Marinko Čulić: Ilustracija lustracije

tačno.net
Autor 20.1.2014. u 10:34

Marinko Čulić: Ilustracija lustracije

U Hrvatskoj je antifašistički pokret bio samonikao i dovoljno snažan da sam oslobodi zemlju i stvori državu, dok je u ostalim postkomunističkim zemljama (ne računajući jugoslavenske) to bilo moguće samo uz pomoć sovjetskih tenkova. Tko ne vidi tu ključnu razliku, ne vidi ništa.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Sve velike teorije o politici i društvu boluju od iste bolesti, a to je da se smatraju dovoljne same sebi i da im provjera u praksi nije potrebna. Izuzetak je marksizam, koji je od prakse napravio jedan od ključnih ili čak ključni ontološki nosivi stup, ali opet samo u teoriji, jer je praksa pokosila većinu viđenih modela socijalizma kao nešto što odudara ili degenerira izvorne marksističke stavove. Ovaj kratki uvod bio je potreban jer smo ovih dana u Hrvatskoj imali rijetku priliku vidjeti taj famozni bliski susret teorije i prakse, i to toliko blizak da samo što nisu dodirivali jedno drugo. Tzv. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pojavio se drugi put u samo petnaestak dana s inicijativom da se provede lustracija u zemlji, tvrdeći da bez toga nema izlaska zemlje iz krize. Najkraće prepričano, stožeraši polaze od toga da ako je objavljen registar branitelja, nema nikakve zapreke za objavljivanje još devet drugih registara. To su popis hrvatskih državljana koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku (misli se očito na abolirane pripadnike srpskih vojnih i paravojnih formacija), zatim popis svih koji su sudjelovali u pretvorbi i privatizaciji (tu se vidi da stožeraši ne žele biti doživljeni kao puka marioneta HDZ-a), popis onih koji su izbjegli sudjelovanje u Domovinskom ratu itd.

Ipak, s obzirom na vruću temu o (ne)izručenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj, žarište ovog zahtjeva očito je u tome da se objavi popis pripadnika komunističkih tajnih službi. To se u imaginariju hrvatske desnice i inače doživljava kao umalo pa mitsko mjesto borbe za hrvatsku stvar, jer se smatra da bez toga nema prekida s mračnom yu-prošlošću. Ili, drukčije rečeno, tek kada se obavi lustracija, koja u izvornom latinskom znači “čišćenje od grijeha”, ostvarit će se drugo značenje tog pojma, a to je da će se “osvijetliti” put u budućnost. Ali onda se dogodio spomenuti bliski susret želja i zbilje te su se sva očekivanja vukovarskih stožeraša raspala pred njihovim očima. Dan prije objave njihovih devet zahtjeva, Županijski sud u Velikoj Gorici odbio je izručenje Zdravka Mustača Njemačkoj, što je, izvan svake sumnje, zapanjilo Tomislava Josića i ostale u Stožeru. Samo nekoliko dana ranije, sigurno su gromoglasno proslavili, pretpostavljam i uz piće, odluku zagrebačkog Županijskog suda da se odobri izručenje Josipa Perkovića, a sada, evo, razočarano gledaju da lustracija nije karta koja je za njih baš uvijek dobitna. U neku ruku treba ih razumjeti, jer su ove dvije sudske presude praktički prvo suočavanje i Hrvatske u cjelini s lustracijom i s njenim prevrtljivim epilozima, a to suočavanje, blago rečeno, nije prošlo bezbolno.

Dobro, strogo uzevši, pojam lustracija ne vezuje se uz sudske presude, nego se pod njim podrazumijeva set blažih mjera, tj. udaljavanje s političkih i javnih funkcija bez sudskih sankcija. Ali odluke sudova u Zagrebu i Velikoj Gorici ipak približavaju široj javnosti atmosferu koja bi se proizvela kada bi se krenulo u lustraciju, jer ove dvije presude samo su ilustracija lustracije. Kada bi se nju i provelo, stvari bi izgledale još mnogo gore. Ako su, naime, dva spomenuta suda donijeli sasvim različite presude u dva manje-više ista slučaja, logično je pretpostaviti da bi tako bilo i sa svim ostalim sudovima u zemlji. A to znači da bi se cijelo hrvatsko pravosuđe preko noći podijelilo na dio koji zagovara “prokomunistički” i dio koji zagovara “proustaški” pristup lustraciji. Što bi onda povuklo za sobom i političke stranke, nevladine udruge, medije, društvo u cjelini da se svrstaju po tom ključu. Ukratko, umjesto saniranja posljedica komunističke vladavine, a u krajnjoj liniji i građanskog rata od 1941. do 1945. godine, dobili bismo lijep uvod u novi građanski rat, doduše, ne više oružani. Ali to više ne bi bio ni pravi mir. Prije ni rat ni mir.

Ne čudi što je Tuđman odmah na početku spustio rampu na tu priču, jer on se spremao za sasvim drugi rat i ovaj mu je najmanje trebao. Tako je rođena famozna ideja pomirbe, kojom su sljednici partizana i ustaša pozvani pod istu zastavu, takoreći pod geslom “mir, mir, nitko nije kriv”. Ostat će zapamćena po nekoliko izrazito negativnih svojstava, ali ne može se reći da nije imala i jednu pozitivnu. U negativno svakako spada što je Tuđman pokušavao pomiriti nepomirljivo, partizansku i ustašku ideologiju, a ne njihove živuće sljednike, djecu i unuke partizana i ustaša, što bi bilo prihvatljivo, iako zapravo nepotrebno (oni su pomireni Ustavom, koji ne pravi razliku među njima). Dalje, negativno je što je pomirba zamišljena isključivo na relaciji Hrvat – Hrvat, a ne i Hrvat – Srbin, naprotiv, hrvatsko – hrvatska pomirba imala je za cilj i da se efikasnije zarati sa Srbima, uključujući i ovdašnje iz Hrvatske, ili najviše baš s njima. Napokon, pomirba nije značila da istodobno nije provedena i lustracija, najtemeljitije prema njima, Srbima, a zatim praktički i prema radništvu, koje je u pretvorbi i privatizaciji masovno bacano na ulicu, te prema hrvatskim političkim protivnicima i “izdajnicima” (od kojih su neki likvidirani istim metodama kojima se sada tereti Perkovića i Mustača).

A sada ono pozitivno. Pozitivno u Tuđmanovoj pomirbi bilo je što on nije dopustio da lustracija, koju je još za njegovog života tražio Anto Đapić, da bi sada prvi put pod Karamarkom na te pozicije došao i HDZ, postane tema koja će podijeliti zemlju, pa i njegovu stranku čim su stvoreni. Pritom je imao i osobnih razloga, jer je i sam podijeljen po šavu partizan – ustaša toliko da bi lustracija njegovu poziciju učinila krajnje skliskom i neuvjerljivom. Bilo je i drugih razloga, kao što je zbijanje nacionalnih snaga u vrijeme borbe za hrvatsku neovisnost, mada se debelo pretjeruje kada se u tome traže dokazi nekakve njegove političke ingenioznosti. Kod Tuđmana, naime, pomirba nije bila samo pitanje njegovog izbora, nego puno više nešto što nije mogao izbjeći sve da je i htio, zbog povijesne snage antifašizma u Hrvatskoj. Ta snaga bila je tolika da je Hrvatska kao država prvi put i stvorena u antifašističkoj revoluciji pod vodstvom komunista, tako da je tvrdnja kako su sve postkomunističke zemlje osim nje provele lustraciju obično trubljenje uprazno.

A u tome leži i glavni argument protiv lustracije. U Hrvatskoj je antifašistički pokret bio samonikao i dovoljno snažan da sam oslobodi zemlju i stvori državu, dok je u ostalim postkomunističkim zemljama (ne računajući jugoslavenske) to bilo moguće samo uz pomoć sovjetskih tenkova. Tko ne vidi tu ključnu razliku, ne vidi ništa.

tačno.net
Autor 20.1.2014. u 10:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija