definitivnim krajem, smrću Jugoslavije, što ovaj put zbilja zvuči sasvim pogođeno, jer ne treba zaboraviti da se i od dosade može umrijeti. Ali, sjena bivše države očito još živi i time se poigrao vješti i lucidni Žiga Virc, provocirajući, s karikaturalnim pretjerivanjem, pitanje je li Jugoslavija, ako joj je i bilo suđeno propasti, morala biti razbijena baš tako da se dobije šest ćevap-država ili država-ćevabdžinica, kako hoćete. Prošle godine pisao sam i sam o tome, stavivši u naslov teksta pitanje “Je li se Hrvatska isplatila?” zbog čega su mi se prije spomenuta gospoda ljubazno naje…. majke. A zapravo je najnormalnija stvar na svijetu, zar ne, da se poslije dva desetljeća neovisnosti neke države postavi baš takvo i nikakvo drukčije pitanje.

Učinit će to svaka porodica koja nastoji živjeti po nekakvim obiteljskim planovima, svaka tvornica u Trilju ili bilo gdje drugdje, poslovna udruga, nogometni klub, čak svako društvo koje se dugo okuplja za istim šankom. Pa gdje onda neće države, koje za sebe vole misliti da kada ih i usred noći probudiš, one savršeno dobro znaju odakle dolaze i kuda idu. E, ali tog inventara što nam je samostalna država donijela a što odnijela, kod nas nema. Ne, nije taj inventar zabranjen, bože sačuvaj, ali je toliko nepoželjan i omrznut da zabrana nije ni potrebna. Zato ova zemlja uvijek glavinja između dviju krajnosti. S jedne strane, redovito je među prvima kada treba napraviti neku nadnacionalnu asocijaciju, ali će ih među prvima i rušiti, proglašavajući ih groznim promašajima iako su najčešće bile bolje od onoga što je ona u stanju smisliti. U slučaju NDH to je valjda toliko očito da ne podliježe nikakvim propitivanjima, ali ni hrvatska neovisnost 1990. nije, ako ćemo pravo, ostvarena unapređivanjem nego prije reduciranjem i unazađivanjem ljestvice vrijednosti prijašnje države. Jugoslavija nesumnjivo jeste bila loša država, iz koje su htjeli pobjeći svi osim onih koji nisu imali kamo (Bošnjaci, zatvoreni u evropskoj niši), ili nisu imali čime (Makedonci, okruženi bugarsko-grčko-albanskim susjedstvom koje jedva čeka da ih proguta). Ali, Jugoslavija je bila loša na svome završetku, a ne od samog početka, kao njene nasljednice, i zabljesnula je kao svijetli primjer čim se vidjelo da njeni rušitelji od vlastitih država nisu u stanju napraviti više od uglancanog rugla.

Uzmimo Hrvatsku. Ona je, dopuštam, možda i imala dobrih razloga da izađe iz jugoslavenske federacije, ali je izabrala najgori, ukinuvši, čim je uspostavljena, zabranu iz Titove države da svaki idiot kojem to padne na pamet može Srbinu skresati da je četnik – odmah zatim te su “slobode” proširene i na protjerivanja i likvidacije – a Bošnjaku da je balija. Drugim riječima, oslobođenje od Jugoslavije shvaćeno je tako da su oslobođeni sputavani izvori mržnje, koja je zatim postala konstanta. Štoviše, postala je dio zatvorenog kruga, u kojem je Sanader mržnju “liječio” (“Hristos se rodi”) korupcijom, a Jadranka Kosor obratno, Sanaderovu korupciju ponovno mržnjom (Đakićevi antisrpski trogloditski ispadi). Zato ovih dana Igor Mandić i može nazvati Hrvatsku “promašenim projektom šovinističkih elita”, pa rješenje vidi ne u tome da se ide naprijed u Evropsku uniju, koju također trese virus šovinizma, nego natrag u novu-staru Jugoslaviju. Ali ne, veli, kao jednopartijsku državu, nego u nešto drugo, tek treba vidjeti što.

U svakom slučaju, ovo sada, lako se složiti s Mandićem, ne valja. Pokazalo se, naime, da se nekadašnja monopolska Partija samo raspala na bezbroj istih takvih stranaka i strančica, koje nisu poboljšale nijednu lošu stranu SK-a, ali su zato neke pogoršale (HDZ tek sada ide na unutarstranačke izbore s više kandidata, što su hrvatski komunisti imali prije gotovo dva i pol desetljeća). Ovo me navodi na tezu koju sam iznio u tekstu zbog kojeg su mi se, rekoh, spomenuti ljubitelji psovačke poetike sjetili majke. To je da države nasljednice zapravo i nisu sahranile Jugoslaviju, kako zborno klikću nacionalističke fukare sa svih strana. Ne, one su sahranile samo ono što je bilo dobro, najbolje u Jugoslaviji, a to su međunacionalna trpeljivost, socijalna solidarnost, industrijska kultura, autonomna vanjska politika (s kojom bi ulazak u EU bio lišen mnogih sadašnjih neizvjesnosti)… Naprotiv, zadržale su i ljubomorno čuvaju ova dva desetljeća ono najgore iz bivše države, a to su svemoć partijskih elita i državnih vođa, klijentelizam, kastinski položaj ratnih veterana…

Dakle, ex-Jugoslavija je oljuštena kao glavica luka, točno po mjeri provincijalne odvratnosti država koje su je naslijedile, a taj primitivni redukcionizam kotrlja se i drugdje. Kao sada u Zafranovićevoj televizijskoj seriji o Titu, koji je predstavljen kao okretni dendi, spretan u lomljenju ženskih srdaca. Ali i da se na glavu postaviš, ne možeš razumjeti za kog boga i protiv koga se on borio u monarhističkoj Jugoslaviji, tako da sa strahom pomišljaš da će tako ostati i kada na red dođe dio o Drugom svjetskom ratu. Ako i tada suknje budu važnije od Sutjeske, Neretve, Pavelićevih rasnih zakona, četničkih zločina…, ima li boljeg dokaza o postjugoslavenskoj političkoj bijedi u kojoj smo se utopili?

Novossti

Autor 22.1.2012. u 10:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija