Marinko Čulić: Novi samoupravljači

Povezani članci

• Zašto je Mamić popizdio?
• Reportaža sa Kosova: Ples na Balkanu
• Kovač: Nacionalizam sužava i osiromašuje
• Abortirana kontrarevolucija
• Tomislav Jakić: Jugoslavija je u svojem izvornom konceptu bila neka vrsta preteče ujedinjene Evrope
• Opstanak Vjesnika kao pitanje civilizacijske opredijeljenosti društva

Dirnuo je ovih dana u srce čelnik jednog od glavnih sindikata u Hrvatskoj, Ozren Matijašević. U golemom intervjuu na sedam stranica u tjedniku “Globus”, kakav pristaje samo najvišim državnim funkcionarima, izjadao se protiv svega postojećeg na sindikalnoj i radničkoj sceni te depresivno najavio da će dogodine otići u prijevremenu mirovinu. Što ga je točno ogorčilo teško je precizno reći, jer je on razočaran doslovce svime, razjedinjenim sindikatima, radnicima i građanima koji šute umjesto da prosvjeduju, političarima koji ignoriraju i jedne i druge, medijima koji jedva čekaju da podcijene svaku sindikalnu akciju.

Nezadovoljan je i frustriran Matijašević i samim sobom i ostalim sindikalnim liderima, jer nisu “uspjeli preusmjeriti dio profita, posebno banaka, u džepove građana”. Zanimljivo je da u ovom mamut-intervjuu nije postavljeno nijedno pitanje o dubljim uzrocima pustoši na sindikalno-radničkoj fronti, iako je novinar imao pred sobom jednog od najključnijih, možda i najključnijeg svjedoka na tu temu. Matijašević je, naime, uz notornog Kerumovog vicepoteštata Juru Šundova, bio glavni organizator bijesnog radničkog prosvjeda u svibnju 1991. pred splitskom Banovinom (tada Komandom JNA), kada je ubijen mladi makedonski vojnik Saško Gešovski. Saško je bio iracionalna žrtva velikog rata pred kulminacijom ili, još bolje, velika žrtva iracionalnog rata, ali ulično divljanje u kojem je ubijen slavi se sve do danas kao veličanstveni “mirni prosvjed” Splićana protiv srpske agresije.

Posebna je, pak, priča da su kičmu tog prosvjeda činili radnice i radnici Jugoplastike, koja će nedugo poslije, uz prešutni pristanak Matijaševića, Šundova i sličnih, završiti u kanalizacijskom slivniku hrvatske kapitalističke tranzicije, te radnici splitskog škvera, koji je upravo ovih dana na vagi hoće li mu se dogoditi isto ili slično. Jednako je indikativno da sve to nije našlo mjesta ni veličine zareza u velikom, djelomično biografskom intervjuu Matijaševića “Globusu”, iako je novinar imao pred sobom čovjeka osobitog kova. Toliko osobitog da zaslužuje da ga se smatra jednim od mrtvozornika radničkih i sindikalnih prava u Hrvatskoj. Naime, kada su Matijašević i slični uspjeli radnicima umjesto trliša navući nacionalne dresove, u ovom slučaju kockaste, presuđeno je za dugo vremena, sve do danas, da njihova prava odu na kocku, pri čemu oni uvijek gube.

Radništvo je naprosto postalo regrut više u postrojavanju nacije. I to toliko pripitomljen da je pristao da čak i nakon što je počela tzv. normalizacija među ljuto zaraćenim ex-yu državama, njegov položaj ostane nenormalan, kakav je i dotada bio. Još više, taj vječni regrut pristao je da istodobno s prestankom jugoslavenskih ratova započne unutrašnji “klasni rat” protiv njega. Tako kolega Denis Romac iz “Novog lista” s pravom naziva obijesnu ofenzivu Radimira Čačića protiv “parazitskih” i “gotovanskih” sindikata i radnika. Doduše, ima razloga postaviti pitanje može li se uopće voditi nekakav klasni rat protiv radništva ako ni ono nije prepoznalo samo sebe kao klasu, a sindikati ne pokazuju zanimanje da im u tome pomognu. Ti sindikati silno se ponose sobom što su iskamčili od Milanovićeve Vlade da odustane od formalne izmjene Zakona o radu. Ali kakav je to vražji uspjeh ako se zna da su se u stvarnosti radnička prava toliko srozala da čak i ta Vlada mora samilosno donijeti poseban zakon o zaštiti nekih prava – o obaveznoj uplati zdravstvenih i mirovinskih doprinosa – za koja se smatralo da su apsolvirana prvomajskim demonstracijama prije više od jednog stoljeća. Nova garnitura u Banskim dvorima ovim je pokazala da drži u rukama bremzu, ali da će je upotrijebiti tek u krajnjoj nuždi – onda kada se radnička prava nađu pred takvim urušavanjem da bi to moglo postati problem kojim će se pozabaviti i Evropska unija, iako i ona do njih drži kao do lanjskog snijega.

