Marinko Čulić: Isprana ljevica

tačno.net
Autor 19.5.2014. u 10:04

Marinko Čulić: Isprana ljevica

Kada Milanović recimo polemizira s protivnicima ćirilice u Vukovaru ili kada brani antifašistička načela Ustava, on nikada ne izgleda kao inatljiva svađalica, nego kao čovjek odlučnog verbalnog garda. Przničav i arogantan postaje tek u svađama bez relevantne idejne supstance, na primjer kada polemizira s HDZ-om oko ekonomske i socijalne politike Vlade, u čemu se dvije najveće stranke u osnovi blizanački slažu.

Piše: Marinko Čulić

Kada sam poslije nekoliko mjeseci mandata vlade Ivice Račana radio s njim intervju, najprije se, prije uključenja diktafona, dogodilo burno, iako kratko, pet do desetominutno kreševo. “Feral”, za koji je intervju rađen, otpočetka je tvrdio da prva hrvatska vlada koju vode socijaldemokrati nema ama baš nikakve veze sa socijaldemokracijom. A Račan, stara socijalistička korjenika u kojoj je, za razliku od njegovog nasljednika Zorana Milanovića, još tinjalo sjećanje na bolja vremena za socijalnu državu, tome je ljutito oponirao. Hajmo se vidjeti za godinu dana, živo je predložio, i vidjet ćete da se politika moje vlade ne svodi samo na ove Linićevemasovne stečajeve, nego da joj je krajnji cilj zaštititi radni dio stanovništva, što god vi govorili. Nismo se vidjeli ni za godinu dana, ni do ostatka mandata. Štoviše, odnosi su zahladili kao u ledomatu, jer je “Feral” nastavio pisati što je pisao, a Račanova vlada raditi što je radila, ne odustajući od promašenog koncepta oko kojeg smo se zakačili. Doduše, ona je u osnovi bila ekonomski uspješna, ostvarujući stope rasta od danas nezamislivih četiri-pet posto. Ali to se pretežno baziralo na uvezenoj akumulaciji, posebno u slučaju gradnje autocesta, i sa zadrškom je raspirilo krizu koja će buknuti nekoliko godina kasnije. No još je gore što nije ništa promijenila u unutrašnjoj raspodjeli, koja je za njenog mandata jednako, ili čak i više, favorizirala kapital na štetu rada, bogate na račun prekarnih i siromašnih.

Ovdje je važno reći nešto što u javnosti nije prepoznato, a to je da je Račan to radio i iz doktrinarnih, a ne samo ekonomskih razloga. Smatrao je, naime, da radnom dijelu stanovništva mora u početku biti gore da bi mu poslije bilo bolje, a radništvo su socijaldemokrati smatrali “svojim”, to je taj doktrinarni dio, i vjerovali su da mu imaju pravo nametnuti takav teret. U osnovi, to je ono što će poslije raditi i Ivo Sanader s rušenjem ustaških spomenika po Hrvatskoj, jer je smatrao da proustaška desnica spada u njegovo ideološko dvorište i da joj je on najpozvaniji potkresati krila. Ali tu postoji i bitna razlika. Dok je Sanaderov postupak imao vrlo blagotvoran, ljekovit učinak nekoliko narednih godina, i tek će dolazak Karamarka na čelo HDZ-a to presjeći, za Račanov to nimalo ne vrijedi. Današnja teška kriza u Hrvatskoj, ali i šire u svijetu, u osnovi se bazira na povijesnoj skretnici koja je pomaknuta kada su razne socijaldemokratske, socijalističke, laburističke i slične stranke odlučile da više neće štititi radno aktivnu, proizvođačku klasu. Tada se sve počelo rušiti jer ekonomija bez radništva sliči na skakača s amputiranom nogom i jedino je još sposobna snažno, ali i to samo kratkoročno, pridonijeti daljnjem bogaćenju onih najprivilegiranijih “jedan posto”.

Kada su Margaret Thatcher pitali što smatra najvećim uspjehom u svojoj karijeri, ona nije spomenula ni privatizaciju javnog sektora, ni gušenje rudarskih štrajkova, čak ni ratni trijumf na Falklandskim otocima, nego to što je na britanskoj političkoj sceni odnjegovan tip političara kakav je isprani ljevičar Tony Blair. U dlaku isto vrijedi za Hrvatsku, i to je jedina spomena vrijedna pozadina sukoba koji je, tragom sraza Zorana Milanovića i Slavka Linića, buknuo posljednjih dana u SDP-u. Milanović i Linić ovdje se pojavljuju u ulozi tobožnjih ljutih rivala, čak zakrvljenih antipoda. Ali za to ne postoje baš nikakvi dokazi, čak ni “d” od toga, jer su i jedan i drugi stožerni protagonisti neoliberalnog koncepta ekonomije i društva. Račan je, čuli smo, barem pokazivao znakove nekakve grižnje savjesti zbog toga, mada to nije imalo nikakvog praktičnog efekta. A ovdje nema ni toga, ali zato ima koliko hoćeš muljanja. Milanović je, očito nemajući čvrstih dokaza protiv Linića u slučaju Spačva, u jednom trenutku ispalio, što je ostalo nezapaženo, da on podržava predstečajne nagodbe njegovog sada već bivšeg ministra financija. Ali ne, važno je podvukao, nagodbe u korist tajkuna. Molim?! Jest da je Linić u niski svojih prijatelja nanizao nekolicinu tajkuna, od kojih su neki i vrlo sumnjive sorte (Vrhovnik, Ježić, Kalem…), ali nikada se nije čulo da mu Milanović zbog toga nešto zamjera, štoviše, premijer u niski svojih prijatelja ima još veće tajkune i njihove državne skrbnike (Tedeschi, Vujčić…, a znaju se tu naći i pravi nacionalni i regionalni kapitalci kao Todorić ili Vlahović).

Dakle, očito je riječ o premijerovoj predstavi za javnost, vjerojatno sračunatoj na to da se efektno parira tzv. riječkom lobiju u SDP-u, koji slovi kao “crven”, što bi imalo značiti da je skloniji odbačenim vrijednostima izvorne socijaldemokracije. No i taj riječki otklon od današnje isprane ljevice zapravo je više predstava nego stvarno stanje stvari. Među riječkim SDP-ovcima doista ima nekih koji prednjače puno prodornijom analizom aktualne polit-ekonomske situacije u zemlji i u svijetu nego što je to običaj u stranci. Vjerojatno je najdalje u tome otišao Zlatko Komadina koji smatra da današnji kapitalizam nosi u sebi tempiranu bombu samouništenja, jer marginalizacijom i siromašenjem radništva, glavnih nositelja ne samo proizvodnje nego i potrošnje, podriva stupove današnjeg društva. Ali što s tim? Komadina nije uložio ni mrvu vidljivog truda da taj svoj stav afirmira kao stav stranke u cjelini, pa ispada da on tako misli samo “za po doma” i da se dodvori jednom dijelu stranačke baze. A to što stranka tapka po razvalinama svog izvornog socijalističkog opredjeljenja nije ga u krajnjoj liniji briga.

I naravno da u takvoj idejnoj pustoši odnosi u SDP-u zakonomjerno poprimaju oblik dvorskih spletki, kao sada u slučaju smijenjenog ministra financija, pri čemu u javnosti prevladava dojam da je to samo stvar teške naravi dvojice ponajvećih prznica u stranci, Linića i samog Milanovića. Ali uopće se ne radi o tome. Ako malo pogledate strukturu stavova prvog čovjeka Vlade i SDP-a, vidjet ćete bitnu razliku između istupa u kojima on zaista ima profiliran stav i istupa u kojima ga nema. Kada Milanović recimo polemizira s protivnicima ćirilice u Vukovaru ili kada brani antifašistička načela Ustava, on nikada ne izgleda kao inatljiva svađalica, nego kao čovjek odlučnog verbalnog garda. Przničav i arogantan postaje tek u svađama bez relevantne idejne supstance, na primjer kada polemizira s HDZ-om oko ekonomske i socijalne politike Vlade, u čemu se dvije najveće stranke u osnovi blizanački slažu. Isto je sada i s ovim najnovijim unutarstranačkim svađama u SDP-u, u kojima iskre frcaju na sve strane, ali pravog žara tu nema, niti ga može biti.

novossti

tačno.net
Autor 19.5.2014. u 10:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija