Marinko Čulić: Karamarkova pobjeda je trijumf radikalizma

Autor 27.5.2012. u 08:59

Marinko Čulić: Karamarkova pobjeda je trijumf radikalizma

Nije da se čovjeku baš moraju tresti gaće od straha, ali nije, bogami, ni za podcjenjivanje. Istoga dana, s razmakom od samo nekoliko sati, Srbija je na predsjedničkim izborima izglasala reformiranog šešeljevca Tomislava Nikolića, a na izbornom saboru HDZ-a vrha ove stranke mačjim skokom dokopao se još jedan Tomislav – klerikalni nacionalist Tomislav Karamarko. Dvojica imenjaka pouzdano ne žele dijeliti jedan s drugim ništa osim tog nesretno koincidiranog imena, ali jedno im je ipak zajedničko. Personificiraju skretanje udesno Srbije s jedne strane i glavne hrvatske opozicijske stranke s druge, pri čemu nije toliko bitno što je postojala jedna uočljiva razlika u raspletu izbora. Nikolićevoj pobjedi vjerojatno je kumovala uljuljkanost Tadićevih birača koji su prerano zaključili da je nakon pobjede u prvom krugu sve gotovo i nije im se dalo na birališta, dok je Kramarkova glasačka mašinerija ostala mravlje uporna i disciplinirana do samog kraja.

Ali, to su manje važne tehnikalije, koje ostaju u sjeni onog osnovnog što dijele izbori s ove i one strane Dunava. To je da ekonomska kriza u dvjema zemljama predugo traje da ne bi rastočila i potkopala i politiku i političke institucije, dovevši na kraju i do pobačaja onoga što se naziva tranzicijom, da je, dakle, kumulativni učinak toga proizveo slom umjerenih, centrističkih političkih opcija. U Hrvatskoj se to zasad dogodilo samo u najvećoj stranci u opoziciji, u Srbiji i šire od toga, na globalnoj državnoj sceni. Kolika može biti međuovisnost ovih preslagivanja u dvjema zemljama i da li se ona mogu prožimati po sistemu spojenih posuda, u to nije pametno sumnjati. Jer, tako je bilo čak i kada su se formirale i došle na vlast velike centrističke formacije u Srbiji i Hrvatskoj, a pogotovo je tako bilo kada su na dvjema stranama dominirale nacionalističke formacije. Štoviše, tada je to uzajamno prožimanje išlo toliko daleko da se često figurativno, a ponekad i doslovce, moglo govoriti o bratskim, ili o blizanačkim formacijama u osnovi istog, srpsko-hrvatskog nacionalizma.

Doduše, sada to više nije tako neposredno prisutno, a neće ni biti dok se ne vidi kako će se dalje razvijati situacija u HDZ-u. S izborom novog vodstva, u kojem su vlast praktički podijelili desni Karamarko i još desniji Milan Kujundžić (za zamjenika stranačkog šefa izabran je njegov pouzdanik Drago Prgomet), možda jeste stavljena točka na krizu u ovoj stranci. Ali samo utoliko što je centar stranke praktički zbrisan, jer su njegovi kandidati (Jadranka Kosor, Milinović, Milošević) dobili čak tri puta manje glasova od desnog dvojca Karamarko-Kujundžić. Sada još treba vidjeti da li će gubitnička manjina otrpjeti ovako uništavajući poraz, ili će se odlučiti na neke samostalne inicijative unutar HDZ-a ili izvan njega, pa i da li će eksplozivno ojačana desnica moći dalje zajedno, ili su i tu moguće takve inicijative. U proteklih nekoliko mjeseci izborne kampanje pale su tako teške riječi između dva tabora, pa i unutar njih samih, da tu spužva oprosta i zaborava teško da može nešto napraviti.

Što je najgore, nova i stara elita HDZ-a izrekle su toliko ocrnjujućih kvalifikacija na račun same stranke kao da se utrkuju da potvrde najgore ocjene u Kukuriku koaliciji i široj javnosti. Jezičavi ministar Slavko Linić tako više ne mora govoriti o “špijunčini” Karamarku, jer za isto ga sada optužuju i stranački kolege Kujundžić i, posebno, Darko Milinović. Ne moraju se trošiti riječi ni na to da je lopovluk imanentno stanje HDZ-a, jer je za to Karamarko otvoreno optužio Milinovića, a ovaj uzvratio da se lopovluk nikada ne bi počeo raščišćavati da nije bilo odlučnog pritiska iz Bruxellesa i Washingtona. Ukratko, pripadnici nove i stare elite našli su jedni u drugima tako velike “prijatelje” da im neprijatelji više i ne trebaju. Sve najgore što bi im ovi htjeli napraviti, mogu obaviti i sami. Zato bi nova podudarnost sa Srbijom mogla biti ta da se i HDZ podijeli na naprednjake i natražnjake, bez obzira na to da li bi to i ovdje dovelo do formalnog rascjepa ili ne, ali s jednom razlikom koja bitno hendikepira hrvatsku stranu priče. U Srbiji su Nikolićevi naprednjaci potisnuli Šešeljeve natražnjake, a na ovim ih izborima i sasvim izgurali s političke scene, dok se u Hrvatskoj događa suprotno – Karamarkovi i Kujundžićevi natražnjaci potiskuju Kosoričine naprednjake. A to ima upravo dramatski prizvuk zna li se da se spekulira kako iza Kujundžića stoji amblematski zloduh iz devedesetih Ivić Pašalić (Kujundžić to ne skriva, pa je izjavljivao da će u slučaju da dođe na čelo stranke ovoga vratiti u nju).

Kada smo već kod Pašalića, vrijedi podsjetiti na jednu epizodu otprije više od deset godina koja je i danas zlosretno aktualna. Tada je Račanova koalicijska vlada ispotiha navijala da na čelo HDZ-a dođe radikalni Pašalić, a ne centrist i reformist Sanader, čak je aktivno radila na njegovoj promociji, omogućivši mu da bude izabran za potpredsjednika Sabora. Rukovodili su se tobože dubokoumnom računicom da će nacionalno nabrijani Ivić Pašalić marginalizirati HDZ i skinuti im ga s vrata na dulje vrijeme, ali baš je sve u toj procjeni bilo sakato i krivo. Pašalić je na krilima te promocije zbilja umalo preuzeo HDZ, što bi se i dogodilo da ga Sanader nije pokrao na stranačkim izborima, ali zatim se radikalizirao baš Sanader (splitska Riva) što, vidi vraga, uopće nije rezultiralo marginalizacijom stranke. Naprotiv, HDZ je na čelu s njim uzeo dva mandata zaredom u Banskim dvorima, a SDP i partneri gurnuti su u gotovo decenijsku opozicijsku rupu, iz koje su tek nedavno isplazili. Poigravanje vatrom dovelo je, dakle, do teško opečenih prstiju, iz čega je svatko razuman mogao, odnosno morao izvući pouku.

Pa ipak, SDP i Kukuriku su i sada iz prikrajka priželjkivali, pa vjerojatno i ponešto poduzeli da se to dogodi, da pobijedi Karamarko ili Kujundžić, dok je Ivo Josipović bio nešto oprezniji i drukao za umjerenijeg Milinovića. Tako su talenti iz vladajućeg tabora opet odigrali sasvim krivo, jer im očito iz osobnih animoziteta nije odgovarala pobjeda Jadranke Kosor, iako je jasno da je jedino ona bila nekakvo jamstvo koliko-toliko politički uravnoteženog i izbalansiranog HDZ-a. Osim toga, opet je prevagnula logika “što gore po HDZ, to bolje po nas”, mada je, vidjeli smo, ta logika prije desetak godina sasvim promašila, zato što vladajući u svojoj kratkovidnosti nisu uzeli u obzir da “što gore po HDZ” može značiti i “to gore po Hrvatsku”. Jer, Hrvatska je sada pred novim izazovom izlijevanja desnice iz korita što, doduše, neće dovesti do povratka u devedesete, kako se neki pribojavaju, budući da su i Karamarko ovdje i Nikolić u Srbiji previše inficirani utjecajem Bruxellesa da bi to bilo moguće. Ali će izbor njih dvojice sasvim sigurno značiti novi pad u politički pasatizam, jer pokazuje trajnu ovisnost dviju zemalja o radikalizmu, kao mentalnom stanju koje ne dozvoljava da se napravi jedan jedini korak naprijed, a da zatim ne slijede dva koraka natrag.

Zato je slaba utjeha što Karamarko, nakon što je u kampanji izjavljivao da sadašnju Hrvatsku doživljava kao “odlomljeni dio Jugoslavije”, sada ipak upućuje pomirljivije izjave prema Kukuriku vlasti, a Nikolić pomirljivije izjave prema Hrvatskoj. Jer, nakon što su Washington i Bruxelles oduzeli ratne igračke ovdašnjim nacionalizmima, njima zbilja ne preostaje drugo nego da naizmjenično reže i zatim to ublažavaju i povlače. Glavnu štetu danas rade na drukčiji način nego što su to radili devedesetih. To je da gromko i s usijanim emocijama otvaraju velika pitanja kojima se ništa relevantno ne pita i time praktički pomažu održavanje onih vlasti koje isto tako ne daju nikakve relevantne odgovore. I zato se te dvije strane ovoliko i vole. Nacionalisti nisu u stanju tražiti iole ozbiljnije političke promjene, a njihovi proevropski rivali nisu u stanju te promjene ponuditi, i taj sretni par može ovako durati dovijeka.

Novosti

 

Autor 27.5.2012. u 08:59