Marinko Čulić: Što je nama Obama

Povezani članci

• Državni službenici odaju tajne kriminalcima
• Predrag Lucić: Zašto biskupi vole mušku vaginu
• Gospodarski rast
• Habulin: “Ne smijemo posustati u borbi za neprolazne vrijednosti antifašizma i za istinu”
• I Milanović odustaje od ratifikacije sporazuma Izetbegović -Tuđman?
• Neslaganje oko parade i ponosa

Hrvatska se do ušiju zaljubila u novog-starog američkog predsjednika Baracka Obamu, iako nikome nije jasno zašto, a bogami – provjeravao sam na sve moguće načine – ni njoj samoj. Ali da se zacopala u njega, jeste, pretpostavljam ne baš zato što je on postao, prilično pretjerano, simbol etničke i rasne trpeljivosti, jer se to kod nas već više od dva desetljeća ne nosi. No, zar je drukčije s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, koja je ne tako davno proglasila bankrot multikulturalizma u Evropi, a svejedno joj se lice razvuklo u medeni osmijeh kada je Afroamerikanac uzeo svoj drugi mandat?

Ipak, kod nas je to poprimilo razmjere malog fenomena za sebe. S izuzetkom nekoliko nepotkupljivih HDZ-ovih korjenika (Davor Stier, Darko Milinović), sva se politička i intelektualna krema Hrvatske raspekmezila nad novom Obaminom pobjedom. Ovakvim ishodom američkih predsjedničkih izbora podjednako su oduševljeni na ljevici i na desnici, čak je omađijan i saborski zastupnik stranke ratnog zločinca Glavaša, HDSSB-a, Boro Grubišić. Istinabog, on jedini pošteno priznaje da nije u stanju objasniti zašto ga je srce odvuklo na Obaminu stranu, ali možda samo zato što se ostale nije previše o tome pitalo.

Tako ove izjave više govore o idejnoj zbrci među hrvatskim “obamistima” nego o samom Obami što, doduše, nije slučaj samo s Hrvatskom. Smotalo je to i puno veće šarže, spomenuo sam već Angelu Merkel, a neprilike s Obamom imaju i svjetski poznati lijevi kritičari, kao Tariq Ali. On je pretprošle godine objavio i knjigu nemaštovito naslovljenu “Obamin sindrom”, ali zato na naslovnici ilustriranu više nego sugestivnom fotomontažom na kojoj se s Obaminog lica ljušti crna boja i pomalja se bijeli anfas – Georgea Busha. To je i glavni sukus ovog malko previše pamfletističkog uratka. Obama je, veli se tu, izdao sve svoje promanjinske, prosindikalne i druge “pro” stavove (unapređenje javnog umjesto privatnog školstva, legalizacija lakih droga, a iznad svega uvođenje novog, antihegemonističkog tipa međunarodnih odnosa). No kada na jednom mjestu naiđeš na Alijevo ruganje navodno razmetljivom načinu Obaminog hoda, vidiš da je njegova kritika također previše paradna i bez sidra u onom bitnom što bi kod američkog predsjednika trebalo kritizirati.

Tu postoje dva mala problemčića ili dvije velike problemčine, kako se uzme. Prvo, Ali je očito povjerovao u žestoke optužbe Romneyjevih i još gorih republikanskih kršćanskih fundamentalista da je Obama “socijalist”, pa se smatra izdanim, ali izdaje tu nema jer Obama, naravno, nije nikakav socijalist. Drugo, postavlja se pitanje koliko je i sam Ali, a ovdje ga uzimam kao personifikaciju šireg stanja na evropskoj intelektualnoj ljevici, uopće socijalist. Naime, ta evropska ljevica uglavnom sanja o nekakvom apstraktnom socijalizmu, koji bi se jednog lijepog dana trebao pojaviti na osunčanom obzoru budućnosti, jer smatra – to je najjasnije iskazao Slavoj Žižek – da dosadašnji socijalizam nije vrijedan spomena, nego, biva, sve treba početi iznova.

Žižek valjda i ne sanja koliko se to podudara sa stavovima nominalne ljevice na ex-yu prostoru, pa onda i sa stavovima danas vladajućih hrvatskih socijaldemokrata. I oni se krajnje hladno, ako ne i s prezirom, odnose prema baštini socijalizma i antifašističke revolucije u Hrvatskoj (Jugoslaviji), samo što je to njima, za razliku od Alija, razlog da Obamu objeručke prihvate. Jest da mi u Hrvatskoj, čuješ ih kako gruntaju, imamo više nego bogatu socijalističku i sindikalnu tradiciju, ali kako nemamo petlje na nju se pozivati, imamo se pozivati na Obamu što, vidjeli smo, ionako radi tko god se sjeti. Tako se, eto, službena hrvatska ljevica poslužila Obamom i njegovom drugom izbornom pobjedom, i tu nema nikakvih nepoznanica.

Ali zašto je novog-starog američkog predsjednika ovako prigrlio i gro hrvatske desnice, ali i gro danas vladajućih stranaka u Evropi? Objašnjenje je jednostavno. Američki kapitalizam danas je superioran evropskom, jer se lakše nosi s ovom mega-krizom. Tu je, istinabog, ugrađena jedna velika nepravda, jer je kriza krenula baš iz Amerike, ali joj se to nitko ne usudi zamjeriti, iako se poslije na vrlo sličan način dogodila i u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu…, zemljama koje su proglašene lijenim i rastrošnim. No, ne radi se tu samo o tome da Amerikance štiti status prve svjetske sile. Američki model kapitalizma naprosto je uspješniji od evropskog iako polazi od nekih postavki koje u neoliberalnoj Evropi smatraju izravno štetnim i gubitničkim. Obama diže porez bogatima (dok se u Hrvatskoj ubire isti porez na plaću od deset i sto i više hiljada kuna), širi javni sektor zdravstva na blizu pedeset milijuna dosad neosiguranih građana (dok se u Hrvatskoj zdravstvo privatizira), reindustrijalizira Ameriku (za čime je krenula samo Njemačka, dok Hrvatska na to i ne pomišlja)…

No, događa se nešto neočekivano. Te se iste mjere u evropskim (hrvatskim) očima doživljavaju kao nešto što produžava sadašnju kriznu stranputicu, ali Obama je pokazao da su one, naprotiv, odlično sredstvo oporavka ekonomije i društva u cjelini. Time reafirmira, iako se to više tako ne zove, njudilovski model države blagostanja (welfare state), čija je pradomovina, da stvar bude apsurdnija, Evropa (prve temelje udario joj je još Bismarck), dok su Sjedinjene Države sve do Obame bile glavna svjetska tvrđava neoliberalizma.

Sada se to okrenulo naglavce, i to tako naglo da se nedorasloj Evropi (i još nedoraslijoj Hrvatskoj) vrti u glavi, pa kao u nekom zamišljenom Trećem svjetskom ratu čeka da je Amerikanci opet spase. To Obama praktički i radi, zbunjujući sve time što koristi neke metode propalog komunizma, ali mu je zapravo krajnja namjera spasiti od iste takve propasti kapitalizam. I to je, zbroji-oduzmi, cijela priča o njemu.

tekst je objavljen u tjedniku Novosti