Kod Milanovićeve Vlade već se primjećuje nešto što bi se moglo nazvati “sindrom Zapatero”. Taj socijalist i donedavni španjolski premijer silno je unaprijedio prava istospolnih i izvanbračnih zajednica, sekularizirao školstvo itd., dakle isto što radi i ova Vlada, ali je, opet isto kao i ovi naši, ostao potpuno nezainteresiran da to učini i s pravima radnika. Puno važnije bilo mu je da zaštiti kapital i tako ispuni očekivanja patrijarha i matrijarha neoliberalne Evrope, ali je ipak morao otići s vlasti. S pravovjernošću je vražja stvar da se uvijek može biti još pravovjerniji i da se to inzistentno i očekuje. Ta utrka za što više pravovjernosti i inače je obilježje evropske socijalističke i socijaldemokratske ljevice. Ona je otišla toliko daleko u zaštiti i stimuliranju ljudskih prava da to već posramljuje i najtvrđe zagovornike klasičnih liberalnih ideja. Ali što to vrijedi kada sliči na iskupljivanje zato što je prepišala liberale i u neoliberalnom preferiranju kapitala na štetu radništva, da bi tek u najnovije vrijeme to počela preispitivati.

U našem slučaju nema ni tog preispitivanja. Štoviše, spomenuti klasni rat protiv radništva i ostalog radno ovisnog stanovništva toliko je eskalirao da u pojedinim Čačićevim i Linićevim istupima, posebno kada je riječ o najavama novih otpuštanja i novih poskupljenja, izgleda kao da se ti oštri i nadrkani momci spremaju na rat do istrebljenja. Jer, oni te najave izgovaraju s toliko otvorenog i strasnog uživanja da odmah vidiš kako smatraju da su žrtve u opustošenim ljudskim egzistencijama ne samo nužne, nego i poželjne. Tako se sastavlja jelovnik najnovije faze nezasitnog kapitalizma, i tu se nema što dalje pričati. Zato ne čudi da je Vlada cinično baš za Prvi maj uvela nove, puno više cijene struje i plina, valjda zato da bi Praznik rada mogao biti proslavljen u ozračju koje više sliči sprovodu nego makar namještenoj preporoditeljskoj manifestaciji posvećenoj radništvu. Matijaševićev i ostali sindikati junački su se u to uklopili, organiziravši neko komično ulično uručivanje “žutog kartona” Milanovićevoj Vladi, koje je do crne zemlje poniženo akcijom slovenskih sindikata nedugo prije. Oni su u Ljubljani okupili, već standardnom lakoćom, sto tisuća ljudi koji su protestirali zbog materijalnih restrikcija u školstvu i najavili referendum o tome. Time bi Vladi Janeza Janše već na početku mandata mogao biti uručen ne bolećivi žuti, nego izravni crveni karton.

No, možda zbog svega ovoga treba više cijeniti jednu tanku, ali žarku zraku svjetla koja se probila u ovaj hrvatski radnički nokturno. Riječ je o sve većem broju državnih i privatnih tvrtki (3. maj, Jadrankamen, Dalmacijavino…) u kojima radnici traže da im se prepusti upravljanje i vlasništvo nad njima. Riječ je o manje-više samonikloj ideji radničkog dioničarstva odnosno radničkog samoupravljanja, koja uživa podršku lokalnih sindikata, dok se oni središnji bogobojazno drže po strani. Kao da se na radničkoj sceni pojavio glavom nečastivi, pa najprije treba vidjeti kako će se prema tome postaviti nadležni organi. A oni su se postavili izrazito odbojno i mrzovoljno. Još se, doduše, ne čuju ideološke invektive kako je riječ o oživljavanju komunističkog mrtvaca, iako se i to između redaka ćuti iz režanja Linića i, posebno, Čačića. Ali sve inicijative o samoupravi odbačene su s upravo imperijalnom ohološću, iako su, recimo, škverani u Rijeci iznijeli vrlo seriozan plan, ugradivši u njega puno više instrumenata vlastite odgovornosti od države kao sadašnjeg vlasnika brodogradilišta.

Odbačena su, zapravo nisu ni razmotrena, i tri plana radničkog dioničarstva, koje su ponudili zaposlenici Dalmacijavina polazeći od modela tzv. ESOP-a, a koji ima blagoslov i glavnih međunarodnih partnera Hrvatske. Ovdje je možda kumovalo i neznanje, pa da odmah otjeramo vraga tamjanom, recimo da je ESOP-om obuhvaćeno čak deset posto zaposlenih u SAD-u, a prisutan je u vlasničkoj strukturi i takvih kapitalističkih ikona kao što su Microsoft, Hewlett-Packard, Motorola i Intel. Ali eto, kod nas ne može. Da se razumijemo, nisu te radničke inicijative bez mana, a glavna je da se javljaju na kraju balade, kao zadnja slamka spasa, ali im je zato nesumnjiv adut da se naslanjaju na respektabilno nasljeđe samoupravljanja. Njih bi sadašnji vlastodršci smjeli ovako nadmeno odbaciti tek kada bi iznijeli neki svoj jednako respektabilan projekt. Budući da ga nemaju, prije bi u slivniku tranzicije trebali završiti oni nego ovi novi samoupravljači.

Novosti