Marinko Čulić: Reketarenje države

Autor 25.3.2012. u 12:41

Marinko Čulić: Reketarenje države

Podatak zvoni na uzbunu i uzbuna je zaista i proglašena. Samo u 2010. godini ostalo je nenaplaćeno 14 milijardi kuna poreza, što ne bi bila beznačajna cifra ni za Njemačku ili Francusku, a Hrvatsku bi taj novac, da ga je naplatila, spasila od financijskog kolapsa koji joj prijeti. Pa zašto država nije uzela taj novac koji joj praktički leži pred nosom? Jasno je da to može samo kvalitetna porezna služba, kao dio isto tako kvalitetne državne uprave, a sve to opet kao dio osmišljene državne politike koja će ovoj osigurati autonoman i profesionalan status.

Ali, sve je to sada zakačeno mačku o rep. Dvije stvari presudile su da bude tako. Prije svega, nova garnitura u Banskim dvorima očito polazi od toga da joj je dobitkom izbora pripala ne samo vlast nego i država u cjelini. Samo tako može se objasniti njena odluka da ukine javne natječaje kojima će se popunjavati nadzorna tijela u javnim i državnim tvrtkama, a odmah zatim i zakonske izmjene kojima će se isto primijeniti i u ministarstvima. Ovim drugim izmjenama ministri u Vladi dobivaju pravo da sami biraju i imenuju službenike u svojim kabinetima, dakle ni za to više ne postoji obaveza javnih natječaja. Da se razumijemo, nisu ove promjene bez ikakvog rezona, jer u tvrtkama koje su u vlasništvu države ona ima pravo, čak i dužnost, ponašati se kao vlasnik i preuzeti punu odgovornost za njih. Ali, kada se to protegne na cijeli državni aparat, efekti su sasvim suprotni od željenih, jer to praktički znači da dobitkom izbora vlast ulazi u četverogodišnji posjed cijele države. Ona je uzurpira i okupira.

Drugo zbog čega ne treba očekivati da nadležne državne službe naplate onih 14 milijardi i općenito obavljaju što se od njih očekuje je njihovo sada već histerično pribijanje na stup srama kao navodnih parazitskih izraslina koje samo arče novac realnog sektora i ne daju mu da diše. U tome standardno prednjače izdanja Europapress holdinga, koja pod firmom jeftine države zapravo vode kampanju za maksimalizaciju svojih profita i profita svojih kompanjona iz kapitalističke svojte. Nema veze što svojedobno smanjenje poreza na dodanu vrijednost ovoj novinskoj kompaniji nije dovelo do nikakvih pomaka u njenom poslovanju, naprotiv, ona je poslije toga još bezobzirnije nastavila s bacanjem novinara i drugih zaposlenih na ulicu. Nema veze ni što se nedavno otkrilo kako su nekim od njenih kompanjona, najviše Agrokoru, u svim kupovinama novih tvrtki (Belje, Vupik, PIK Vrbovec…) opraštane stotine milijuna kuna poreznih i drugih dugovanja. Sve to nije ni za milimetar olabavilo omču oko vrata omražene državne uprave, koju se pridavljuje uvijek novim optužbama da je nesnosni teret koji svakim danom dalje raste.

Nedavno se “Jutarnji list” pojavio s tobože ekskluzivnom informacijom da je samo u posljednjih pet godina državni aparat povećan za novih 60.000 činovnika, što se može smatrati svojevrsnim reketarenjem države kako bi ona uklonila tobože neizdrživu poreznu presiju. I, bez brige, nije to reketarenje ostalo bez odjeka. Iz Ministarstva uprave Arsena Bauka odmah su se bogobojazno oglasili da su podatak uzeli k znanju i da će ga provjeriti, očito zato što se to demoniziranje javne i državne uprave skladno uklapa u nastojanje nove vlasti da tu upravu patronizira i postrančari. Jedini je problem što je “Jutarnji list” naprosto izmislio podatak o novih 60.000 činovnika. Ne da državni aparat nije povećan za toliko, nego se pokazalo da on ukupno zapošljava, i to zajedno s cijelom policijom i carinom, pedesetak tisuća ljudi. Dakle, 10.000 manje nego što se ovom izmišljotinom željelo podvaliti. Pazite, nije to bila bilo kakva podvala. Ne dolazi ona iz pera nekog zaluđenog fridmanovca koji ušančen za puškarnicom svoje neoliberalne ortodoksije puca po svima koji ne prihvaćaju njegove ideje. Ne, ona dolazi iz informativne špiritane najveće novinske kuće u zemlji, koja namjerno truje javnost krivotvorenim podacima, kao što je to činila i kada je u više navrata proglašavala brodogradilišta ili, u najnovijem primjeru, proizvođače mlijeka nametnicima koje treba najhitnije ukloniti. A sve to s jasnim ciljem da se stvore izvanredne pogodnosti za trgovačko-uvozničke lobije kojima je EPH ljubazno stavio na raspolaganje svoje novinske stranice. Ako to nije zakonski utuživo, i to čak sa stanovišta regularne tržišne utakmice u ime koje se tobože istupa, ne znam što jeste. Ovo s navodno podivljalom državnom upravom koja se otela svakoj kontroli najnovija je epizoda. Naravno da ne želim reći da je ta uprava sasvim racionalno organizirana i da ima optimalan broj zaposlenih. Lako se, recimo, složiti da s brojem od 429 općina u Hrvatskoj nešto nije u redu i da bi njega najvjerojatnije trebalo smanjiti. Ali kada se trubi, a trubi se sve u šesnaest, da treba ostaviti samo one općine koje se mogu same financirati, očito se radi o sirovom političko-teritorijalnom darvinizmu koji bi pasivne i nerazvijene krajeve zemlje naprosto eutanizirao.

I onda se postavlja pitanje kako to da takav darvinizam ne prolazi u Sloveniji, koja ima 211 općina, dakle duplo manje nego Hrvatska, ali to je i duplo manja zemlja? Očito, kod nas vrijede neka druga pravila igre, jer su drukčiji i ciljevi koji se time žele postići. Naime, stvoren je čitav jedan arhipelag gusto isprepletenih poslovnih i političkih krugova koji funkcioniraju tako da ucjenjuju, reketare državu, kako bi od nje iskamčili povlašten položaj. Pritom im je, kao što se vidi, omiljena metoda dilanje panike kako je država u rukama nesposobnih gotovana i lezilebovića, koji žive na grbači njih, navodno, oh, jedinih jamaca hrvatskog napretka. Što je najgore, hrvatska se vlast odnosi prema tim iznuđivačima, koji je ucjenjuju velikim brojem radnika koje zapošljavaju, mada su sirotinjski plaćeni, s respektom i strahopoštovanjem. Ne samo što ih tretira kao dozvoljene grupe za pritisak, bez obzira na to što hodaju rubom zakona, a zapravo i preko njega, nego i kao lobiste kojima je pametno, rekoh, izaći ususret poreznim i drugim olakšicama i oprosnicama o kojima drugi mogu samo sanjati.

Da stvar bude do kraja apsurdna, upravo gledamo, kako primjećuje tjednik “Forum”, da Milanovićeva Vlada uhodava dvostruke kriterije kada je riječ o tvrtkama u svojem i u privatnom vlasništvu. U Banskim dvorima mirno puštaju niz vodu tvrtke u državnom vlasništvu, kao što su Dalmacijavino i Vjesnik, a vrlo lako to bi se moglo dogoditi i brodogradilištima. S druge strane, otkriva spomenuti tjednik, Vlada se sprema pomoći u preživljavanju privatnih tvrtki kakve su Ingra i IGH, pa čak i Dioki, iako je u vlasništvu notornog tajkunskog propaliteta Roberta Ježića (da se krivo ne razumijemo, država treba brinuti i o opstanku privatnih tvrtki, ali pod uvjetom da spašava one nesretnike koji su ovih dana štrajkali glađu na Žitnjaku, a ne njihove besprizorne vlasnike – a sada izgleda upravo obratno!). Ta tri bisera posrnulog hrvatskog kapitalizma i dosad su ostajala na nogama zahvaljujući štakama države, pa ipak čak ni neki od njihovih vlasnika koji se spašavaju od zatvora samo tako što otkucavaju druge, sada nisu izgubili sve bonuse u vrhovima vlasti. Nasuprot tome, ta se vlast odnosi prema tvrtkama u državnom vlasništvu kao nečemu zbog čega je nepravedno kažnjena i čega se treba što prije riješiti.

U tom svjetlu, odluka Kukuriku vlasti da sebi dodjeli ekskluzivno pravo na kadrovske ključeve u državnoj upravi izgleda kao ispunjavanje zadnjeg kvadratića koji nedostaje u mozaiku. Ta vlast najradije bi dopustila da valjak privatizacije, i to ovako divlji kao dosad, pregazi sve što još nije pregazio. Jedina protuteža tome bila bi njena apsolutna kontrola nad aparatom državne uprave, ali i to bi se uredilo po principu “ne diram te, ne diraj me”. Ili kraće, ruka ruku mije.

Eto, zato onih 14 milijardi s početka ovog teksta neće, vjerujte mi na riječ, nikada biti naplaćeno.

tekst uz dozvolu autora prenosimo iz tjednika Novosti

Autor 25.3.2012. u 12:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija