Marinko Čulić: Milanovićev šah crnim figurama

tačno.net
Autor 6.5.2013. u 13:29

Sve to klečanje nad grobovima dojučerašnjih neprijatelja nema za svrhu iskorijeniti mržnju, nego je držati pod kontrolom kako se ne bi ni rasplamsala ni sasvim zamrla.


Još se jasno ne vidi što će u budućnosti donijeti isprika predsjednika Srbije Tomislava Nikolića za zločin u Srebrenici, ali je sigurno da je on u posljednji trenutak spasio tu vrstu pokajničkih gesti. Ritual simboličkog preuzimanja krivice za ratne zločine svoje države i svoga naroda već su dulje nagrizali moljci banalizacije i frivolizacije, i on je zapravo počeo poručivati nešto sasvim drugo od onoga što bi izvorno trebao. Poručivao je da liderima nekadašnjih zaraćenih strana treba povremeni predah od dizanja međunacionalnih i međudržavnih napetosti, jer novi ratovi više nisu mogući, a u krajnjoj liniji ni potrebni. Oni iz devedesetih nagomilali su toliko mržnje i netrpeljivosti da se raspad bivše yu-države praktički pretvorio u trajno nesvršeno stanje, što sasvim odgovara državnim i političkim elitama na svim stranama. Njima to pomaže da se lakše održavaju na vlasti kod kuće, ali istodobno moraju racionirati spomenutu mržnju jer za nove ratove, sve kada bi ih i htjele, ovdašnje ekonomski upropaštene države jednostavno više nemaju novca (ratovi iz devedesetih vođeni su najvećim dijelom na naslijeđenoj akumulaciji iz vremena socijalizma). Dakle, sve to klečanje nad grobovima dojučerašnjih neprijatelja nema za svrhu iskorijeniti mržnju, nego je držati pod kontrolom kako se ne bi ni rasplamsala ni sasvim zamrla. I tako će sigurno i ostati.

Ali onda je došla ova Nikolićeva isprika koja ipak donosi jedan novi element u ovještali ceremonijal kukanja nad tuđim žrtvama. Nitko od današnjih vlastodržaca na ex-yu prostoru nije bio toliko izravno uključen u ratove u pretprošlom desetljeću kao on i druga dvojica državnih čelnika Srbije, Ivica Dačić i Aleksandar Vučić. A to šalje puno širu i dalekosežniju poruku nego što bi oni htjeli. Poruka je da u ratovima devedesetih nešto nije bilo dobro ne samo zbog nevinih žrtava koje nam eto sada, kao, jako nedostaju, nego zato što su ti ratovi sami po sebi bili loši. Ponavljam, nije nimalo sigurno da je to ono što je Nikolić htio, ali je svejedno ta poruka po završnom efektu nosila takav pečat. Ispričavajući se za zločine u Srebrenici, a možda čak i više jer je Srbe u BiH nazvao “Bosancima”, on je praktički obesmislio rat u Bosni i Hercegovini. Na isti je način, odrekavši se svoje izjave o “srpskom Vukovaru”, koju je pretvorio samo u demografsku konstataciju, uvelike zanijekao i smisao ratu u Hrvatskoj. Da bi, napokon, nedavnim sporazumom Beograd – Priština oduzeo smisao i ratu na Kosovu. U tom je sporazumu, istinabog, Nikolić više smetao nego pomagao, jer su stvar izgurali Dačić i Vučić, što, koliko god na prvi pogled izgledalo drukčije, zapravo baca još bolje svjetlo na zaokret Beograda prema ex-yu regiji.

Naime, rašireno je mišljenje da je do tog zaokreta došlo zbog snažnih pritisaka Washingtona i Berlina. Istina, to je bilo važno, ali ne toliko da istisne nešto još važnije. A to je da su Dačić, kojeg sada neki s dosta razloga nazivaju “balkanskim Nixonom”, i Vučić, koji je preuzeo titulu “srpskog Sanadera” kojom se ranije kitio Nikolić, da su dakle njih dvojica vratila ovog trećeg iz neoradikalskog recidivizma u koji je počeo zapadati. Dačić mu je tutnuo u ruke srpsko-kosovski sporazum, iako je njega srce više vuklo prema radikalizmu Srpske pravoslavne crkve, a Vučić ga je navukao, uz ovo, i na otvaranje šire u regiji. Pripremio mu je svojim posjetom Zagrebu susret s Ivom Josipovićem, čiji mu je višemjesečni bojkot izgleda vrlo teško padao (valjda mu je izgledao kao kada je Stjepan Radić bojkotirao karađorđevićevsku krunu, što, usput, vjerujmo pouzdanom svjedoku Krleži, nije bilo baš sasvim tako). Drugim riječima, ovaj okretni “niksonovsko-sanaderovski” tandem nacrtao je srpskom predsjedniku put kako da iz Beograda izađe u regiju, a tu odnosi Beograd – Zagreb, što god se u posljednje vrijeme o tome govorilo, i dalje imaju magistralnu ulogu.

To se dobro vidjelo po vrlo blagonaklonom reagiranju službenog Zagreba na beogradski zaokret, što nije bilo pomućeno ni time da je Nikolić i sada ponovio teške kvalifikacije o genocidnosti “Oluje”. Doduše, iz nekih nevladinih krugova s pravom upozoravaju da Nikolićev verbalni obrat nije dovoljan i da sada trebaju slijediti djela, prvenstveno u smislu da Beograd aktivno pomogne u rasvjetljavanju što je s nestalim hrvatskim građanima. To doista stoji, jer su sve dosadašnje isprike završavale kao parade ispraznih riječi, čije se značenje gasilo čim bi bile izgovorene. Ali stoji još nešto o čemu se u Hrvatskoj ne govori ili jedva govori. Ne traži svoje nestale samo hrvatska nego i srpska strana, i to u brojci sasvim usporedivoj s hrvatskom. Dakle, ako treba prokopati put iz isprazne verbalistike koja nikoga ni na što ne obavezuje, onda taj put mora imati oblik dvosmjerne, a ne jednosmjerne ceste. Nikolićev prekretnički intervju Televiziji BiH dobar je primjer za to. Jer ako je hrvatska strana s pravom tražila da on revidira stav o “srpskom Vukovaru”, ništa manje nije u pravu ni on u nekim drugim stvarima. Nikolić je u tom intervjuu s punim opravdanjem podvukao da se hrvatske veteranske udruge okupljaju na uličnim protestima samo kada treba zaprijetiti Srbima u Hrvatskoj, a isto vrijedi i za njegov prigovor na zapreke povratku izbjeglih i prognanih Srba.

Nema tu puno mudrosti. Kako, pobogu, Hrvatska može tražiti od Srbije da skine ratni šinjel i uklopi se u demokratiziranu regiju, a sama navlači pancirku nacionalno isključive države u kojoj je sve više izljeva antisrpstva, protkanog jasnim znakovima nostalgije za NDH?! Zato je vrlo važno da se Zoran Milanović ovako “muški” suprotstavlja Ruži Tomašić, koja postaje neka vrsta nevidljivog šefa Karamarkovog HDZ-a, ali pitanje je i koliko je to dovoljno. U cjelini uzevši, hrvatski državni vrh se u ovome drži previše promatrački, u ključnim trenucima i kunktatorski, kao da mu odgovara da u ovoj partiji šaha igra crnim figurama.

Zato kada se osmotri zajedno Hrvatsku i Srbiju danas, uočava se zanimljiva inverzija uloga. Srbija se vadi iz gliba ratne prošlosti hrvatskom metodom da to preuzmu na sebe nacionalisti, a u Hrvatskoj se događa obratno. Ona kao da slijedi srpski model iz vremena Borisa Tadića, kada su lijevi centristi svojim kenjkavim izbjegavanjem najtežih tema zemlje, prvenstveno korupcije, utrli nacionalistima put za dolazak na vlast. I tako ispada da se na ovim našim hrvatsko-srpskim stranama sve mijenja samo zato da bi ostalo isto.

Novosti

tačno.net
Autor 6.5.2013. u 13:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija