Marino Badurina: Karamarkov Apage Satanas

tačno.net
Autor 22.5.2015. u 15:08

Izdvajamo

  • Očigledno, postupak „liječenja“ sastojao bi se naprosto u zamjeni jedne indoktrinacije drugom. Još jedna potvrda kako su liberalne tradicije u nas preslabe i pretanašne da bi mogle zauzeti mjesto komunizma i nacionalizma, tih velikih povijesnih narativa 19. i 20. st. To su dva vječita plesna partnera koji su se katkada nadigravali, potirali i negirali, a katkada fino nadopunjavali i služili jedan drugim. Na kraju krajeva, bez Tita, boljševizma, komunizma te ostalih „vjekovnih hrvatskih neprijatelja“ zar ne bi i Karamarko izgubio svoj raison´d etre?

Povezani članci

Marino Badurina: Karamarkov Apage Satanas

Na kraju krajeva, bez Tita, boljševizma, komunizma te ostalih „vjekovnih hrvatskih neprijatelja“ zar ne bi i Karamarko izgubio svoj raison´d etre?

Piše: Marino Badurina

U novom broju tjednika Globus predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji već dulje vrijeme dobar dio hrvatske javnosti plaši najavama svog “lova na vještice”, direktnije nego ikada prije progovorio je o širini, dubini i suštini svojih nakana koje planira provesti u djelo nakon pobjede na izborima. Globus je to pretenciozno predstavio kao Karamarkov “Antikomunistički manifest”, uz dojmljivu naslovnicu koja ga predstavlja kao modernog i odlučnog konzervativca britanskog tipa. Maltene vizionara. No slika je jedno, a sadržaj nešto sasvim drugo. Kao i svaki manifest ni ovaj sastavljen ad-hoc ne ostavlja mjesta pretjeranom spokoju nego najavljuje moralno-političku borbu i obračune, po svoj prilici na balkanski način. Određene Karamarkove teze doista djeluju pomalo zastrašujuće, a iz njihova opetovanog ponavljanja očigledno je da nije riječ o šali ili kakvom demagoškom triku po principu „pas koji laje nije opasan“.

Imamo li stoga razloga za bojazan? (Ne sumnjam da bi mi neki Karamarkov fan na ovo odgovorio rečenicom agenta Ozne iz Vrdoljakova filma Duga mračna noć: “Nas se boje oni koji imaju zašto!”)

Doista, predsjednik najveće oporbene stranke nakon izbora najavljuje otvaranje širokog fronta protiv svih hrvatskih neprijatelja, domaćih izdajnika, stranih plaćenika i nadasve „crvenih komunističkih vragova“. Navješćuje lustraciju (više moralnu no zakonsku), obračun s antihrvatskim tendencijama u javnom prostoru, školstvu, akademskoj zajednici itd. Nije mu strano ni direktno upiranje prsta u one s kojima bi trebalo obračunati (npr. sa Žarkom Puhovskim kojega je uzeo kao primjer nelustriranog intelektualca). Ukratko, taj politički „egzorcizam“ pojavljuje se kao sama suština njegova predizbornog programa na temelju kojeg bi HDZ trebao dobiti izbore. HDZ koji nikada nije bio desniji, o čemu svjedoči i lista njegovih koalicijskih partnera (uključujući HSP AS i Hrast). No je li HDZ uistinu načisto kakva desnica želi biti? Teže li profilirati se kao umjerena, liberalna, konzervativna, radikalna, ekstremna desnica ili pak kao čudnovati hibrid svega toga? Iscrpljuje li se njihovo desničarstvo isključivo u okviru proste dihotomije hrvatstvo – jugoslavenstvo, dok se na drugim poljima ne mogu oteti mentalitetu bivšeg „lijevog“ sustava koji tako preziru? Žele li, u skladu s nacionalističkom retorikom, jačanje države i buđenje kolektivne svijesti, što bi se moglo podvesti pod simptome bivše stvarnosti, ili su bliži laissez-faire pristupu i individualizmu? Pitanja bez odgovora.

Što ćemo s ekonomijom? Ima li HDZ, primjerice, snage da zaokrene hrvatsku ekonomiju udesno, da raskrsti sa svim “socijalističkim recidivima” u javnom ili privatnom sektoru? Želi li Karamarko postati hrvatska Margaret Thatcher? Kada bi odgovor bio pozitivan, to u trenutnoj situaciji ne bi trebalo naići ni na kakvo zgražanje. Naprosto zato jer nemamo što izgubiti. Primjerice, kada bi se nekom domaćom inačicom „tačerizma“ stvari uspjele pomaknuti s mrtve točke, to bi zavrijedilo priznanje, a ako bi se, suprotno tome, situacija dodatno zakomplicirala, tek tada bismo mogli mirne duše govoriti o pogrešnom ili katastrofalnom “neoliberalnom konceptu”. Najgore je ovo, sada već dugotrajno, stanje Buridanovog magarca i gladovanja između dva plasta sijena. Potrebno je konačno odabrati jedan plast sijena, pa ili se vratiti konceptu welfare state (u čemu je tzv. ljevica podbacila) ili krenuti putem dosljedne liberalizacije. Riskirati pa ispiti ili otrov ili lijek. No iz Karamarkovih smjernica gotovo da nema ni najmanje naznake da bi se dotični tvrdoglavi tovar uskoro mogao pomaknuti. Dapače, trenutne, doduše dosta šture, informacije koje cure oko HDZ-ova tajnog ekonomskog programa, čiju famu nesumnjivo potenciraju i u samoj stranci, govore kako će on biti baziran na tzv. socijalno-tržišnom konceptu gospodarstva. No radi se, što bi i laicima trebalo biti jasno, o ispraznoj frazi u koju svatko može učitavati što mu se sviđa i koja služi isključivo za pridobivanje glasova. Kratkog smo pamćenja, ali valja podsjetiti da je HDZ s krilaticom o “socijalno-tržišnom gospodarstvu” pred birače izlazio i u vrijeme Ive Sanadera. Ostalo je povijest.

Dakle, ništa novo. HDZ je, po svemu sudeći, za nekakve hrabre i radikalne (desne) zahvate spreman isključivo na moralno-ideološkom planu. Očito, efikasni će biti samo u obračunu s prošlošću i ideološkom proskribiranju neistomišljenika i protivnika, po potrebi će igrati na kartu antimodernog egalitarizma i kolektivizma te inducirane ili čak prisilne nacionalne homogenizacije, dok će u ekonomiji nastaviti vrludati.

Takva njihova pozicija je, na kraju krajeva, i logična, jer za Karamarka, da se naslutiti iz ovog intervjua-manifesta, ekonomska kriza je ionako manji dio hrvatskog problema i oni će to s lakoćom riješiti. No pravi posao čeka ih, kaže, oko cjelovite “duhovne obnove” u Hrvatskoj. Pritom nema mjesta sumnji tko će biti njen predvodnik. Upravo ta „obnova“, sasvim je jasno, biti će Karamarkova omiljena igračka. Po tko zna koji put u povijesti mogli bismo svjedočiti pokušajima jedne preskriptivne društvene preobrazbe, one koja se ne oslanja na sve raspoložive intelektualne, moralne i kulturne potencijale nekog društva već se provodi odozgo, dekretima i zakonima, naredbama i zabranama. Koja djeluje ekskluzivno umjesto inkluzivno i iza koje, po povijesnoj pravilnosti, naposlijetku ostaje pustoš. Upravo to je dokaz da totalitarni modeli mišljenja nisu iščezli iz glava onih koji dolaze s obećanjem da će stati na kraj „komunističkoj indoktrinaciji“. Da bi je zamijenili čime?

Očigledno, postupak „liječenja“ sastojao bi se naprosto u zamjeni jedne indoktrinacije drugom. Još jedna potvrda kako su liberalne tradicije u nas preslabe i pretanašne da bi mogle zauzeti mjesto komunizma i nacionalizma, tih velikih povijesnih narativa 19. i 20. st. To su dva vječita plesna partnera koji su se katkada nadigravali, potirali i negirali, a katkada fino nadopunjavali i služili jedan drugim. Na kraju krajeva, bez Tita, boljševizma, komunizma te ostalih „vjekovnih hrvatskih neprijatelja“ zar ne bi i Karamarko izgubio svoj raison´d etre?

tačno.net
Autor 22.5.2015. u 15:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija