Marinko Čulić: Čačićomanija (2)

Autor 15.7.2012. u 09:01

Marinko Čulić: Čačićomanija (2)

Eto ti sad, nadmeni gade! Ankete nemilosrdno bilježe da je popularnost Radimira Čačića probila kanalizacijski šaht i pala čak – o, je li i to moguće? – ispod Sanaderove. Stoga su se sve brojniji i sve ljući protivnici čovjeka koji odnedavno ima kodno ime ppVRH okrenuli prema njemu sladostrasno očekujući da ga je to teško pogodilo, ako bog da i smrvilo. Ali, Čačić ne pokazuje ni najmanju zabrinutost, naprotiv, nastavlja orno kao i dosad rigati vatru oko sebe, pa vidiš da jednostavno uživa u ulozi crnog vraga hrvatske političke scene. Štoviše, zarazio je i premijera Zorana Milanovića, koji to objašnjava rečenicom “Mene zanimaju politički ciljevi, a ne popularnost”, što na prvi pogled odiše superiornom zrelošću.

Ali, kada pogledaš što njegova Vlada gubi, a što dobiva aferom Čačić, jasno je da se radi o sasvim drugom paru rukava. Gubi poene u anketnim sondažama popularnosti političkih stranaka, što se nakon pola godine ispunjenih mjerama drastične štednje i većih poreznih i drugih dadžbina nije moglo izbjeći. Ali, zato dobiva mogućnost da se žarko osvijetljenom pričom o Čačićevoj prometnoj nesreći i o štapskom kadroviranju zatamni nešto mnogo važnije. A to je da ova Vlada u prvoj osmini mandata nema nikakvih rezultata, a s ovakvom ekonomskom politikom, koja čita s usana Bruxellesa koji ni sam ne zna što bi sa sobom, neće ih imati ni u preostalim osminama. Vidi li to premijer? Vjerojatno barem naslućuje, nije slijep. Uostalom, sam je ppVRH izjavio u izljevu kraljevske mrzovolje da u ovoj zemlji uspijeva samo neuspjeh i da je Vlada ostvarila samo petnaest posto od onoga što je htjela. Dakle, sam mu je Čačić poslao jasan signal da mu je potencijalni teret, možda i davljenički uteg, što Milanović, malo preformulirano, i javno priznaje.

Ali, šef HNS-a mu nosi petnaest glasova u Saboru, bez kojih su mu vezane ruke u kontroli nad parlamentom, a ako je i pokušala, pokazalo se da Vesna Pusić nema kapaciteta da preuzme uzde nad tim dizačima ruku. Osim toga, otkako se odnedavno izjašnjava kao napola liberal, Milanović je praktički priznao da se u to i napola razumije, pa se nada da punokrvni neoliberal Čačić može iz te tajanstvene škrinje ipak izvući neko spasonosno rješenje. To je, naravno, potpuno iluzorno. Čačić ne može smisliti ništa pametnije od pokislih primarijusa evropskog neoliberalizma, a i oni se, poslije najpravovjernijih Amerikanaca, počinju okretati dosad preziranim formulama kejnzijanskog državno-intervencionističkog kapitalizma. Napokon, i to je treći razlog zašto Milanović (još) ne okreće leđa Čačiću, ni u HDZ-u i drugim opozicijskim strankama nisu se sastali s ništa većom pameću. I oni su polaznici neoliberalne škole, ali su gradivo štrebali puno papagajskije od Čačića i još manje znaju što sada napraviti. Sigurno je samo jedno. Neće ga napadati ideološkim streljivom, jer je to pucanj u samoga sebe, a i znaju da je on tu superioran, pa im ostaje samo da ga gađaju kartečom optužbi zbog dvoje mrtvih u Mađarskoj i političkih mrtvaca koje za sobom ostavlja njegova kadrovska politika.

To je onda, uz asistenciju dijela medija koji se ni izbliza nisu ovoliko čuli u vezi ratnih zločina hrvatske strane, pa čak ni privatizacijskih pljački, ugrađeno u histeričnu “čačićomaniju” o kojoj sam pisao u prošlom broju. U međuvremenu histerija se proširila, jer je previše onih koji bi htjeli da samo Čačić bude kriv za krah ekonomije, iako su i sami puhali u istu mješinu dok je ova kriza nije probušila i ispuhala. Čitava akademska zajednica, koja je nekada vrvjela marksističkim gnjavatorima, u međuvremenu se preselila pod neoliberalni barjak, a sada budno motri hoće li iz svjetskih ideoloških centrala doći uputstvo da se prebaci na nešto treće. S organizacijama civilnog društva je slično, s tim da su one toliko uigrale ulogu kritičara kapitalizma kojima je cilj da se taj kapitalizam održi da se ne moraju puno mijenjati. O medijima sam već rekao, ti uvijek imaju spreman streljački stroj koji će, kada zatreba, pucati u onog istog koji im je još jučer zapovijedao paljbu na nekog drugog. Napokon, tu su sindikati, koji zauzimaju posljednju liniju obrane radničkih prava, ali u galami često traže samo alibi da popuste vlastodršcima, s kojima ih interesno veže puno više nego što bi htjeli da se zna. Ukratko, ono što je u Evropi i SAD-u stvorilo nervozu koja ide uz prekretnice, kod nas je dovelo do potpunog mentalnog kaosa i pomutnje.

Svi vide da kada tri godine zaredom hrvatski BDP pada, a samo se u jednom tromjesečju industrijska proizvodnja strmoglavljuje čak sedam posto, stvari nimalo ne mirišu na dobro. Ali, nakon što je previše godina previše važnih ljudi držalo glavu u Bruxellesu i Washingtonu, a u zemlji samo truplo, ona je u ovu krizu mogla ući samo kao muha bez glave. Ne zna kuda ide, čak ni odakle je došla. Primjer je pljačka u privatizaciji koju se uzima kao nešto loše, ali definitivno završeno, što naravno nije točno, ta pljačka i dalje traje, kao što traje i obezvređivanje i ponižavanje rada i radništva. A baš tu leži glavni uzrok ove krize. Hrvatska je nekada imala visokokvalificirano radništvo, posebno u metaloprerađivačkoj industriji, koje je bilo toliko cijenjeno da nije ni moralo tražiti posao, on mu je sam dolazio. Danas ono ne samo da masovno ostaje bez posla, nego je i kvalifikacijska struktura preostalih toliko uprošćena i degradirana da je očito kako je se preko noći prilagođava ulozi nižerazredne ekonomije, koja je samo jeftini bižuterijski privjesak stranog kapitala. Sada već i Milanovićeva Vlada uviđa da su Mađari ušli u hrvatsku naftnu industriju samo zato da je nježno pridave kako bi proširili životni prostor svojoj naftnoj industriji. Ali ona nema hrabrosti nacionalizirati Inu, kao što je iz navlas istih razloga to učinila Argentina s naftnom kompanijom u španjolskom vlasništvu, iako argentinska vlada nije lijeva kao Chavezova u Venezueli ili Moralesova u Boliviji, naprotiv, konzervativna je, desna.

Najviše što se u Banskim dvorima odvaže reći, kao sada Čačić, jeste da hrvatska država mora ubuduće sama realizirati nove energetske projekte, a ne ih prepuštati stranim investitorima, koji gledaju isključivo svoj interes. I usto uživaju direktnu zaštitu administracije u Bruxellesu koja, recimo, hidroelektranama ne priznaje status obnovljivih izvora energije samo zato da pogura i protežira svoje proizvođače druge energetske opreme. Iz ovoga se vidi da Čačić, koliko god arogantan i svojeglav bio, ipak nije nekakav užareni neoliberalni zelot koji bi pustio da svijet propadne samo da njegova ideologija opstane. I zato bi, bez sumnje, bio upotrebljiv za neke opamećene, ako već ne alternativne ekonomske modele. Ali, nakon što je jednom stavljen na kotač za lomljenje kostiju, više mu se ne dopušta da s njega siđe, dakle postao je tipični žrtveni jarac. I je li onda slučajno da je zajedno sa Sanaderom propao kroz kanalizacijski šaht popularnosti u javnosti, kada je jasno da je i ovaj drugi demoniziran samo zato da bi se ostali mogli praviti anđelima, a mediji koji su ga dotad obožavali bili slobodni ubuduće po njemu pljuvati?

Naravno da Čačić, o Sanaderu da i ne govorimo, nije nikakvo nevinašce i ne treba ga žaliti. Ali naprosto treba imati na umu sljedeće. Ako se afera Sanader poklopila s velikom krizom političkog morala u Hrvatskoj, a afera Čačić s velikom ekonomskom krizom, jasno je da oni mogu biti samo personifikacije tih dviju kriza, nikako ne i jedini krivci za njih. Te dvije krize jednostavno su bile ugravirane kao kod ove vrste kapitalizma, koji se pojavio s obećanjem da će privatno bogaćenje staviti u funkciju razvoja zemlje, a dogodilo se točno suprotno. Razvoj je stavljen u funkciju privatnog bogaćenja, a odmah zatim i otvorene grabeži. Može suđenje Sanaderu završiti ne znam kolikom zatvorskom kaznom, a Čačić biti maknut ne samo iz Vlade nego i iz političkog života, pa ipak će to i dalje ostati glavni hrvatski problem danas.

Novosti

 

Autor 15.7.2012. u 09:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija