Marinko Čulić: Orjuna na Kaptolu

Dakle to mogu samo hrvatski katolički popovi. Sve ove godine dok su se navijači Dinama i Hajduka natjecali u ustašovanju, pri čemu su ovi drugi često prednjačili kako bi sprali stigmu jugoslavenstva s kluba koji je u svome grbu dulje nosio zvijezdu nego šahovnicu, za našu popadiju nije bilo nikakvog problema. Dosljedno su branili navijačka plemena obaju klubova, a ako bi gdjekad i prevršili mjeru, za to je postojala jednako blagonaklona ublaženica kako su, biva, za to krivi ‘provokatori’. Nikada nije obznanjeno koji, ali u nemaštovitom imaginariju ovog soja to su mogli biti, što drugo, samo jugofili i agenti sveprisutne Udbe, ukratko kriptokomunisti. No onda je došao rez koji je malo tko mogao očekivati. Nakon nikada masovnijeg protesta na splitskoj Rivi protiv Hrvatskog nogometnog saveza, praktički je čitava navijačka sljedba Hajduka prebačena u ovu drugu kategoriju. A njeno otpadanje od srca Kaptola ozvaničeno je i posebnim tekstom u ‘Glasu Koncila’ koji je intoniran u sasvim drukčijem ključu od svega dosad viđenog. U njemu je ta sljedba praktički otvoreno prozvana da se dala pretvoriti u poslušno stado aktualne Kukuriku vlasti. Jer u vrijeme kada u ovoj zemlji u nebo vapi pitanje ‘kruha’, ona, eto, nameće pitanje ‘igara’ i tako zamagljuje pretužnu činjenicu o 800 hiljada hrvatskih građana koji žive ispod praga siromaštva i o 320 tisuća njih bez posla.

Dobro, nije tajna da Kaptol ne podnosi ovu vlast. I da joj je spreman podmetnuti što god može i kada god može, pa se ovo s ‘kruhom’ i ‘igrama’ može čak smatrati i relativno uspjelijim proizvodom zahuktale katoličke promidžbe. Ali vapijuće pitanje kruha nije od jučer, pa ‘Glas Koncila’ nije nikada pisao ovakve tekstove, a još manje vruće paskvile kako je poplava rogatih ‘U’ na hrvatskim stadionima paravan kojim se ekonomski problemi smišljeno maskiraju u političke. I zato će biti da kaptolsku gospodu ipak nešto drugo svrbi pod debelim mantijama, a jasno se razabire i što. Iako su, po svemu sudeći, frakcije Hajdukovih navijača izazvale posljednju provalu naci-divljaštva, onu u Milanu, lako je vidjeti i to da u matici ovog navijačkog tribusa prevagu polako odnosi drukčije, politički uravnoteženije i zrelije raspoloženje. Nije ta prevaga još uvijek izrazita, još manje definitivna, ali i tolika kolika je izazvala je toliku srdžbu uvodničara ‘Glasa Koncila’ da je Splićane optužio ni manje ni više nego za ‘orjunaštvo’ i za ‘orjunaško produbljivanje jaza između hrvatskog sjevera i juga’.

Otkud, dođavola, sad Orjuna, za koju se zna da je u Hrvatskoj poslužila kao jedan od ideoloških ishodišta četništva? Zar Katolička crkva nije dosad koristila omiljenu HDZ-ovu krilaticu o kukurikavcima kao prefarbanim komunistima koji Hrvatsku pokušavaju oblikovati kao ‘ostatak Jugoslavije’, i na tome je ostajala? Jeste, tako je zbilja bilo, ali Kaptolu to sada očito više nije dovoljno i priklanja se ljućoj retorici koja prevladava u nekim veteranskim krugovima koji Predraga Matića i Bojana Glavaševića iz Ministarstva branitelja, ali i cijelu Milanovićevu vladu, odnedavno tretiraju kao jatake četnika. Naravno da ovo kalemljenje četništva sljednicima reformiranih komunista (čiji su predšasnici u NOB-u jedini ozbiljno ratovali s četnicima), a evo sada i navijačima Hajduka, ne ide bez groteskne asocijacije na drveno željezo. I to odmah vidiš u spomenutom tekstu u ‘Glasu Koncila’.

Ondje se ni slovom ne objašnjava kako to da je među ‘orjunašima’ s Poljuda još uvijek značajan broj onih koji se kite ustaškim insignijama. Četnici koji se izdaju za ustaše? Zar to ipak nije malo previše? Doduše, povijesno gledano, osim većine orjunaša koji su prišli četnicima, bilo je i nešto njih koji su se priklonili ustašama, što je dobrodošao krunski dokaz za tezu da između četnika i ustaša zapravo nema suštinske razlike. Ista je to sorta, ista ‘raca’, samo što je svaka sebi stavila na kape drukčije nacionalističke i ideološke simbole, ali je Drugi svjetski rat to precizno iznivelirao na realnu mjeru. Ustaše i četnici su puno više, neusporedivo više, međusobno surađivali nego ratovali. Ali, naravno, u ‘Glasu Koncila’ i na Kaptolu ne bi ni za živu glavu potpisali ovako nešto. U njihovom priprostom, sada već i tupom simplificiranju, torcidaši su jednostavno prešli iz junačkog ustaškog u izdajnički četnički tabor i tu je za njih kraj priče. Tome samo dodaju različite varijacije tog izdajstva, kao što je spomenuto produbljivanje jaza između hrvatskog sjevera i juga, mada se ne vidi što bi Splićani mogli dodati nečemu što i bez njih postoji i sasvim dobro funkcionira. Naravno da se taj jaz produbljuje. Ali ne zato što bi to htjeli ‘orjunaši’ iz Torcide, nego zato što je tako i u Evropi, s tim da je u Hrvatskoj još gore, jer joj je pripao jedan od najglupljih modela ekonomskog razvoja, a Dalmaciji najgluplji.

Hrvatska je naime odabrala, ili su joj drugi odabrali, da bude zemlja praktički bez industrije, koju će zamijeniti famozna ‘financijalizacija’, te da se i ono malo preostale industrije (naftna, farmaceutska, agroprerađivačka, brodograđevna…) toliko okljaštri da može igrati samo u drugoj ekonomskoj ligi. Dalmaciji je namijenjeno još i gore. To je fahidiotska orijentacija na turizam, po uzoru na velike turističke sile (Španjolsku, Grčku, Portugal, Italiju), a baš su one, vidi vraga, sada u najvećoj krizi. Eto, tako danas izgleda Hrvatska nakon što se našla u srdačnom zagrljaju evroameričke liberalne internacionale. Doista se nastavlja parati po šavu sjever – jug, s tim da se i sam sjever i sam jug raslojavaju, po sve prisutnijem evropskom klasnom ključu, na vlastiti sjever i jug. Ne treba vaditi podatke koji to dokazuju, jer se i golim okom vidi da je sirotinjsko kopanje po kontejnerima ‘sport’ koji podjednako cvjeta i u Zagrebu i u Splitu.

Ali badava ti sve, sada se od Hrvatske očekuje da primijeni i evropski model sprečavanja nogometnog huliganizma po uzoru na Margaret Thatcher, iako je baš ona majka tog huliganizma, jer je zatvaranjem rudnika omogućila da se britanskim gradovima razlije rijeka nezaposlenih mladih koja se ni do danas nije povukla. I onda se na sve to naslonio ‘Glas Koncila’ sa svojim zahrđalim antiregionalizmom, koji je, dakako, smjesta dobio gromku podršku Zdravka Mamića. I koji je na putu od splitske Rive 2001. godine, koju je Crkva podržala, do Rive 2014., koju je prezrela, uspio izgubiti toliko vezu sa stvarnošću kao da se stvarno zaziva povratak orjunaša. Dobro, ako nema druge, neka bude tako, ali neka onda stožer nove Orjune bude osnovan tamo gdje najbolje spada – na Kaptolu.