Marinko Čulić: Kolindin đir

Marinko Čulić
Autor 27.4.2015. u 10:46

Izdvajamo

  • Ali nisam slučajno maloprije rekao da ona nije najgore što sada imamo. Ovo proizlazi iz činjenice da su već tri godine uloge u zemlji striktno podijeljene i ukopane između sve više konzervativne i fašistoidne HDZ-ove desnice i sve manje socijaldemokratske i antifašističke SDP-ove ljevice. To je konstanta koja već ima obilježja armiranog betona. Samo se oko Kolinde događa kakav-takav ‘đir’, pa iako je to spareno s još previše podložništva matičnoj stranci, ona je još jedina dinamična točka na prividno uzvitlanoj, ali zapravo mrtvoj hrvatskoj političkoj sceni. Tako je nedavno, uz dlaku i HDZ-u i SDP-u, tražila smirivanje hrvatsko-srpskih strasti poslije najnovijeg ispada Šešelja, još prije je otvoreno proturječila Karamarku u novoj, ovaj put četverofederalnoj etnicizaciji Bosne i Hercegovine. A na kraju se čak diskretno solidarizirala sa Zoranom Milanovićem, lukavo izbjegavši susret s delegacijom Deutsche Telekoma, koju prije toga nije htio primiti ni premijer.

Povezani članci

Marinko Čulić: Kolindin đir

Kako su pod nedodirljivim plaštem tog presvetog ‘domoljublja’ obavljene doslovce sve svinjarije u ovoj zemlji – ratni zločini, privatizacijske pljačke, demoniziranje opozicije… – jednom će trebati obaviti temeljitu ‘dedomoljubizaciju’ zemlje. Toliko temeljitu da bi, evo kuvertiram to kao prijedlog, neko vrijeme čak trebalo izbaciti iz upotrebe tu riječ, ili je barem zaobilaziti otprilike onako kako se u kući obješenika izbjegava govoriti o užetu. To bi onda dokačilo i Grabar Kitarović, koja je vraćanjem pokroviteljstva nad Bleiburgom i prijateljevanjem s proustaškim dijelom veteranskih udruga također dala prilog kontaminiranju ovom vrstom toksičnog patriotizma.

Ne treba čekati prvih sto dana Kolinde Grabar Kitarović da bi se dobio jasan dojam što je Hrvatska dobila s novom predsjednicom. Prije svega, iz aviona se vidi da je riječ o potkapacitiranoj političarki, skromne političke naobrazbe, što se, uostalom, dalo primijetiti i kada je obavljala manje zahtjevne dužnosti. Neposredni svjedoci tvrde da je kao nova veleposlanica u Washingtonu nekoliko mjeseci držala u čudu nadležne u američkom Kongresu, jer joj ni toliko nije bilo dovoljno da ondje pomoli nos. I makar ih okvirno, telegramski, obavijesti o tome koja pitanja i probleme želi s njima otvoriti i riješiti. Došavši na Pantovčak, to se, naravno, nije više moglo tako. Iako hrvatski Ustav skučeno dimenzionira ovlasti predsjednika (predsjednice) Republike, one ipak traže nešto življi pristup, a i ona je, gle, bitno promijenila radne navike. Očito je naime, što su mnogi već primijetili, da se otpočetka posvetila tome da svoje pretijesne ustavne ovlasti rasklima i proširi u pravcu neke vrste polutuđmanovskog, polu-polupredsjedničkog sustava. Ali za to postoji cjenik. Gospođa probuđenih ambicija, ali nedovoljne i površne političke potkovanosti, počela je nizati gafove i greške, i to u tolikom broju da bi trebalo teškog rudarskog rada da ih se sve iznese na vidjelo.

Zato ću se ograničiti samo na tri. Najprije, čudačka izjava nove predsjednice da bi premijer morao odgovarati ne samo parlamentu i građanima nego i njoj. Zatim, nedavna depeša Zoranu Milanoviću da joj tog i tog dana, u toliko i toliko sati, dođe na noge i podnese raport što Vlada čini za izlazak iz ove nesnosne krize. I treće, sretan obrat u njihovim odnosima kada su se dogovorili kako će se obilježiti 20. godišnjica ‘Oluje’, ali je ona od toga odustala čim je čula da je Tomislav Karamarko na taj njihov dogovor zaškrgutao zubima. Kada se podvuče crta, dobije se ovakav saldo: ako se Kolinda u Washingtonu pokazala nekompetentnom jer je premalo htjela, na Pantovčaku se pokazala nekompetentnom jer je htjela previše. Na ovo drugo sasvim očito je tjeraju i tutori iz HDZ-a koji bi na Pantovčaku htjeli gromovnicu koja iz dana u dan gađa munjama Milanovićevu vladu. Ali to mora raditi točno onako i onda kako oni zamisle. Tako je, barem na prvi pogled, Hrvatska dobila u Kolindi najgore što se moglo dobiti. Em je nedorasla, em je na daljinski pogon dojučerašnjih stranačkih šefova, pri čemu je ovo drugo toliko otvoren, tvorni napad na duh Ustava da u nekoj zamišljenoj parnici to valjda ne bi uspio gurnuti pod tepih čak ni ovako karikaturalan Ustavni sud kao ovaj danas. Ali idemo dalje.

Kako ovdje ne bih htio pisati pamflet protiv Kolinde Grabar Kitarović, iako bi i za to bilo debelog štofa, nego analizu u skladu s nadnaslovom ove kolumne, pogledajmo i drugu stranu ove priče. Prije svega, bilo bi nekorektno, a u krajnjoj liniji i netočno, reći da je ona najgori dio današnjeg hrvatskog političkog sustava. O, ne. Puno je gore stanje u sudstvu, koje je jednim dijelom, i to onim najvažnijim, na višim etažama, preraslo u dobro uhodani abolicijski mehanizam za progledavanje kroz prste najgorim zločincima i kriminalcima. Gore je i u nekim ključnim državnim institucijama, prvenstveno vojsci i policiji, na čijim rubovima niču paradržavne i paramilitarne institucije često moćnije i od onih regularnih. Napokon, gore je, najgore, u vrhu HDZ-a, koji ima prste i u prvome i u drugome, ali još je zlokobnije nešto treće – to da je Karamarko izvršio pravu mentalnu okupaciju zemlje nečim što naziva ‘domoljubljem’, koje nije nikakva obavezujuća kategorija ni u Ustavu ni u zakonima, a granično se dodiruje i s idejama desnog totalitarizma. Ali to nije bila zapreka da takvom, ‘domoljubnom’, nazove čak i koaliciju s kojom se sprema na vlast, primivši u nju prvi put i neke deklarirano proustaške stranke. Kako su pod nedodirljivim plaštem tog presvetog ‘domoljublja’ obavljene doslovce sve svinjarije u ovoj zemlji – ratni zločini, privatizacijske pljačke, demoniziranje opozicije… – jednom će trebati obaviti temeljitu ‘dedomoljubizaciju’ zemlje. Toliko temeljitu da bi, evo kuvertiram to kao prijedlog, neko vrijeme čak trebalo izbaciti iz upotrebe tu riječ, ili je barem zaobilaziti otprilike onako kako se u kući obješenika izbjegava govoriti o užetu. To bi onda dokačilo i Grabar Kitarović, koja je vraćanjem pokroviteljstva nad Bleiburgom i prijateljevanjem s proustaškim dijelom veteranskih udruga također dala prilog kontaminiranju ovom vrstom toksičnog patriotizma.

Ali nisam slučajno maloprije rekao da ona nije najgore što sada imamo. Ovo proizlazi iz činjenice da su već tri godine uloge u zemlji striktno podijeljene i ukopane između sve više konzervativne i fašistoidne HDZ-ove desnice i sve manje socijaldemokratske i antifašističke SDP-ove ljevice. To je konstanta koja već ima obilježja armiranog betona. Samo se oko Kolinde događa kakav-takav ‘đir’, pa iako je to spareno s još previše podložništva matičnoj stranci, ona je još jedina dinamična točka na prividno uzvitlanoj, ali zapravo mrtvoj hrvatskoj političkoj sceni. Tako je nedavno, uz dlaku i HDZ-u i SDP-u, tražila smirivanje hrvatsko-srpskih strasti poslije najnovijeg ispada Šešelja, još prije je otvoreno proturječila Karamarku u novoj, ovaj put četverofederalnoj etnicizaciji Bosne i Hercegovine. A na kraju se čak diskretno solidarizirala sa Zoranom Milanovićem, lukavo izbjegavši susret s delegacijom Deutsche Telekoma, koju prije toga nije htio primiti ni premijer.

Ovo zadnje ne znači, da se ne bismo krivo razumjeli, kako će prestati konfrontacije predsjednice i premijera, jer će Karamarko sigurno i dalje gurati predsjednicu u ulogu buldožera koji krči put HDZ-u prema izbornoj pobjedi. A i Milanoviću odgovara ta konfrontacija, kako bi ponovno okupio lijevo-liberalne birače koji su se razbježali na nedavnim predsjedničkim izborima, jer više nisu htjeli ni ‘začepljenog nosa’ glasati za mlakonju Josipovića. Ali SDP-u ne bi bilo pametno ni da s Grabar Kitarović vodi veliki rat metodama ‘atomski slijeva’, jer bi je to samo vratilo i dalje gurnulo u krilo HDZ-a. Nego da to bude ograničeni rat samo lakim pješačkim oružjem, s povremenim primirjima, pa čak i taktičkim povlačenjima. Tako bi joj se omogućilo da nastavi i proširi spomenuto ‘điravanje’, kojim će se, osim o SDP, još češće očešati o HDZ. Ovim bi se Kolindi mudro pomoglo da dođe do onoga što od Karamarkove stranke neće nikada dobiti, a to je doza autonomnosti kojoj očito teži i koja bi mogla postati nova, pozitivna kvaliteta u hrvatskoj politici. Eh, kada bi predsjednica bila još samo mrvu politički pismenija!

Novosti

 

Marinko Čulić
Autor 27.4.2015. u 10:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija