Marinko Čulić o Zoranu Milanoviću: Samorastakanje SDP-a

tačno.net
Autor 30.9.2013. u 05:13

Neočekivano velike, gotovo divovske sposobnosti razvio je premijer i šef SDP-a Zoran Milanović. Ako je iskreno mislio kada je govorio da Lex Perković ne zanima nikoga osim Viviane Redingi njenu HDZ-ovsku ideološku svojtu ovdje u zemlji, sada se sam može osvjedočiti u razmjere tog svog gigantizma. U Bruxellesu ne samo da su se krajnje ozbiljno zakačili za taj sporni zakon, nego su pokrenuli i mehanizam sankcija protiv Hrvatske, koji se sada raznim kompromisnim domunđavanjima pokušava zaustaviti. I u Hrvatskoj to je apsolutna tema broj jedan, pod kojom, kao pod gorostasnim hrastom, već tjednima ne uspijeva ništa drugo. Da bi na kraju svađa s vrhom Evropske unije postala i vruće unutarstranačko pitanje samog SDP-a, zbog kojeg vrh stranke po hitnom postupku isključuje one koji javno ustvrde da je Milanović ovim napravio štetu stranci i zemlji u cjelini.

Piše: Marinko Čulić

Da se razumijemo, nije šef SDP-a pravio samo štetu. U neosporno dobre strane njegovog klinča s Bruxellesom spada to što se sada bjelodano pokazalo da ondje, nakon ulaska u EU istočnoevropskih postkomunističkih zemalja, pušu neki drukčiji vjetrovi. Da bi se prilagodila tim novim članicama, Unija pravi sve veće ustupke ostrašćenom antikomunizmu u tim zemljama, a kako je ovaj često bio sparen s više ili manje otvorenom kolaboracijom s fašizmom, otupljuje i antifašistički tonus koji je do sada resio EU. U sve to ugradila je svoje karijerne ambicije i Viviane Reding (aspirantica je za Barrosovo mjesto predsjednice Evropske komisije), u čemu joj podrška spomenutog kluba istočnih zemalja “nove Evrope” sigurno neće biti mrska. Štoviše, prilično je jasno da se za nju već sada aktivno bori, ne pitajući se previše da li je u slučaju hrvatskih žrtava “crvenog totalitarizma” otvorila Pandorinu kutiju iz koje može još koješta iskočiti (ako se traži izručenje navodnog ubojice Stjepana Đurekovića, zašto se, molim, ne bi tražilo i izručenje ubojice Pavelićevog megakrvnika Maksa Luburića, ukoliko je na ovim prostorima, a koliko znam jeste, i ukoliko je još živ, a koliko znam, i to bi mogao biti).

Eto, nije Milanović u hrvanju s Viviane Reding ni izbliza sve uprskao. I ne mora se brinuti što među njegovim domaćim kritičarima ima podosta šuša koje to ne razumiju, ali i šuša(ka) koji, naprotiv, itekako dobro znaju o čemu se ovdje radi. No kako nije ima hrabrosti to izložiti otvoreno kako je ovdje izloženo i kako ni u Bruxellesu ni kod kuće nije osigurao saveznike koji bi ga u tome podržali, stvari su se, očekivano, počele mjeriti drukčijim metrom. Ako je htio na početku hrvatskog članstva u EU-u staviti do znanja da nova članica ne pristaje na bilo kakav kućni red u Uniji, morao je znati da će veće i utjecajnije članice to najvjerojatnije shvatiti kao izazivanje nereda. Ako je pak htio afirmirati ravnopravnost malih zemalja s velikima u iznošenju svojih stavova, nikako, pobogu baš nikako, nije smio sebi dopustiti da slobodu mišljenja guši unutar vlastite stranke. A baš tako stoje stvari s isključenjem iz SDP-a nekadašnje glasnogovornice Ivice Račana Aleksandre Kolarić, koja se javno pobunila što se nitko u stranci ne usudi protusloviti Milanoviću, kao što se nitko nije svojedobno usudio suprotstaviti ni Sanaderu u HDZ-u. Zato su je glatko otpilili, čak bez prava žalbe, s rijetko jadnim i prozirnim obrazloženjem, zapravo podmetanjem, da time izjednačava SDP s korumpiranim HDZ-om. Iako žena nije o tome doslovce ni slova prozborila. Na stranu sada što se, po nekima, Aleksandra Kolarić “razgoropadila” otkako su ona i cijela PR-struka kojoj pripada spriječene u daljnjim poslovima s Banskim dvorima. To je trebao biti samo razlog više da se tu, eto, minornu kritičarku strpljivo otrpi, a ne da se na nju otvara topovska paljba, koja samo čini prezentnim da se s nedemokratskim EU-om počupao isto tako nedemokratski SDP.

Uh, to SDP-ovcima neće biti drago čuti. Oni se i dalje busaju da su najdemokratskija stranka u Hrvatskoj, s neposrednim i višekandidacijskim izborima od dna do vrha stranke, što doista stoji, iako ne više toliko kao prije nekoliko godina. Ali sada i sami začuđeno konstatiraju da je izborni pluralizam u njihovoj stranci doveo do bujanja karijerizma i stvaranja interesnih klanova koji se glođu umalo do kostiju, pa pokušavaju naći objašnjenje za to. No to im ne ide. Misle da je to samo stvar lošije atmosfere u stranci, pa Slavko Linić kuka za devedesetima kada je u stranci vladao duh drugarstva, iako je jasno da politička stranka mora biti više od zajednice dobrih drugara. Ali nije jedini koji fula. I hrabra Aleksandra Kolarić žalosno je tanka u dijagnozi stanja u SDP-u, jer tuguje za vremenima Ivice Račana, optužujući Milanovića da je zatro zadnje ostatke njegove ostavštine.

Skoro bi čovjek pustio suzu. Kakve, dođavola, ostavštine?! Pa s Račanom je i počelo truljenje SDP-a kao ozbiljne političke stranke, koja bi na političkoj razdjelnici trebala držati čvrstu lijevu, a na civilizacijskoj antifašističku poziciju. Milanović je samo nastavio tim putem, istina približavajući se još više liberalima u ekonomskoj i socijalnoj politici, ali pokazujući zato s druge strane nešto više petlje u afirmaciji antifašističkih vrijednosti. Dakle, zbroji – oduzmi, on nije ni gori ni bolji od Račana, to je otprilike isti par rukava, koji je u oba slučaja rezultirao dobrovoljnim odricanjem SDP-a od vlastite ideološke kičme. Tako da danas izgleda kao da je nikada nije ni imao. I onda je potpuno očekivano da se stranka pretvorila u zbir različitih interesnih klika, koje se više ne nadmeću u idejama, jer ih više nijedna nema, nego samo u tome koja će bolje proći u unutarstranačkim lobiranjima i na šalabahter-izborima. U posljednjoj sekvenci ovog srozavanja ima čak sumnji da se na skorim izborima za novog predsjednika zagrebačkog SDP-a u džepovima kandidata pojavio i novac nepoznatih sponzora. Što znači da se glavnu vladajuću stranku već i izvana percipira kao interesnu korporaciju u koju je pametno uložiti novac kako bi se kasnije od toga kamčila materijalna ili neka druga korist.

Eto, s takvom je strankom Milanović krenuo u rat s Bruxellesom. Jest da je Evropska unija u teškoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, koju posljednjih godina prati i sve veće srozavanje ideološkog i antifašističkog profila. Ali misliti da joj se može suprotstaviti SDP, koji je u sličnoj ili čak i višoj fazi samorastakanja, isto je što ići na svadbu bez one stvari.

Tekst objavljan u tjedniku Novosti
tačno.net
Autor 30.9.2013. u 05:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija