Marinko Čulić: EU – proširena Jugoslavija

Autor 29.7.2012. u 09:14

Marinko Čulić: EU – proširena Jugoslavija

Koliko pamtim, prvi koji je Evropsku uniju usporedio sa socijalističkom Jugoslavijom, a ako me sjećanje prevarilo, onda svakako među prvima, bio je poznati slovenski ekonomist Jože Mencinger. On je prije nekoliko godina izdvojio dvije ključne dodirne točke između te dvije višenacionalne tvorevine, od kojih jedne više nema, a druga se sve više muči s boljeticama od kojih je prva podlegla. Prvo je to da sve članice tih složenih tvorevina doživljavaju sebe kao ugrožene i iskorištene od ostalih, ili dijela ostalih, a drugo je da službena evropska valuta euro sliči na nestvarnu, apstraktnu kategoriju “bratstva i jedinstva”, koje je propalo jer nije imalo čvrstih temelja. Ovo drugo ostavit ću po strani, jer mi izgleda nategnuto, budući da se tu uspoređuju dvije slabo usporedive stvari, od kojih jedna ima dominantno ekonomski, a druga dominatno politički i emocionalni smisao.

Dakle, ostaje ono u čemu je Mencinger puno uspješniji, a to je zarazni osjećaj iskorištenosti koji je svojedobno preplavio Jugoslaviju, i razvijeni i nerazvijeni dio, ali su glavni ritam ipak diktirale ekonomski najmoćnije Slovenija i Hrvatska. One su godinama, desetljećima, imale redovite seanse kukanja da njihov razvoj koče velika izdvajanja za nerazvijene republike i pokrajine (iako ona nikada nisu prelazila 0,7 posto njihovog BDP-a). A ove su to onda, tvrdilo se, arčile na kojekakve neproizvodne budalaštine, pri čemu je najviše na udaru bilo Kosovo (tako je prištinski sportsko-poslovni centar “Boro i Ramiz” postao metafora te pijane rastrošnosti). Već je tada bilo jasno, a danas je pogotovo, da je to bila samo dobro režirana galama, isto uostalom kao i danas ona u EU-u, gdje kroz tzv. homogenizacijske fondove za nerazvijene odlazi najviše jedan posto evropskog BDP-a. Stvar je vrlo jednostavna. Razvijeni u ovim pričama uvijek bolje prođu od nerazvijenih, jer putem minimalne pomoći koju ovima šalju dobivaju maksimalno otvorena tržišta za neograničen izvoz skupog kapitala i uvoz jeftine radne snage. Na ovaj način praktički je obavljena tiha interna kolonizacija Jugoslavije (isto koliko i sada EU-a), jer razvijeni proizvode sve što treba nerazvijenima, pa ovima i ne preostaje drugo nego da dobivenu pomoći troše na “neproizvodne budalaštine”.

Ovih dana ta je priča dobila upravo komični epilog, kada je Vlada Zorana Milanovića najavila da će tražiti od Bruxellesa novac za izgradnju Pelješkog mosta. Dakle, ista ona Hrvatska koja je svojedobno vrištala da joj Kosovo guta novac koji odlazi na rastrošne bezvezarije, sada bi od EU-a htjela pare za iste takve ili još gore bezvezarije. Most koji za velik novac spaja ništa ni sa čim, samo zato da se zaobiđe navodno suspektnu BiH, iako svi znaju da je ovo drugo neusporedivo kraće i jeftinije.

Sada gledamo ovakav igrokaz. U Bruxellesu su namjestili ozbiljno lice mozgajući da li da financiraju Pelješki most, jer je, vele, skup i nije smješten na glavnim evropskim prometnim pravcima… Ali uopće nije iznenađenje što su na kraju pristali, izdiktiravši Vesni Pusić samo nekoliko rutinskih uvjeta, kao da je posrijedi izgradnja seoske škole ili dječjeg vrtića. Logiku toga već sam spomenuo. Ako Hrvatska traži od EU-a milijarde ne zato da ih upotrijebi za unapređenje presahnulih industrijskih i poljoprivrednih kapaciteta, nego za skupo i gotovo beskorisno natkriljavanje mora, oh, to za zemlje koje čine kičmeni stup ekonomije EU-a može biti samo dobro, čak odlično. To znači da će Hrvatska i dalje ostati ovisna o industriji i poljoprivredi tih zemalja, da će se, štoviše, ta ovisnost još produbljivati, a tko pametan može biti protiv toga. Uostalom, nešto slično gledamo, ali u još goroj varijanti, u slučaju arhetipskog odnosa super razvijenog američko-evropskog sjevera prema najvećoj sirotinji juga, Africi. Prvi stalno pište da pomoć koju šalju Afrikancima završava u korupcionaškoj vreći bez dna, ali to govore više reda radi, jer im zapravo odgovara da donirani novac ne bude iskorišten za razvoj rahitičnih afričkih ekonomija. Tako njihove ekonomije mogu mirno zadržati poziciju apsolutne dominacije na tom prostoru.

Zanimljivo je držanje Hrvatske unutar novih okvira koji joj se otvaraju skorim ulaskom u EU. Bilo bi logično da se ona stavi na stranu nerazvijenog evropskog juga, jer je to i sama, i da digne glas protiv ekonomske dominacije koju diktira Berlin. Ili barem protiv manjih i manje utjecajnih zemalja (Nizozemska, Finska…), koje su u tome čak glasnije od Nijemaca. Ali toga nema, ili ima vrlo stidljivo i tek u najnovije vrijeme (Čačićev protest protiv protežiranja EU-proizvođača energije nauštrb hrvatskih). To nije teško objasniti. U Hrvatskoj se još žilavo održava lažna mitologija da je ona u socijalizmu nosila na grbači nerazvijene republike i pokrajine, pa se sada, kada unutar novog okvira EU-a i sama figurira kao nerazvijena, još skanjuje progovoriti novim jezikom.

To je velika šteta, jer ona iz jugoslavenskog vremena nosi iskustvo koje je vrlo iskoristivo u današnjem evropskom trenutku. Neke ključne silnice u SFRJ zbilja kao da su presađene na EU. Doduše, potrebno je ponešto pojednostavljivanja i uprošćivanja, ali uz tu ogradu može se reći da današnja pozicija njemačke kancelarke Angele Merkel prilično podsjeća na nekadašnju poziciju Slobodana Miloševića. U oba slučaja radi se o konceptu jake federacije, čemu se, istinabog, Angela Merkel dugo suprotstavljala, a pristala je tek uz uvjet da Bruxelles preuzme značajne ovlasti u fiskalnoj politici od zemalja članica EU-a (isto je zahtijevao i Milošević, no većina republika i pokrajina bile su protiv, pa je on neke stvari poduzimao samoinicijativno, iz čega je proizašao poznati upad Srbije u jugoslavenski platni sistem, težak milijardu i pol dolara). Njemačkoj kancelarki suprotstavljaju se Francuska, Italija i još neke veće i bogatije zemlje, koje u ovom paralelogramu preuzimaju ulogu Hrvatske i Slovenije, jer ne žele pristati na toliki centralizam.

No, svi oni zajedno, i Njemačka i Francuska i ostale zemlje razvijenijeg dijela Evrope, utjelovljuju se – netko više, netko manje – u nekadašnjim pozicijama Ljubljane i Zagreba. Doživljavaju pomoć nerazvijenijim dijelovima EU-a kao teško breme, iako je jasno da im to samo daje krila za još brže bogaćenje i za još veću ekonomsku dominaciju (unatoč pomoći Hrvatske i Slovenije Bosni i Hercegovini i Kosovu, ove su sve više zaostajale u razvoju za njima). Ali, najvažnije tek slijedi. Onog trenutka kada se Jugoslavija pretvorila u interesnu federaciju u kojoj se kao na stočnom sajmu mjerilo koliko tko pojedinačno profitira, a ne koliko ona u cjelini dobiva, zabijen je prvi čavao u njen lijes. Ostali su zakucani rutinski i bilo je samo pitanje vremena kada će se to dogoditi. Bojim se da sada gledamo neke predradnje zabijanja prvog čavla i u EU-kapsel, iako se još ne čuje plač ožalošćenih niti se štampaju osmrtnice. Doduše, moguće je, ili i vjerojatno, da toga neće biti, da će Mencingerova “proširena Jugoslavija” preživjeti, ali onda se postavlja pitanje koliko to ima smisla ako iz nje budu prognani, što je već uvelike počelo, elementarna uzajamnost i solidarnost. Ako joj je suđeno da se tako nastavi i da ona i dalje bude dominantno unija krupnog kapitala, a ne unija njenih građana i radnika, onda bi bilo bolje da je ostala ono što je bila na početku – Evropska zajednica za ugljen i čelik.

Tada barem kapital ne bi bježao u masno potkožen bankarski i financijski sektor, pretvarajući Evropu, što se s ex-Jugoslavijom već poodavno dogodilo, u deindustrijaliziranu pustoš kojom suvereno caruju notorni špekulantski muljatori. Oni su jedino produktivni u tome da sa sve više nacionalističkih, pa i rasističkih primjesa, kao da su učili od novočetnika i novoustaša iz devedesetih, optužuju zemlje evropskog juga da su sposobne samo za rastrošnu i beskorisnu potrošnju, dakle za gradnju svojih bora i ramiza. A njihove radnike kleveću, kao što će sutra i svoje, da su obična hrpa lijenih i parazitskih danguba.

Novosti

Autor 29.7.2012. u 09:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija