Marinko Čulić: Škabrnjizacija Hrvatske

Autor 13.5.2012. u 12:40

Marinko Čulić: Škabrnjizacija Hrvatske

Prva reakcija na ograđivanje žicom i protjerivanje romske obitelji Đanija iz Škabrnje dolazi iz želuca, to je osjećaj mučnine koji ti ne da trezveno razmišljati. Tek kada uspiješ, ako uspiješ, isključiti djelovanje želučane kiseline i uključiti razum, shvatiš da se ovdje radi o velikoj identitetskoj igri, s više simboličkih detalja koji se prijeteći nadopunjuju. Škabrnjani su otjerali Đanije uz bijesne pogrde da su “četnici”, dakle prikriveni Srbi, i time su posegnuli za onim najgorim što je odredilo njihov stradalnički identitet u ranim devedesetim. Razumije se, pritom su teško zloupotrijebili tu svoju patnju, što nije usamljen slučaj kada je riječ o teškim žrtvama rata. One ponekad jednostavno projiciraju sliku svojih zatiratelja i mučitelja na one s kojima su u suparništvu, iako ovi drugi za njihovo mučeništvo nisu nimalo krivi. Ovo ne bi bilo toliko važno da slučaj Škabrnja ne otvara i pitanje svih pitanja, s kojim se Hrvatska očito još ne želi suočiti. To je da li je srpska agresija na nju zbilja bila tako jednoznačna i jednosmjerna stvar ako je istodobno ona izvršila unutrašnju agresiju na nenaoružane Srbe svoga, hrvatskog državljanstva, koja, evo, traje do današnjih dana. Ne znam da li to treba posebno objašnjavati, ali time je izvršena paklenska inverzija uloga. Jučerašnje žrtve rade ono isto svojim etnički različitim sugrađanima što su njima radili njihovi mučitelji, i tako se krugovi mržnje nikada ne zatvaraju, već se šire i obuhvaćaju sve više nevinih.

Drugo što ovdje pada u oči je, nazovimo je tako, relejna funkcija mržnje. Škabrnjani su se obijesno okomili na pripadnike jedne romske obitelj, ali su, nazvavši ih četnicima, dali do znanja da su krajnja i glavna meta njihove mržnje zapravo Srbi. I to je otprije poznato. Kada je Pavelićeva NDH donijela rasne zakone koji su glavninom bili okrenuti protiv Židova, za to nije bilo ni najmanjeg racionalnog razloga, jer je za razliku od nacističke Njemačke njih u Hrvatskoj bilo toliko malo da ni u histeriziranim pretjerivanjima nisu mogli biti shvaćeni kao opasnost. Zato je očito da se na njih krenulo onako brutalno i zatiralački jer ih se ustvari doživljavalo kao metaforu onih koje se htjelo ukloniti i istrijebiti puno prije i puno više. A to su bili Srbi. Isto se ponovilo, istina ne s tako visokim intenzitetom, i u devedesetim godinama, kada je Židova bilo još manje. Ali im je Tuđman u “Bespućima” imputirao toliko moralne pokvarenosti i prevrtljivosti da se lako moglo dokučiti kako su krajnja meta opet Srbi.

Tek s Tuđmanovim odlaskom mogla je početi demontaža tih križanih kolosijeka mržnje, za što je, koliko god to danas zvučalo vjerolomno, najzaslužniji Ivo Sanader. S njegovim dolaskom na vlast, posebno u prvom premijerskom mandatu, praktički je bilo zabranjeno javno klevetanje i huškanje protiv Židova i Srba, ali posljednjih se godina primjećuje da je ta neformalna zabrana isto tako neformalno povučena. Sada tu tihu zaštitu uživaju samo Židovi, dok se oko Srba opet uočljivo zatvara ledeni krug verbalne omraze, pa i fizičkog linča. Što je najgore, najviši državni vrh, koji sada čine sve sami pripadnici nominalne ljevice, ponaša se kao da se to njega ne tiče. Danima su svi prešućivali rasistički incident u Škabrnji, da bi tek onda promucali nekoliko kliještima izvučenih fraza, ili ni toliko. Kao da žele poručiti da je za ova međunacionalna trvenja kriva dvadesetogodišnja politika HDZ-a, pa je to za sobom morala počistiti prijašnja Sanader-Kosor Vlada. Ali to samo dovodi do usporedbe koja je za njih poražavajuća. Kada je jedne noći, na polovici Sanaderovog prvog mandata, kamenovana kuća srpske povratničke obitelji u Biljanama Donjim, to su već ujutro osudili Stipe Mesić i Vlada, a premijer je sutradan poslao potpredsjednicu Jadranku Kosor da se na licu mjesta solidarizira s napadnutima. Sada nikome nije palo na pamet da tako nešto učini, a intervencija države svela se na trulo balansiranje da policija privede načelnika Škabrnje zbog verbalnih prijetnji koje je uputio Romima, ali i da Đanije isprati iz mjesta. Prije toga, protjerani Romi izjasnili su se kao “Hrvati i katolici”, što je zadnja stepenica samoponiženja koja je od njih iznuđena, ali ni to nije pomoglo. Nije se uklopilo u unaprijed napisani scenarij. Oni su možda krivi što su skladištili ekološki otpad gdje mu nije mjesto, ali Škabrnjani to ni ne spominju, Romi su za njih etnički otpad, i to je poanta koja se uopće ne pokušava sakriti.

U tome i jeste najveća sramota ove priče, ali indikativno je da se proteklog tjedna dogodilo nešto što možda treba tretirati kao simboličku prekretnicu. Naime, istodobno se dogodilo da u Škabrnji etnički princip, oličen u čuvenoj sintagmi iz devedesetih “zauzeto Hrvat”, doživi puni preporod, ali i da onda prepusti mjesto jednom novom obliku segregacije. Dok se u Škabrnji država ponašala hladno neutralno, nezainteresirana tko će, Škabrnjani ili Romi, prevagnuti, u Pučišćima na Braču je, gle, odmah prepoznala stranu koju treba braniti. U vojnički masovnoj intervenciji policije deblokiran je pogon Jadrankamena u kojem su radnici proglasili neku vrstu sindikalne republike, odbijajući se poviti pred dojučerašnjim privatnim vlasnikom, a djelomično i pred državom (redovnim postupkom pobijaju stečajni postupak, ali ne priznaju stečajnog upravitelja). Država je reagirala dosad neviđenim prekoračenjem nužne obrane. Na užarenu lokaciju Jadrankamena slilo se valjda više oklopljenih policajaca nego što ih je stacionirano na svim jadranskim otocima, pa ne vidim što bi se odatle moglo zaključiti nego sljedeće.

Ako Škabrnjani vide u Ciganima slabo prikrivene četnike, dakle Srbe, onda se isto tako može reći da je i država ovako intervenirala jer je u radnicima Jadrankamena, pa i šire, otkrila “nove Srbe”. Na to nedvojbeno upućuje činjenica da je u samo dan-dva stvorena nova paradigma mržnje, koju sada treba uzeti kao prvorazrednu političku činjenicu. Iako je najviša državna vlast pokazala zapanjujuću ravnodušnost prema sudbini Roma u Škabrnji, ipak se nije spustila toliko nisko da ih, poput tamošnjih hrvatskih mještana, proglasi kolaborantima velikosrpske ideje. E bogami, u slučaju radnika Jadrankamena dogodilo se nešto vrlo nalik tome. Ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić napao ih je kao kolaborante dosadašnjeg vlasnika tvrtke, jer su mu prodali svoje dionice, a kada su potrošili pare, sada im više ne valja. Istinabog, u ovome o prodaji dionica ima istine, ali Ostojić bi o tome smio držati lekcije tek kada bi podnio bilo kakav dokaz da se kao državni, policijski i stranački funkcionar značajnije suprotstavio toj vrsti privatizacijskog “torbarenja”. A takav dokaz ne postoji.

Ne znam koliko Ostojić i ostali u Milanovićevoj Vladi to razumiju i koliko ih je za to briga, ali ovim se uz krugove međunacionalne mržnje, koji se još ne zatvaraju, otvaraju i novi krugovi mržnje, ovaj put unutarnacionalni, klasni. Što je još važnije, ako je za prve krugove mržnje zbilja najodgovorniji HDZ, za ove druge podjednako je kriva, a sudeći po prvim mjesecima vlasti i krivlja, Kukuriku koalicija. To društvo mrtvih vjesnika nove politike ne samo da nije u stanju sanirati težak, ali ipak ograničen incident u Škabrnji, nego je direktno krivo da se njegova logika prelila i u ionako poremećene odnose rada i kapitala. Ta logika znači da će privatni vlasnici doduše morati platiti nešto veći porez na luksuz, ali će im država stajati na raspolaganju punim kapacitetom dugih i kratkih cijevi čak i kada isisavaju golema bogatstva iz tvrtki do kojih su došli privilegiranom kupnjom, a radnike bacaju na rub egzistencije.

Kada se zbroji ono što se dogodilo u Škabrnji i Pučišćima, otvara se novi vidik i na odnose Hrvatske i Evrope. Hrvatska se država više od desetljeća motala pred vratima Evropske unije, više izbjegavajući nego prihvaćajući standarde koje joj je ona propisala. Ali, vidi vraga, kada odande treba usvojiti ono najgore, tu je spremna kao zapeta puška i sve ide kao po loju. Protjerivanje Cigana već se događalo u Francuskoj, Italiji, još prije u Sloveniji, a ponegdje, kao u Mađarskoj, grozi im se i gorim. Tu nema države da zaštiti protjerane, ali se zato na pobunjeni prekarijat šalje i više oklopljenih policajaca nego što su učinili ovi naši na Braču. Pa ako sve to prolazi evropskom Jupiteru, zašto bi se Hrvatsku kažnjavalo kao vola u kupusu?

Evo zašto. Koliko god šikaniranje i protjerivanje Roma u Evropi bilo odvratno, ondje ipak postoje donekle uhodani mehanizmi međunacionalne koegzistencije, dok su oni na hrvatskom prostoru propali devedesetih, dakle kada su bili najpotrebniji, a novi ni do danas nisu izgrađeni. I kao da to nije dosta, sada se još “škabrnjiziraju” odnosi kapitala i rada, gdje Evropa zahvaljujući jakim sindikatima također ima mehanizme kakve-takve harmonizacije. Hrvatska ni toga nema, pružajući primjer zemlje koja je svjesno sjela na bure baruta i sada joj ostaje samo da moli boga da joj guzica ostane u komadu.

Novosti

Autor 13.5.2012. u 12:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija