Marino Badurina: Povijest kao priča o zecu i kornjači

tačno.net
Autor 5.5.2015. u 09:09

Marino Badurina: Povijest kao priča o zecu i kornjači

Domobranski major Emil Rataj, ustaški logornik Konstantin Urumović, četnički vojvoda Uroš Drenović i ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić, u Mrkonjić Gradu 1942. Foto: Znaci.net

Izgubljeno vrijeme teško je nadoknaditi, i pojedincu i kolektivu. Unatoč tome neki „zečevi“ u regiji ili regionu i dalje grickaju mrkvu čekajući da im kakva promjena svjetske paradigme sama od sebe donese zadovoljenje i napredak. Očigledno su, u djetinjstvu, čitali pogrešne basne.

Piše: Marino Badurina

Travanj i svibanj ove godine u Hrvatskoj (kao i drugdje) pretrpani su okruglim obljetnicama. Jasenovac, Bleiburg, obljetnice oslobođenja, pobjeda i poraza. Mjesta sjećanja, manifestacije, okrugli stolovi i razgovori nisu samo prilika za evociranje i bolje upoznavanje prošlosti već postaju svojevrsna nova bojna polja kada suvremenici duhove prošlosti koriste za obračune sa sadašnjošću i tkanje budućnosti. Neposredni povod pak ovom tekstu nedavno je gostovanje nekadašnjeg generala HOS-a i desnog intelektualca (ovo kažem bez neke ironije) Ante Prkačina na jednoj lokalnoj televiziji, a povodom događaja iz Drugoga svjetskoga rata. Prkačin je tom prilikom široko i vehementno obrazlagao tezu kako je u stvari Titov partizanski pokret 1941. došao potpuno nepozvan i bio potpuno nepotreban. On je, kaže Prkačin, jednostavno ušao u polje neizbježne borbe između hrvatskog i srpskog nacionalizma, tj. ustaša i četnika i tako pored tog sukoba prouzrokovao još dva dodatna, nepotrebna sukoba: sukob s premoćnim okupatorom (njemačkim i talijanskim), te građanski rat, dakle sukob Hrvata s Hrvatima i Srba sa Srbima. Time je doveo do udeseterostručenja broja žrtava pa je Jugoslavija iz Drugog svjetskog rata izašla s najvećim relativnim brojem poginulih u Europi,tj. izgubila je više od 10 % stanovništva. Pritom rat između Hrvata i Srba nije završen, već je samo prenesen na iduću generaciju. Tako su, umjesto da se raskusuraju još u periodu između ´41 i ´45, više desetljeća kasnije oni morali nastaviti borbu.

Ove teze zvuče vrlo smjelo, u svojoj nutrini čak i logično. Zanimljivo je da ih niti jedna desničarska perjanica dosada nije ovako artikulirala, nego se svi hvataju nekih moralističkih poruka o partizanskim zločinima i komunističkom totalitarnom režimu, a pritom iznad uzglavlja (ili bar na srcu) mahom drže Pavelićeve, Francetićeve i štatigaznam čije slike i ikone.

Ipak, unatoč dobroj volji i poznavanju određenih činjenica, ove Prkačinove postavke kojima on otvoreno izaziva, kako kaže, “partizanske povjesničare” teško su obranjive. On u svojim razmišljanjima više polazi od vlastitih želja, projekcija i pitanja “što bi bilo kad bi bilo” nego od realnih okolnosti. Naime, u kontekstu Drugoga svjetskoga rata, potpuno je neispravno govoriti naprosto o sukobu između Hrvata i Srba, tj. između hrvatskog i srpskog nacionalizma. To je pojednostavljivanje i zamagljivanje stvarne situacije, jer četnici na čelu s Dražom Mihailovićem nisu samo srpski nacionalisti, oni su službeno kraljevska jugoslavenska vojska u otaždbini, dakle vojska koja je imala status saveznice, koju će dugo vremena podupirati i SAD i Velika Britanija. S druge strane, Ante Pavelić i ustaše su vlašću i fatumom tijesno vezani za nacističku Njemačku i fašističku Italiju koje su osuđene na propast. Dakle, u tadašnjim uvjetima jednostavno nema govora o nekakvoj ravnopravnoj, epskoj borbi između Hrvata i Srba. Dapače, da su se četnicima suprostavile samo ustaše oni bi bez problema trijumfirali i krojili poslijeratnu sudbinu neke obnovljene Kraljevine Jugoslavije (čitaj Velike Srbije). Toliko o tome „što bi bilo kad bi bilo“.

U stvarnosti, famozne ustaše nisu najveći neprijatelj ni partizanima ni četnicima, već se glavna bitka, za pobjedu, a još više za međunarodno priznanje, vodi upravo između partizana i četnika. Churchill 1943. u Jugoslaviju šalje britansku misiju i Fitzroya Macleana koji ima jednostavan i nedvosmislen zadatak da ondje provjeri “tko ubija najviše Nijemaca i kako im se može pomoći da ih ubije još više.” Nagradno pitanje: Da nije bilo partizana tko bi pobjedio u tom natjecanju? Točan odgovor je naravno – četnici. Jer bez obzira što su partizani br. 1, pa onda dugo iza njih nitko, na drugom mjestu su ipak bili četnici. Matematika je tu neumoljiva. Ustaše su pak u savezničkim gledištima izjednačeni s Nijemcima, dakle Nijemci=Ustaše, koji tu pak ništa niti dodaju niti oduzimaju. izuzev naravno dodatnih logora, progona i zločina nastalih ne samo, kako se revizionistički pokušava proturiti, zbog suradnje s nacifašizmom nego i zbog vlastitih poriva.

Zato, ako je netko na kraju ispao dežurno smetalo i štetočina bile su to ustaše. Partizani su stoga, čak i ako gledamo iz hrvatske, državotvorne perspektiva, pa i perspektive tog fatalističkog hrvatsko-srpskog klinča, omogućili hrvatskoj strani predah i obračun pomakli na vrijeme kada će okolnosti biti naklonjenije ideji samostalne hrvatske države. Ustaški pokret je, s druge strane, tu ideju samo kompromitirao i stavio joj težak uteg oko vrata, zbog čega zamalo da ni 90-ih težnja za samostalnošću nije ostvarena. Toliko o tome tko je bio glavno smetalo.

Naravno, mi možemo iz današnje perspektive, u vidu mentalne razbibrige, maštati i spekulirati što bi primjerice bilo da su Maček i HSS poveli svoju antifašističku borbu, ali činjenica je da do toga nije došlo. HSS se odlučio na „politiku čekanja“, podupirući kraljevsku vladu u izbjeglištvu (u kojoj je ministar vojske bio upravo Draža Mihailović), uvjeren da će bez obzira na rat i ratna događanja njihov legitimitet u narodu biti neokrnjen. Ta samouvjerenost pomalo podsjeća na onu priču o zecu i kornjači. Zec je, svjestan svoje brzine, samouvjereno čekao, a vrijedna kornjača je na kraju prva stigla na cilj. Zato ostaje povijesna istina da na tlu Hrvatske nije bilo drugog antifašističkog pokreta do onog partizanskog vođenog i organiziranog od strane KPJ. Pa kome nažalost kome na sreću.

Prednost tog pokreta zbog koje je naposlijetku i pobijedio, jest to što se on, za razliku od ekskluzivističkog ustaštva i četništva, temeljio na inkluzivnosti, te je širokom platformom nacionalnog, a potom i socijalnog (klasnog) oslobođenja uspio privući gotovo sve staleže i narode.To je ujedno glavnina odgovora na pitanje zašto danas većina liberalnih intelektualaca dolazi u poziciju da brani NOB, Tita, pa čak i određene elemente epohe komunizma. Naprosto osjećaju da su time bliži demokraciji, poštivanju različitosti, ljudskih prava itd. Naravno, ima i suprotnih primjera. Mnogi bi npr. u Srbiji željeli prodati priču da su četnici bili ne samo za obnovu monarhije, nego i za kapitalizam, za Srbiju na Zapadu, umjesto komunista koji su je gurali na Istok. Međutim, liberalno-prozapadni intelektualci i javnost na to uglavnom ne nasjedaju. Na kraju Jugoslavija se tom Zapadu više približila preko partizanije, komunista i kasnije jugoslavenske specifične (nesvrstane) pozicije u svijetu, nego što bi to njeni narodi uspjeli preko svojih zatvorenih nacionalnih torova. No to je jedna sasvim nova tema koja bi zahtijevala širu eksplikaciju.

Kao potka samo podsjećanje na uvelike izmijenjenu situacija danas, kada ni Hrvatska, a kamoli Srbija ili BiH nisu više zapad ni za Bugarsku i Rumunjsku, a kamoli za Mađarsku, Poljsku ili Češku. Ex-jugoslavenski prostor je sve svoje prednosti uglavnom izgubio. Vjerojatno je tu plaćen i danak određenoj, desetljećima pothranjivanoj, jugoslavenskoj samouvjerenosti. Jugoslaveni su naprosto mislili da su bolji od svojih susjeda (koje su prema početnim slovima država nazivali BRIGAMA) i da je to nešto zauvijek zagarantirano. No padom komunizma upravo oni su preuzeli ulogu zeca, koji ne samo da se odmarao nego je našao vremena i za tučnjavu, dok su ga kornjače iza „željezne zavjese“ pretekle. Izgubljeno vrijeme teško je nadoknaditi, i pojedincu i kolektivu. Unatoč tome neki „zečevi“ u regiji ili regionu i dalje grickaju mrkvu čekajući da im kakva promjena svjetske paradigme sama od sebe donese zadovoljenje i napredak. Očigledno su, u djetinjstvu, čitali pogrešne basne.

tačno.net
Autor 5.5.2015. u 09:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija