Marinko Čulić: Ko će pobjediti u sukobu Josipović vs. Milanović?

Autor 16.10.2012. u 09:09

Marinko Čulić: Ko će pobjediti u sukobu Josipović vs. Milanović?

Više nije vijest da su odnosi premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića krenuli nizbrdicom, posebno nakon što se potonji upustio u neviđenu verbalnu konkvistu protiv Milorada Pupovca i ovog tjednika, i sada se traži krivac za to. Jasno, mediji koji iz svojih interesa jedu iz ruke Josipoviću, iako im nije mrska ni Milanovićeva – u tom mljackanju nitko nije otišao toliko daleko kao izdanja EPH-a, posebno “Jutarnji list” – krivca vide prvenstveno u Banskim dvorima. Pa su to izvukli kao zaključak i nakon nedavne rasprave o otvorenim pitanjima srpske manjine u Hrvatskoj, zamjerajući premijeru što se predsjednikovom pozivu nije odazvao nitko od trojice ministra na čije je sudjelovanje on računao (Grčić, Bauk, čak ni “Josipovićev čovjek” Mrsić).

No, nevolja s podrškom koju EPH daje hrvatskim političarima je u tome da je ona dozlaboga lukrativna, tj. interesno obojena, što znači da joj manjka elementarne iskrenosti, tako da se povremeno ona, ta podrška, čak okrene protiv protežea kojem se stoji na usluzi. Tako je bilo i ovaj put. Pišući o spomenutoj raspravi o srpskoj manjini u Uredu predsjednika, “Jutarnji list” veli da je osnovni motiv za nju bio pokušaj Josipovića da smiri odnose s Pupovcem i Milanovićem, a to, naravno, više kompromitira nego što pomaže predsjedniku. Jer, ako središnji motiv rasprave o vitalnim pitanjima Srba u Hrvatskoj nisu sama ta vitalna pitanja nego nešto drugo, bilo što, pa bila to i konstruktivna namjera pomirenja između trojice važnih aktera na političkoj sceni, onda je taj sastanak kod predsjednika u startu bio promašaj. Naime, to onda nije bio sastanak kod Josipovića, nego zbog Josipovića, koji je valjda procijenio da mu nastavljanje napetosti u spomenutom trokutu šteti.

Ali, to nije najgore. Gore je što je prethodno očito zaključio da mu otvoreni sukob s najvišim političkim predstavnicima Srba u Hrvatskoj, uz eksplicitnu podršku i hrvatske i srpske desnice koju je prigrlio kao da dolazi s najeminentnijih adresa, koristi. I tu je sav problem s ovim njegovim predsjedničkim mandatom (uz realnu mogućnost da isto bude i s narednim, jer ne vidi se tko bi mu se mogao ravnopravno suprotstaviti na izborima za nešto više od dvije godine). Josipović čitav politički život države koju vodi mjeri metrom osobnog interesa, zato nije slučajno da su uz njega mediji istog takvog, “geometrijskog” pristupa politici, a to, razumije se, ne može proći bez posljedica. Uključujući one koje njemu idu na štetu. Sada se, naime, postavlja pitanje jesu li i neke prijašnje, hvalevrijedne Josipovićeve inicijative, prvenstveno “cirkularne” isprike sve tri bivše zaraćene strane u Bosni i Hercegovini, što dotad nikome nije pošlo za rukom, bile iskrene. Ili je i to bio samo dio osobnog političkog marketinga hrvatskog predsjednika. I zbilja, te njegove pomiriteljske geste sasvim su izgubile dah, a sada gube i uvjerljivost, bez koje ništa ne znače.

Čak i kada se Josipović ispravno zalaže za jedinstvene hrvatsko-srpske škole u Vukovaru, u čemu je, po mom sudu, superioran Vladi i predstavnicima srpske zajednice, on od toga nije u stanju napraviti realan politički kapital. Takav kapital zaslužuju oni koji se ustrajno, godinama zalažu za neku ideju, a kako je Josipović postao zagovornik mješovitih škola tek nakon što se zakačio s Pupovcem i “Novostima”, očito je da njega u toj priči nema. Osim toga, ako su u krivu oni koji su za ostanak odvojenih škola, ne znači da su u pravu baš svi koji su protiv. Protiv su, recimo, i neki istaknuti reprezentanti Kaptola, ali samo će bedak povjerovati da iza toga stoji iskreni zagovor multikulturalizma, a ne hrvatski integralizam i asimilacionizam. Neću, dakako, kazati da to vrijedi i za Josipovića, ali hoću da u njegovom slučaju nisu važna samo usta kojima nešto govori, nego i uši kojima sluša što drugi govore. Taj čovjek je, naime, beznadno zaljubljen u svoju omiljenosti u javnosti i izlazit će pred nju umalo pa s kojim god stavovima ako procijeni da će joj se time svidjeti.

U tom smislu, on sasvim kardinalno zaostaje za svojim prethodnikom Stipom Mesićem, koji je išao uz dlaku, povremeno i prkosio većinskom mišljenju, puno odrješitijim antifašizmom od Josipovićevog. A znao je vaditi mast i protivljenjem vladajućoj neoliberalnoj paradigmi i odmakom od euroatlantskih integracija, čega kod njegovog nasljednika uopće nema. Pa ipak mu je uspijevalo da u javnosti bude jedva nijansu manje omiljen od omnipopularnog Josipovića.

Sada slično gledamo i na relaciji Josipović – Milanović. Hrvatski premijer i šef SDP-a je političar bez prepoznatljive socijaldemokratske kičme, pa i bez svjetonazorske kičme općenito što, uostalom, s jedinim izuzetkom antifašizma, vrijedi i za Mesića. Ali, posebno u najnovije vrijeme, Milanović ipak pokazuje nerv da nadraste svoju prosječnost i da barem povremeno donese odluke koje odskaču od sredine kojom je okružen i samim tim doimaju se državnički. I tu je osnovna razlika: koliko je hrvatski premijer u dosadašnjem mandatu stekao državničkog šlifa, toliko ga je hrvatski predsjednik izgubio. To se lijepo vidi iz nedavne Milanovićeve odluke da presiječe svađe s HDZ-om i njegovim satelitima oko graničnog sporazuma s Bosnom i Hercegovinom, riješivši da će se taj sporazum ratificirati, ako treba, samo glasovima vladajuće većine u Saboru. Učinio je to bez obzira na to što je lakovjerna javnost nakon sličnog hrvatsko-slovenskog spora još jednom nasjela na priču o predaji dijela hrvatskog teritorija, dok je Josipoviću, naprotiv, baš to bio razlog za drukčiji stav. Zauzeo je poput stupa soli pozu dubokomislećeg čekanja, mudrujući da prije ratifikacije, koju navodno podržava, treba vidjeti da li se s BiH samo utvrđuje postojeća granica ili se, ne daj bože, crta nova. Jasno je da se ovim želi predstaviti javnosti kao budni čuvar teritorijalne cjelovitosti zemlje, što u vladajućoj koaliciji ne mogu shvatiti drukčije nego da oni to nisu. I naravno da je Milanović postao sumnjičav prema predsjedniku kojeg je za tu funkciju kandidirala njegova stranka, ali se sada od nje udaljava iz sasvim profanih razloga.

Vladi pada rejting zbog nepopularnih, dijelom i omraženih mjera koje vuče u krizi, a Josipović ne bi htio da njega dotakne i najmanji ledeni dašak te omraze, pa će se, kako se budu približavali predsjednički izbori, to udaljavanje samo ubrzati, kao što će i vladajuća koalicija sigurno na tu “prijateljsku vatru” odgovoriti istom mjerom. Oko ovog drugog ne treba imati iluzija. Milanoviću i njegovim kukurikavcima ne sviđaju se kritike kakve god bile i od koga god dolazile, pa je tako i s Josipovićevim kritikama. No, predsjednik ih iritira i iz nekih razloga koji zbilja stoje. Gdje god i što god on kritički predbacivao politici Banskih dvora, iz toga provijava upravo napadna glad da se na njen račun ogrebe za poneki poen u javnosti. Zato kritizira ekonomsku politiku Vlade, iako i njegovi stavovi o ekonomiji dolaze iz iste propale radionice neoliberalne škole vladanja i mišljenja. Zato govori o Vladinoj socijalnoj neosjetljivosti, mada se ne vidi u čemu on i njegova famozna “nova pravednost” tu prave ikakvu razliku. Zato je tražio odlazak Radimira Čačića zbog teške saobraćajne nesreće koju je ovaj skrivio, navodno zato da se očuva moralna higijena u hrvatskoj politici, ali, avaj, o nju se predsjednik još i više ogriješio (ZAMP).

I onda slijedi logičan zaključak. Očito je da ovaj tip predsjedničke politike ne treba nikome u Hrvatskoj osim samom predsjedniku, iako to tek treba osvijestiti. Kada je svojedobno Mesić dolazio u sukob s Banskim dvorima, zaredali su nervozni zahtjevi u medijima da ga se razvlasti (Mirjana Kasapović, hrpa novinarskih drukera…), iako su ti sukobi imali puno veću principijelnu težinu. Sada nitko ne traži smanjivanje Josipovićevih ovlasti, prvenstveno zato što je on u srdačnoj alijansi s vodećim medijima, uz slabo prikriveno nastojanje da to savezništvo dalje produbljuje i širi. Za razliku od dobrog starog Ivice Račana, koji je kao baba kukao da mediji stvaraju vlastitu, paralelnu stvarnost, u kojoj se on i njegova Vlada ne prepoznaju, Josipović je vrlo praktično riješio taj problem. Ovladao je medijima i – ukinuo stvarnost. Priznaje se samo ona stvarnost kojoj je on ogledalo. Bez obzira na to što se u to ogledalo možeš, evo neka proba tko hoće, sto puta pogledati i nikada se nećeš vidjeti.

 Novosti

Autor 16.10.2012. u 09:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija