Marinko Čulić: Karamarko i Nikolić su blizanci Tuđmana i Miloševića

Autor 3.6.2012. u 14:31

Marinko Čulić: Karamarko i Nikolić su blizanci Tuđmana i Miloševića

Nakon što je Tomislav Karamarko održao pobjednički govor na izbornom saboru HDZ-a, mnogi su mu dobronamjerno savjetovali da što prije posjeti nekakav tečaj iz govorništva, jer s tim svojim mrmljanjem u bradu i progutanim riječima neće daleko stići. Hitne intervencije trebao bi izvršiti i u sadržajni dio svojih javnih istupa jer je, slažu se svi, njegov govor na spomenutom saboru bio daleko najgori između petero kandidata, a kada se na kraju obratio delegatima i kao izborni pobjednik, to je bilo još jadnije – gomila ničega. Drugim riječima, novi šef HDZ-a ostavio je dojam da u svojim govorima ne zna reći kakva će politika stranke biti pod njegovim vodstvom, a ako ovo nije vrijeme u kojem bi to trebalo jasno kazati, ne zna se koje je.

Ali, onda se sve promijenilo nakon one izjave Tomislava Nikolića o nedosanjanom snu o velikoj Srbiji i o tome da je Vukovar srpski grad u koji se Hrvati nemaju što vraćati. Prije nego što je stigao demanti iz Beograda, Karamarko je spremno uzvratio da će se novi srbijanski predsjednik morati oprati od svojih “četničkih izjava”, a on i HDZ, značajno je naglasio, “budno će pratiti” kako Nikolić to radi. Dakle, Karamarko je reagirao nabrijano i, što je najvažnije, nitko mu neće moći predbaciti da nije bio jasan. To znači da postoje teme gdje će on biti itekako precizan i gdje mu nimalo neće manjkati riječi koje zvuče, kada tako poželi, kao ljuta trava na ljutu ranu. Srbija je, sada smo nedvosmisleno obaviješteni, jedna od takvih. I mnogi drugi iz hrvatske politike reagirali su kritički na Nikolićevu izjavu – Ivo Josipović, Vesna Pusić, Jadranka Kosor, Milorad Pupovac… – ali u svim tim izjavama bila je sadržana nekakva doza suzdržanosti i pedagoškog nastojanja da se novom čovjeku na čelu Srbije ostavi odstupnica kroz neke buduće izjave i postupke. Jedini izuzetak je HDSSB-ovac Boro Grubišić, koji je bio oštriji i od Karamarka (“A što ste očekivali od četnika?”), ali je onda sam amaterski devalvirao svoj nacionalistički diskurs, dodajući da je Nikolićeva izjava za “unutardržavnu, srbijansku upotrebu”.

Kod Karamarka, međutim, ne postoje srbijanske teme samo za unutrašnju upotrebu, kao što, uostalom, ne bi htio ni da ono što on ovdje govori bude u Srbiji prešućeno, tj. shvaćeno na isti način. Zato njegovo reagiranje jako podsjeća na jedan sada već jako stari događaj, kada su se na pragu devedesetih godina miloševićevski tzv. mitinzi istine zakotrljali prema Zagrebu. Tadašnja vlast Socijalističke Republike Hrvatske, koja je odbrojavala posljednje dane, reagirala je vrlo umjerenim saopćenjem u kojem je uljudno odgovarala mitingaše od tog pohoda, a zatim se oglasio još slabo poznati HDZ i napisao priopćenje u sasvim drukčijem tonu. Otprilike, parafrazirat ću ozračje koje je iz njega odzvanjalo: “Samo dođite, mi to jedva čekamo.” Bila je to lansirna rampa s koje se Tuđmanova stranka otisnula u hrvatski politički svemir i premda ju je, s obzirom na godine lansiranja, nagrizla hrđa, i danas sliči na mnoge stare kante koje kruže oko Zemlje, još je ondje i ne da se u staro željezo. U svakom slučaju, Karamarko se ukrcao u nju i nije mudro podcjenjivati njegove šanse za uspjeh, kako čine neki mediji bliski Kukuriku koaliciji, prognozirajući da ta koalicija već sada ima osiguran, uz ovaj, još jedan mandat na vlasti. Dakle, ukupno im ostaje više od sedam godina.

Osnovni Karamarkov adut vidljiv je otprve, to je istodobni dolazak na čelo stranke odnosno države njega i novog srbijanskog predsjednika, dvojice ljudi koji su “genetski”, što bi rekao Nikolić, oblikovani kao politički blizanci. Naime, gdje god Nikolić udari po Hrvatskoj, ojačat će bicepse hrvatskih nacionalista, a gdje god oni, uzvraćajući napad, udare po Srbiji, ojačat će bicepse srpskih nacionalista. To je toliko čvrst i nedvojben aksiom da se kroz njega da sažeto ispričati cijela povijest srpsko-hrvatskih odnosa u devedesetima, i ako nešto treba brinuti, to je da se matrica tih odnosa sada barem okvirno prvi put obnavlja. Kada su na čelu dviju država bili Josipović i Tadić, ponekad su bili optuživani da repriziraju aranžmane Tuđman-Milošević, u čemu se posebno isticao Ivo Banac, stavljajući na nos Tadiću preintimne odnose s Miloradom Dodikom, a Josipoviću s HDZ-om BiH. Premda su obojica zasluživali te packe, usporedba njih dvojice s Tuđmanom i Miloševićem ipak je bila pretjerana i u osnovi je više govorila o samom Bancu. Jer, taj profesor vrlo uzbudljive biografije, koja se svodi na dugi životni marš od radikalnog ljevičara i antituđmanovca do prosvijećenog, a sada, bogami, već i neprosvijećenog nacionaliste, naprosto ne vidi, ne želi vidjeti, ono što mu je pred nosom. A to je da ako se već inzistira na usporedbi s Tuđmanom i Miloševićem, tek ustoličenje Karamarka i Nikolića doista reprizira duh tih blizanaca iz Karađorđeva, tu je, brat bratu, barem duplo više dodirnih točaka.

To nije slučajno. Banac ne pokazuje ni najmanje znakove zabrinutosti zbog izbora Karamarka, a još manje Nikolića, izvlačeći tko zna otkud uvjerenje da će on iskrenije i konstruktivnije surađivati s Hrvatskom i regijom nego Boris Tadić. Njegov adlatus Ivan Zvonimir Čičak nešto je konkretniji i polaže nade u činjenicu da je Nikolić prvi srbijanski državnik koji nema komunističku prošlost, što je za njega očito vrijednost sama po sebi, te u to da će se sada srpski nacionalizam napokon vratiti u svoje državne granice. Samo što ne čusmo kliktaj iz hrvatske patriotske brbljaonice da je kucnuo čas da se obistini slovo “Knjige o Milutinu”. Zanimljivo je da se ovo vrlo skladno uklapa u mišljenje nekih HDZ-ovih trbuhozboraca (Milan Ivkošić) da im je draži “neobrijani četnik” (Nikolić) od “obrijanog četnika” (Tadić), jer si s prvim načisto što hoće, dok drugi navodno hoće to isto, ali lukavo skriva namjere. Uklapa se, na kraju krajeva, i u razmišljanje velikog broja, vjerojatno i većine, samih HDZ-ovaca, koji otvoreno slave pobjedu Nikolića, jer im je dosta “lizanja” sa Srbima. Zagrebački tjednik “Forum” navodi da je u kuloarima sabora HDZ-a, na kojem je izabran Karamarko, glasno deklamirano ovakvo mišljenje: “Nit’ Srbi imaju što tražiti u hrvatskoj vlasti, dobro je to rekao Tomica, nit’ mi imamo što s njima surađivati.”

Sve ovo sasvim je očito naciljano i na to da se prekine onaj tip odnosa koji su dosad provodili Josipović (Mesić) i Tadić, a koji se tvrdim nacionalistima s obje strane očito ukazuje kao avet stvaranja nekakvih novih “bratstvojedinstvujućih” približavanja. Dobro, kada bi bilo samo to, stvar bi se još i mogla podnijeti. Taj tip odnosa, ispunjen patetikom velikih riječi i isprika, doista se potrošio i pretvorio u ritualno ponavljanje uvijek istog tapšanja i osmjehivanja, čija se svrha više ne vidi. Takvi su odnosi i konceptualno imali vrlo sumnjive temelje. Ograničavali su se na to da se izmire političke elite, dok su milijunske mase onih koje su ratne politike tih elita postrojile jedne nasuprot drugih ostavljene da se i dalje uglavnom nesmetano glože i mrze. Ograničavale su se također i na to da se izmire poslovne elite, kojima je rat trebao da provedu pljačku društvene imovine, svaka na svom nacionalnom teritoriju. A opljačkani na hrvatskoj, srpskoj i ostalim stranama ostavljeni su uglavnom u istom međusobnom neprijateljstvu, jer bolje to nego da su u neprijateljstvu s njima.

Kada bi, velim, ostalo samo na tome, velike štete zapravo ne bi bilo. Ali, ne ostaje se očito samo na tome, nego je krajnji cilj da se suspendira elementarna suradnja dviju država i između njih podigne hladnoratovski zid, preko kojeg se više ne bi moglo lako čak ni s diplomatskim pasošima. Što je najapsurdnije, to se, ni manje ni više, proglašava jamstvom mira među dvjema zemljama, a to, naravno, nema veze s istinom. Doduše, novi rat je u dogledno vrijeme isključen, jer su takav poredak stvari nametnuli Washington i Bruxelles, a njega ne mogu narušiti, dopuštam da i ne žele, ni nove političke garniture oko Nikolića i Karamarka. Ali, sasvim je očito da ovim jedini jamac mira ostaje međunarodna zajednica, dok se ovdašnji politički akteri proračunato povlače na pozicije zamrznutog rata. S jedva ikakvim ili čak nikakvim jamstvima da će on jednog dana biti odmrznut.

Novosti

Autor 3.6.2012. u 14:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija