Marinko Čulić: Hrvatska na štakama

Autor 26.6.2011. u 08:19

Marinko Čulić: Hrvatska na štakama

T – Hrvatska je uvijek kuburila s obilježavanjem državnih praznika. Malo neobično za državu koja je u dva desetljeća postojanja toliko žarko i ushićeno držala do svih mogućih nacionalnih insignija – zastave, grba, obljetnica, ikonografijskih ličnosti… Ali, eto, baš je tako bilo. Ova najnovija svađa predsjednika Josipovića i premijerke Kosor oko toga kako obilježiti ovogodišnji Dan državnosti, kojim se ujedno obilježava okrugla dvadeseta godišnjica postojanja neovisne hrvatske države, čak tu pomalo izgleda kao mačji kašalj. Jer, kroz protekla dva desetljeća znalo je biti i puno nabrijanijih, pristojnost mi ne dopušta da kažem i zaje… sučeljavanja, uključujući čak i ono oko toga kada taj središnji državni praznik zapravo pada. Na koji dan, dakle, slaviti rođendan Republike Hrvatske?

O, nije tu bilo male barufe. U prva dva mandata HDZ-ove vlasti, od 1991. do 2000. godine, Dan državnosti slavljen je 30. svibnja, u povodu osnivanja prvog višestranačkog Sabora. No, kada je SDP s koalicijskim partnerima pobijedio na izborima u januaru 2000, to je ukinuto, s obrazloženjem da je HDZ time zapravo slavio svoj dolazak na vlast. Za novi Dan državnosti odabran je 25. lipnja, kada je 1991. godine Sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, što se nije mijenjalo do danas. Ali, i to je izazvalo ljute prigovore da je SDP prilikom izglasavanja te odluke napustio sabornicu, pa je licemjerno, dobacuje se pakosno iz HDZ-a, da se zapravo slavi dan kada je ova stranka okrenula leđa ideji hrvatske samostalnosti i suverenosti. E sad, nije to bilo baš tako. Račanova stranka je izričito izjavila da jeste za samostalnost i suverenost, ali je bila protiv Ustavne odluke zato što se barem načelno nije „ostavila mogućnost udruživanja s drugima ako to žele“. Dakle, bila je protiv zato što ju je HDZ gurnuo u to.

Ali tko te pita. I dan danas zna se iz HDZ-a opatrnuti ovu stranku tvrdnjom da je u odsudnom trenutku „izdala“ Hrvatsku, što je indikativno za stanje duhova u zemlji, jer kakva je to, dođavola, samostalnost i suverenost u kojoj svi moraju biti za, nitko protiv. To je očito suverenost ne više prema nekome izvana, nego iznutra, a što je to nego drugo ime za samovlašće i diktaturu. Tu odmah vidiš da su se pobrkali neki važni lončići, što, istinabog, vrijedi i za prigovore iz SDP-a, jer zašto bi osnivanje prvog višestranačkog Sabora bilo oskrnavljeno time što je pri tome neka stranka zadobila većinu i došla na vlast. U svakom slučaju, jasno je da je ono osnovno što se očekuje od središnjih državnih praznika, a to je da markiraju i podcrtaju identitet neke države, u hrvatskom slučaju izostalo. Ili je nakaradno nasađeno. Jer kada povežeš ono kako su se u ovom slučaju ponijeli HDZ i SDP, dobiješ otprilike ovakvo ruglo. Hrvatska je ušla u sistem zapadne parlamentarne demokracije s toliko oduševljenja da je zaboravila pitati što je to, ali su se neki u tom košmaru, ne boj se, dovoljno dobro snašli da su smjesta počeli polagati temelje jednom autoritarnom i rigidnom političkom sistemu koji će opstati još cijeli niz godina.

Dobro, da vidimo što je dalje bilo. U međuvremenu je taj autoritarni sistem ljosnuo nosom u pod i nestao sa scene, ali je identitet države i dalje ostao mutna nepoznanica, i tu dolazimo na spomenuti sukob Josipovića i Kosorove oko predstojećeg Dana državnosti. Kao što se zna, premijerka je za to da se taj praznik obilježi samo u Vukovaru, dok je šef države predložio da se, osim u Vukovaru, održi i svečanost u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, na koju bi bili pozvani i predsjednici svih susjednih država (što je, očito zbog nemogućnosti dogovora s Banskim dvorima, propalo). Kako li su to dvije različite koncepcije obilježavanja Dana državnosti! I kako vizija buduće Hrvatske izgleda u njima drukčije, skoro kao nebo i zemlja. Jasno, ja sam za Josipovićevu koncepciju i viziju, iako ne toliko, nikada toliko, da joj ne bih našao zamjerki, štoviše s njima ću i započeti. Prije svega, nije jasno zašto je među „svim“ predsjednicima susjednih država izostavljen onaj iz Crne Gore i, posebno, Bosne i Hercegovine, što izgleda toliko nevjerojatno da je čovjeka strah i pomišljati zašto je to učinjeno. Priželjkuješ da je posrijedi neka glupa omaška, što gluplja to bolje, jer sve drugo ne miriše na dobro. A najgore bi bilo ako ovim Josipović pokušava, pogotovo ako bi to bilo u diskretnom dosluhu sa srbijanskim predsjednikom Tadićem, oformiti nekakav postjugoslavenski „commonwealth“, po svome ćefu i izboru.

Pa ipak, Josipovićeva koncepcija očito je superiorna Kosoričinoj, i to iz sasvim jednostavnog i razvidnog razloga. Izlazi iz ratnih rovova i okreće se mirotvornoj suradnji sa susjedima. To je koncepcija samosvjesne zemlje koja se u povodu svog 20. rođendana okreće budućnosti, umjesto da se zakopava u prošlosti, zemlje koja, patetično kazano, gradi mostove prema susjedima iz nekadašnje zajedničke države, a ne stalno iznova prekopava i preslaguje vukovarske ruševine. No, na sam spomen dolaska Borisa Tadića na proslavu, prvi suradnici Jadranke Kosor toliko su ublijedili od šoka da ih je Vesna Pusić morala malone pošpricati hladnom vodom, podsjećajući kako Tadić „nije Milošević, niti dio njegove politike“. Badava ti. Iako je Kosorova pametno izbjegla da se u to uključi, očito je da u vrhu vladajuće stranke ne odustaju od toga da se središnje državne proslave organiziraju sa svrhom kontroliranog podgrijavanja ratnih resentimana. Pa onda Vukovar mora baš svake godine iznova „pasti“, kako bi jedna jalova i pasatistička vlast koja se mentalno ne može odvojiti od rake i groblja, mogla još malo ostati na životu. Tako dobivamo sliku države koja i dalje naokolo hoda u krvavim zavojima i na štakama, i sa užasavanjem gleda na mogućnost da jednog dana sasvim ozdravi. Bez brige, ovako sigurno i neće.

Štoviše, lako je zamisliti da će Hrvatska uskoro početi sličiti i na one japanske vojnike koji su desetljećima čuvali stražu po zaboravljenim otocima, ne znajući da je rat odavno gotov. U neku ruku, zbilja i nije. Čuvši da ga ne žele na obilježavanju hrvatskog Dana državnosti, Boris Tadić je iz Beograda dao javiti da ipak dolazi u Hrvatsku, ali dan poslije, na komemoraciju žrtvama ustaškog terora u Jadovnom. Ovaj gotovo zaboravljeni logor smrti, koji po svireposti nije nimalo zaostajao za Jasenovcem – naprotiv, jedan od tamošnjih zapovjednika čak je zbog samovoljne brutalnosti poslan u neku vrstu kaznene izolacije u Jasenovac – svakako zaslužuje da bude otrgnut zaboravu. Pogotovo jer nije ni izdaleka istražen i katalogiziran kao logor na Savi. I pogotovo jer se u najavljenoj Karamarkovoj kampanji otkapanja ostataka žrtava Drugog svjetskog rata nitko nije sjetio da i on postoji. Ako Tadić doista ode u Jadovno, dio tih neoprostivih dugova prema ovom logoru bit će otplaćen, i taj njegov posjet  dobit će smisao koji ni slovom ne treba braniti. Pa ipak, napadat će ga, još kako, u to nema ni trunke sumnje.

Napadat će ga da odlaskom u Jadovno relativizira vukovarske žrtve, iako su to neusporedive stvari, uostalom on je posjetio i Vukovar i odavanjem pijeteta tamošnjim žrtvama to i osobno demantirao. Napadat će ga i da obilaskom velebitskog stratišta politizira i estradizira tamošnje žrtve, iako su Tadićevi preci u Jadovnom doživjeli i obiteljsku tragediju, pa on to stratište eventualno može samo „privatizirati“. Ali dobro, sve bi se to još moglo ako ne opravdati barem razumijeti da srbijanskom predsjedniku ne stižu kritike za etnicizaciju zločina od strane onih koji jedino to i rade. Pretvaraju Hrvatsku najprije u identitetskog bogalja koji ne zna što će sa sobom, a onda i u jednonacionalno groblje na kojem nema mjesta za druge i gdje prestaje svaki kontakt s drugima.

 Novosti

Autor 26.6.2011. u 08:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija