Marinko Čulić: Konzerviranje rata

Autor 2.10.2011. u 10:31

Marinko Čulić: Konzerviranje rata

Vrlo lijepo napreduje srpsko-hrvatski mir otkako su na čelu dviju država Boris Tadić i Ivo Josipović, i jedina smetnja tome je što još nije završio srpsko-hrvatski rat. To, naravno, zvuči malo čudno jer je rat, povijesno (istorijski) gledano, završio još prije desetljeće i pol, pa i nešto više, ali uvijek je tu ostajao i nekakav crv sumnje. Pa su mnogi novinski i ini analitičari pomicali kraj rata sve dublje u mir, konstatiravši, recimo, navodim po sjećanju, da je rat završio tek hapšenjem Miloševića, pa Karadžića, pa Mladića… U tome se otišlo toliko daleko da su neki smatrali rat napokon okončanim tek kada je onkraj brave završio i tako nevažni, iako naravno ne bezazleni, diler ratnih strahota kakav je Goran Hadžić.

Ali, bojim se da čak ni oni nisu pretjerali, naprotiv. Rat zbilja nije završen ni danas, više od dva mjeseca nakon hapšenja tog borovskog skladištara. Pokazuju to optužnice što su prošlog tjedna odaslane iz Beograda na adrese Vladimira Šeksa, Branimira Glavaša, Tomislava Merčepa i Ivana Vekića, koje su stigle s tako velikim, golemim zakašnjenjem da se jednostavno moraš zapitati sljedeće. Da li se tim optužnicama zaista želi privesti pravdi i primjereno kazniti tu četvoricu – što su oni i zaslužili, konačno jedan od njih, Glavaš, već i leži u zatvoru zbog ratnih zločina, drugi, Merčep, u istražnom je pritvoru, treći, Vekić, je pod istragom, a ni Šeks ne bi smio mirno spavati – ili je neki drugi vrag posrijedi? I koji, dođavola?! Je li moguće da su optužnice namjerno tako tempirane da propadnu? O tome još nitko nije javno progovorio – pa ovim putem pripisujemo sebi autorstvo te sumnje – ali jeste o nečem drugom, bliskom tome.

U hrvatskim novinama može se pročitati mišljenje, koje valjda prvi put bratski dijele autori s ljevice i desnice, da ove optužnice dižu HDZ iz mrtvih. Nešto više od dva mjeseca prije parlamentarnih izbora ovu stranku, doslovce zgnječenu aferom oko crnih stranačkih fondova, nitko, čak ni ona sama, ne vidi drukčije nego kao utopljenika koji ima minimalne izglede za preživljavanje. Ali sada su joj pale u krilo, kao mana s neba, ove optužnice (stigle navodno još prije dva ili više mjeseci, da bi “lukavo” bile objelodanjene tek kada je trebalo), plus beogradska nepravomoćna presuda na dvanaest godina Veljku Mariću, kao valjda jedini pojas za spašavanje za koji se još može uhvatiti. Naravno, sudbina anonimnog Marića nije dosad nikoga zanimala, iako se mjesecima dobro znalo što mu se može dogoditi, ali kada su pod udar, ili “udar”, došli Šeks i ostali, hrvatska državna vlast smjesta je lupila petama i zauzela borbeni gard. Jadranka Kosor najavila je donošenje zakona koji bi ubuduće isključio ovakve optužnice, iako nikome nije poznat primjer da jedna država svojim zakonima briše i derogira zakone druge države.

Nije, istinabog, da okrenem ćurak i na srbijansku stranu, poznat ni primjer da jedna država diže optužnice za zločine počinjene u drugoj državi. Ali tu, po svemu sudeći, i leži vrag s kojim ovdje imamo posla. Dvije države kidišu jedna na drugu sve, tobože, udarajući se nogom u guzicu da budu što odlučnije i oštrije, ali zapravo je sve to samo odglumljeni manevar koji nema za cilj ozbiljnu namjeru da se kazne ratni zločini, čak ni druge strane. Štoviše, ta je gluma tako plitka i prozirna da odmah vidiš kako nitko i ne pomišlja da bi taj drugi nešto trebao napraviti, nego samo pribavlja alibi da sam ne učini ništa. Boris Tadić s punim je pravom u više navrata graknuo na Jadranku Kosor zbog kninskog pozdrava Gotovini i Markaču, ali je zaboravio da je gore što su srbijanske vlasti, ili dijelovi tih vlasti, godinama servisirale bijeg Karadžića, Mladića i Hadžića. A sada se prave da s tim nemaju ništa i ne pokazuju zanimanje da se njihovi jataci otkriju i pronađu.

Ivo Josipović je, opet, imao koliko hoćeš prilika da to zamjeri svom sada već nerazdvojnom beogradskom drugu. Ali ne, njemu je bilo draže da se time posluži kao kišobranom za onu svoju promašenu izjavu u Sjedinjenim Državama kako u Haagu sjede krivi hrvatski optuženici. Mislio je, naravno, na Antu Gotovinu, iako se poslije pokušao vaditi na Mladena Markača i Tihomira Blaškića, ali i to je učinio dozlaboga površno i promašeno. Ako je mislio da je Čermak krivo optužen, to je promašeno jer je sud oslobađajućom presudom tako i sam procijenio, a ako je mislio da je Blaškić krivo optužen, promašaj je još i veći, jer je njega sud našao krivim točno za onoliko godina – devet – koliko je i odležao u haškom zatvoru. U svakom slučaju, Josipovićevo nabacivanje sumnjama na Haag odbilo se o zidine Scheveningena kao mućak, jer je otac hrvatske “pravednosti” očito zaboravio osnovne principe po kojim je sebe takvim prozvao.

Da mu je stvarno do principa pravednosti, pošao bi od stotina pobijenih i stotina tisuća protjeranih Srba u “Oluji” i prije nje, i to s uvijek istim pitanjem jesu li ti ljudi dobili pravnu zadovoljštinu, a njihovi egzekutori i progonitelji pravu kaznu. Tada ne bi morao slušati sarkastične prigovore kritičara: predsjedniče, ako znate prave krivce, onda vam je dužnost da kažete tko su. Što je još važnije, tada se, barem što se njega tiče, ne bio moglo dogoditi da za zločine u “Oluji” još nitko nije odgovarao pred domaćim, hrvatskim sudovima, na što se on dosad nije ni slovom oglasio. Nije se oglasio ni na nedavno odobreno puštanje Mirka Norca na uvjetnu slobodu punih pet godina prije isteka pune kazne, iako se ovaj ubojica civila u blizini Gospića nije pokajao čak ni za onu nesretnu ženu koju je osobno likvidirao. Ah da, možda hrvatski predsjednik u ovom slučaju procjenjuje da ne bi bilo dobro da se miješa u rad pravosudnih tijela, ali neka malo pričeka i vidjet će da je ovo puno više od pravosudne priče.

Naime, Norac će izaći iz zatvora za otprilike dva mjeseca, tik prije parlamentarnih izbora, a bez brige, aktualna vlast već će naći načina, znalci su to, da tim povodom poentira svoju naširoko poznatu brigu za Domovinski rat i njegove vitezove. Tako će i Josipović valjda napokon shvatiti da, u najmanju ruku, drži svijeću u predstavi koja upravo počinje, a to je da će ovi izbori postati pozornica sasvim izokrenutog čitanja povijesti ratnih devedesetih. Ponovno će glavni manekeni izbornih pista biti notorni ratni krvnici, vjerojatno i sami ugodno iznenađeni da im se opet poklanja ovoliko uviđavnosti i pažnje. Branimir Glavaš vedro se oglasio iz zatvora i poziva svog nekadašnjeg smrtnog prijatelja, a danas smrtnog neprijatelja Vladimira Šeksa da opet, kao u vrijeme komunističkog disidentstva, pravdu potraži u Beogradu. Ivana Vekića toliko je oraspoložila beogradska optužnica da je njen primitak, vidjevši da je napisana na ćirilici, također potpisao na ćirilici. Ne znam da li u Beogradu registriraju ta srdačna reagiranja optuženika iz Hrvatske, trebali bi, to je prijateljsko priznanje da su obavili dobar, čak izvrstan posao.

Posve je to u skladu s dobrim starim vremenima, kada su se hrvatski i srpski nacionalizam tobože hvatali za grkljane, a zapravo su jedan drugome dobacivali masne koščurine od kojih su oba živjela. Jedva da je išta promijenilo što su obje zemlje, Hrvatska i Srbija, ušle, svaka na svojoj visini, u orbitu Evropske unije, ali evo, pred nosom Bruxellesa mirno konzerviraju rat iz devedesetih kao da je riječ o zimnici s baranjskih ili banatskih polja. Istina, taj se rat u ondašnjem obliku i razmjerima zasigurno više neće ponoviti. Ali, tko je na njegovom nominalnom završetku 1995. godine mogao pretpostaviti da će on, zakukuljen u čahuri nazovi normalizacije, još preživjeti više od desetljeća i pol? Štoviše, da će zadržati formu u osnovi jedinstvenog, srpsko-hrvatskog nacionalizma, koji i dalje latentno prijeti trećima (BiH), ali ipak najviše dvama narodima za čijeg se reprezentanta uspješno nastavlja predstavljati.

Tekst prenosimo iz tjednika Novosti

 

Autor 2.10.2011. u 10:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija