Marinko Čulić: Generalni štrajf

tačno.net
Autor 28.1.2014. u 08:21

Marinko Čulić: Generalni štrajf

Sindikati su se dovoljno osramotili što su u toj sapunici aktivno asistirali režimu još od početka, ranih devedesetih, a ako to i danas čine, onda je to sramota na kvadrat, za koju nema isprike. To pak što su sindikati u vrijeme socijalizma bili borbeniji i nepredvidljiviji, iako su se tukli samo za decimale ionako visoke socijalne sigurnosti radnika, čini tu sramotu nepodnošljivom.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Najprije jedno podsjećanje. Kao mladi novinar pratio sam dosta radničkih štrajkova, najviše u Hrvatskoj i nešto u Sloveniji, koji sa sadašnje distance izgledaju pomalo nestvarno, gotovo kao socijalni igrokazi iz nekog paralelnog svemira. Da, bilo je to u vrijeme socijalizma, kada je radnička klasa bila nominalno na vlasti, a štrajkači su bili ljudi praktički zaštićeni od otkaza. Usto su od svojih poduzeća dobivali stanove, tople obroke, regrese za godišnje odmore, trinaeste plaće… i sva druga čudesa za koja današnje mlade generacije nisu ni čule. Pa ipak, štrajkalo se, koliko god bi mnogi danas stavili ruku u vatru da nije, a sindikati, na koje se današnjim očima gleda kao na nešto što je samo dijelilo svinjske polovice, vrlo su agilno predvodili te štrajkove, koji su često bili buntovniji, pa i divljiji od ovih danas. Kako je to moguće, pitat će netko, kada je nad njima čučao neupitni autoritet jedine Partije, kojoj je samoupravljanje bilo samo ukrasno cvijeće realnih odnosa moći, a i menadžerski sloj koji je savio gnijezdo pod njenim krilom ubrzano je učvršćivao svoje pozicije. Pa bilo je moguće naprosto zato što su sindikati prepoznavali i barem implicitno davali do znanja da im je protivnik ta Partija. Ali umjesto da njen silazak s političke scene početkom devedesetih donese olakšanje, dogodilo se, što i danas gledamo, obratno.

Sada nitko s takvim autoritetom ne sprečava štrajkove, oni su potpuno slobodni i mogu biti zabranjeni jedino ako krše unaprijed dogovorena i zakonski uglavljena pravila igre. No svejedno su vrlo malobrojni i mlaki, s ponekim izuzetkom, svakako mlači od onih “mojih” iz osamdesetih godina, bez obzira na to što danas nema “besplatnih” stanova, toplih obroka, trinaestih plaća i svih ostalih starudija iz prezrene socijalističke ostavštine. Zašto? Pa jednostavno zato što današnji sindikati još nisu odlučili prepoznati svog novog protivnika, a to je kapitalizam, ili ovakav kapitalizam, tako da će i prvi generalni štrajk u samostalnoj hrvatskoj državi koji se sada najavljuje i priprema, po svemu sudeći, završiti kao – generalni štrajf. Umjesto da pogodi u metu, on će je samo okrznuti, štrajfati. To će se dogoditi unatoč tome što su sada u igri tako velike stvari da se može govoriti doslovce o ciljanom i masovnom pomoru radničkih prava stečenih kroz dva stoljeća borbe za njih. Jer novi hrvatski Zakon o radu, koji je u pripremi zajedno s popratnim zakonima, prijeti ukidanjem povijesnih prava kao što je 48-satno radno vrijeme i uvođenjem nekih kategorija koje su dosad bile ne samo isključene nego i nezamislive (povremeno zapošljavanje, zapošljavanje preko tzv. agencija koje su izvan sindikalne kontrole, ukidanje zaštite trudnica od otkaza…).

Sindikati na to reagiraju naizgled bijesno, ali zapravo sasvim promašeno. Oni ovaj generalni štrajk zamišljaju kao rat protiv sadašnje Vlade, što djelomično jeste dobro odabrana tema, jer je ona formalno kreator novog radnog zakonodavstva. Ali kada bi bacili pogled u istočno susjedstvo, vidjeli bi da praktički u dlaku isto takvo zakonodavstvo pripremaju i u Srbiji. A to znači da je ovdje Milanovićeva vlada samo u epizodnoj ulozi, a glavnu igra sadašnji politekonomski sustav koji ona samo opslužuje, kao što će ga sutra vjerno opsluživati i Karamarkova ili bilo koja druga vlada. I, naravno, kada se tako krivo postave ciljevi, ni rezultat ne može ispasti bolje. Sindikati će, po svemu sudeći, odustati od generalnog štrajka (čuje se da je skupljanje potpisa podrške članstva već zamrznuto) ako Milanovićeva ekipa malo popusti, zapravo je već popustila najavom odustajanja od povremenog zapošljavanja, pa se valjda čeka još neki ustupčić. I to će biti kraj priče. Ali čak i da ne bude tako, nego da se stvari izdramatiziraju do krajnje zamislive točke, a to je pad sadašnje koalicijske vlasti, ne bi se promijenilo praktički ništa. Dobro, sindikati bi sigurno nešto ojačali, ali s ovakvim klasnim oružjem, zapravo više praćkama kojima se sada služe, ni od toga ne bi bilo vidljive koristi.

Uostalom, oni su i do ovog prvog generalnog štrajka došli ne zato što bi to logično proizašlo iz njihovog angažmana i vizije, nego zato što je Milanovićeva vlada i ovdje, kao i u toliko toga, katastrofalno podbacila. To je jedina lijeva, odnosno lijevo-liberalna vlada u Evropi koja ima ne samo loše, nego baš nikakve odnose s glavnim sindikalnim centralama. Što je još gore, ti odnosi nisu takvi zato što se onima u Banskim dvorima to slučajno zalomilo, nego oni hoće da bude baš tako i nikako drukčije. Riječ je, spomenuo sam to već u ranijim tekstovima, o doktrinarnom čedomorstvu vrlo nalik onome koje je prije nekoliko godina počinio Ivo Sanader. Ali ovaj put o izrazito štetnom i retrogradnom. Sanader je znao da ne može uvesti Hrvatsku u Evropsku uniju ako ne žrtvuje čedo HDZ-a, radikalnu proustašku desnicu, i tako je i učinio, vlastite radikale bez milosti je prinio na žrtvenik Evrope. Na isti način sada se ponaša SDP prema “svome” radništvu, smatrajući da je ljevica najpozvanija da prinese priklana radnička prava na žrtvenik neoliberalne Evrope u Bruxellesu. I to upravo gledamo. Time je božanstvo Kapitala zadovoljeno, ali su se sindikati osjetili iznevjerenima i prevarenima i sada mlataraju zrakom u očajničkom pokušaju da se za bilo što uhvate.

Najnovije je da su se sindikalni lideri Krešimir Sever i Damir Jakuš uortačili s braniteljskim udrugama, čak se i sastali s notornim hohštaplerima braniteljske scene, kakav je Josip Đakić, da bi dogovorili suradnju u generalnom štrajku. Đakić je tu pokazao i stanovitu dovitljivost, izjavljujući da je među braniteljima puno radnika. Ali kako nije poznato da je on za njih ikada išta učinio, a sindikati ponešto ipak jesu, jasno je da mu je cilj ukrasti ovaj štrajk. I onda s njim raditi što mu se prohtije. A prohtjet će mu se, nema trunke sumnje, da socijalnu priču koja ovim generalnim štrajkom napokon dobiva potrebnu potentnost, pretvori u novi nastavak odavno impotentne nacionalističke sapunice. Otpušteni radnik koji kuka nad svojim ugroženim hrvatstvom, to je nepoderivi lajtmotiv te sapunice. Sindikati su se dovoljno osramotili što su u toj sapunici aktivno asistirali režimu još od početka, ranih devedesetih, a ako to i danas čine, onda je to sramota na kvadrat, za koju nema isprike. To pak što su sindikati u vrijeme socijalizma bili borbeniji i nepredvidljiviji, iako su se tukli samo za decimale ionako visoke socijalne sigurnosti radnika, čini tu sramotu nepodnošljivom.

tačno.net
Autor 28.1.2014. u 08:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija