Marinko Čulić: Mećava u glavi

Autor 15.2.2012. u 10:50

Marinko Čulić: Mećava u glavi

Snježno nevrijeme u Hrvatskoj još je jednom skrenulo pozornost na urušavajuće stanje komunalnih službi, koje je poslužilo vladajućima da najave sveopću privatizaciju ovog, ali i nekih drugih sektora. Koliko će nas tek to koštati?


Kada je u posljednje vrijeme nekoliko hrvatskih brodova lupilo u rivu čuo sam pametan i nostalgičan komentar kolegice iz Dalmacije da su te havarije sramota za zemlju s ovako bogatom pomorskom tradicijom. To znači, veli, da se struka moreplovaca naočigled urušava i da su se na kapetanske mostove počeli penjati neki nedoučeni ljudi u čijim rukama brodovi izgledaju kao silosi na vodi, a ne elegantne bijele lađe. Sada kada su ovaj snijeg i led pretvorili veliki dio zemlje, uključujući i više gradova, u bijelu pustoš, očekivao sam da se isti takvi emotivni komentari pojave i za komunalne i druge javne službe. 

I one se naočigled urušavaju, jer iako je i iza njih bogata tradicija i puno dobro odrađenih hladnih zima, ova ih je baš pošteno pregazila, i takav komentar bio bi sasvim na mjestu. Ali, nisam ga dočekao. Očito je da se percepcija tih službi u velikom broju medija, ali i najšire javnosti, sasvim promijenila. Njih se više ne doživljava kao nešto korisno za društvo, o čemu treba brinuti kako bi u svakodnevnom životu ljudi a pogotovo u ovakvim nepogodama na dobro uzvratile dobrim. Ne, na njih se sada hladno gleda kao na nesnosno skupi teret, koji građane i zemlju stoje toliko velikih para da to u najkraćem roku treba presjeći.

Koliko koštaju otkazi, a koliko poslodavci

Jedan od tih medija, poznat po tome što će svom kapitalističkom sponzoru i mentoru učiniti svaku ljubaznost kako bi mu se smanjila davanja državi a povećalo profit, pojavio se ovih dana s računicom da je u državnom i javnom sektoru čak tridesetak tisuća zaposlenih viška. Kako je to izračunato sam bog zna, ali ne stigneš se to ni zapitati, a već slijedi nova šaka u oko. Kada bi se, čitaš dalje, tim ljudima isplatilo otpremnine po sadašnjim nesnosnim kolektivnim ugovorima, na to bi otišlo tri i pol milijarde kuna. Jasno, to je skandalozno puno i poslodavce treba neizostavno osloboditi tog parazitskog nameta.

I, dobro, nitko ne kaže da javni sektor ne bi trebao biti racionalniji i jeftiniji, ali zanimljivo je da se u ovim medijima nikada nisu zapitali koštaju li nešto državu i poslodavci. E, vidiš, i oni koštaju. Čulo se o tome ovih dana u povodu odluke Vlade da se njima više ne oprašta PDV na kupovinu službenih, u praksi zapravo i privatnih auta, te na troškove reprezentacije. Pa je iz dubina isplivao vraški interesantan podatak da su oni na to prošle godine potrošili šest milijardi, hej šest milijardi kuna, dakle skoro duplo više nego što bi bilo potrebno da se zbrine cjelokupni višak zaposlenih u javnim i državnim službama Hrvatske. I tko je tu onda lud?!

Paun Paunović, Nikola Vilić, Vojko Bašić / CROPIX

Komunalne i druge javne službe su navodno skupe, preskupe, a nije skup, preskup, ovaj carski vozni park kupljen po povlaštenim cijenama, koji je, da stvar bude do kraja karikaturalna, proteklih dana uvelike ležao neiskorišten jer spomenute službe nisu mogle osigurati prohodnost velikog broja cesta i putova. Ali, to još nije najgore. Gore slijedi kada se postavi pitanje otkud pobogu poslodavcima tolike pare u ovoj krizi koja njima, proizlazi kada čitaš spomenute medije, pada i teže nego ordinarnoj sirotinji. Odgovor je ubitačan i precizno oslikava kakvim tipom kapitalizma se usrećila ova zemlja.

U istih tih dvanaest mjeseca u kojima su spiskane milijarde na aute i reprezentaciju, poslodavci su otpustili dvadeset tisuća ljudi i premda se ne može reći da su baš novac zadržan od njihovih plaća ulupali u vozni park, ne može se, bogami, reći ni da nisu. Ali, to u krajnjoj liniji nije ni važno. Važno je da su oni sve do sada uživali lavovsku poreznu olakšicu na to, što je slučaj u još samo pet od 27 zemalja članica Europske unije. To sasvim uvjerljivo govori o tome tko je u ovoj zemlji, privatni ili javni sektor, mezimče one vrste kapitalizma koji je ona odabrala i koji sada tako očito škripi. Zato su u pravu oni kolege koji ovih dana ne psuju, nego naprotiv hvale splitsku dinastiju Kerum-Bečić nakon što su okrivili Splićane da su sami krivi što ih se na stotine polomilo na zaleđenim ulicama grada. 

Jure Divić/tportal.hr

Nema vam pomoći

To dvoje samo su naglas izrekli ono što se implicitno sve više podrazumijeva u Hrvatskoj, a to je da se njeni građani okane ćoravih očekivanja da će im u ovakvim situacijama priteći u pomoć država i njene službe. To neka objese mačku o rep, te službe više nisu in, one su zaostali patrljci amputiranog socijalizma, a i tih patrljaka treba se što prije riješiti. Zato je sveto pravilo rezati ih sve do vitalne srčike, i to rezanje, nemojte se praviti da ne vidite, već i gledamo. Hrvatska je nekada imala ponajbolju hitnu pomoć na svijetu, pa i danas je ona bolja nego u, recimo, Sjedinjenim Državama, gdje je postotak smrtnosti zbog izostale urgentne pomoći poražavajuće velik za najbogatiju zemlju na svijetu.

Pa ipak, baš američki model kresanja javnog zdravstva i prebacivanja sve većeg njegovog dijela u privatne ruke toliko silno nadahnjuje hrvatski oponašavalački mentalitet da i naši ljudi počinju umirati jer u hitnoj pomoći nitko nije digao slušalicu. Kako je krenulo, još će se uskoro pomoć tražiti od vojnog saniteta, uostalom zar se vojska nije već sada pokazala kao invalidska štaka ili čak zadnja slamka spasa za desetine zametenih sela u Dalmatinskoj Zagori. Da se krivo ne razumijemo, nimalo se ne rugam tome, ponekad se zbilja neće moći izbjeći ni pomoć vojnika (mada čovjeku prisjedne kada ih vidi kako snijeg čiste običnim građevinskim lopatama ‘pobiračama’).

Ali, ne pravimo se ludi. Kada god vojska obavlja neki komunalni, humanitarni, spasavalački i slični posao, to je pouzdan znak da odumiru, ili su već odumrle, neke funkcije javnog sektora. Zagrebački šef službe za hitna stanja, Pavle Kalinić, izaziva povremene salve smijeha svojim antikriznim inicijativama, a smijeh je prešao i u grohotno kuglanje kada je predložio kupovinu ‘tenkića’ za krizni štab. Ali, taj čovjek nimalo ne zaslužuje da bude predmet naprdaljki kada kaže da Hrvatska više nema ništa, od nekada dobro organizirane civilne zaštite nadalje, čime bi odgovorila na izvanredna stanja – osim vojske. A kako je i ona prebačena u režim dobrovoljnog služenja, ništa će uskoro postati golo ništa.

Prilog CNBC-a o cijeni rata u Iraku i tvrtkama koje su na njemu zaradile

Privatizacija rata

Ali, badava ti. Kao u nekakvoj mećavi u glavi, sve je glasnija ideja o ubrzanoj privatizaciji javnog sektora, što se već uvelike i događa u zaštitarskim djelatnostima, zdravstvu, školstvu.. bez obzira na često skandalozno sumnjive rezultate (pojedine zaštitarske tvrtke čak se sumnjiči za suučesnistvo u pljačkama nekih banaka). To znači da će se val privatizacije samo dalje širiti, pa se već govori i o privatizaciji zatvora, a novi ministar obrane Ante Kotromanović i o privatizaciji dijela vojničkih poslova (stražarskih i sl.). Pri tome je, vidi vraga opet, na cijeni američki uzor, iako se debelo iskompromitirao baš kada je riječ o zatvorima, a još više o vojsci. Primjer rata u Iraku o tome dovoljno govori. Čak i kada se makne u stranu da je bio krajnje štetna neoimperijalna avantura, taj je rat i čisto tehnički gledano bio veliki promašaj.

SAD su ondje ratovale uz angažiranje nikada većeg broja privatnih zaštitarskih, obavještajnih, opskrbnih i drugih tvrtki, što se ponosno nudi kao obrazac i drugima, iako je baš ta činjenica sigurno jedno od objašnjenja što je rat tako dugo trajao i završio nekom vrstom ratnog remija. Jer, što može biti logičnije nego da privatni poduzetnik koji ode u rat želi da on što dulje traje i da zatim završi tako da u svakom trenutku može ponovno početi. 

Ali, lako za Amerikance. Oni grade državu više od dvjesto godina, i danas je to jedna od najsloženijih i najrespektabilnijih ljudskih tvorevina, pa iako prednjači u lošim primjerima privatizacije, još je uvijek u toj državi više komunitarnih, ‘socijalističkih’ primjesa nego što naši tikvani misle. Teško je nama. Hrvatska gradi državu tek dvadesetak godina, usto je porušila i mnogo dobrog iz prethodnih država, pa ipak bi i to malo što ima profućkala kao da je zaradila na birtaškoj lutriji.

T-portal

Autor 15.2.2012. u 10:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija