Marinko Čulić: Prvomajski fućkaraj

tačno.net
Autor 5.5.2014. u 07:10

Marinko Čulić: Prvomajski fućkaraj

Oni su bili uz HDZ ili SDP u najvažnijem, formativnom dijelu stvaranja hrvatske države, kada su stvarani i ovakvi sindikati, koji su bili više u službi stvaranja nacionalne nego socijalne države. Danas, kada ova prva više nije u pitanju, htjeli bi se iskazati u obrani druge, ali socijalna država sada je uzdrmana i potencijalno u rasulu. Isto kao i sami sindikati, koji ovakvi kakvi su danas i nisu dorasli ni za što više nego za – prvomajski fućkaraj.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Ovih dana u jednom dnevnom listu pojavila se turobna priča o Franji Šinku, sindikalnom povjereniku u bjelovarskoj Česmi. Poznata je priča o tom poduzeću, riječ je o nekadašnjem gigantu drvoprerađivačke industrije koji je u vršnim godinama prosperiteta zapošljavao preko hiljadu radnika. A zatim je počelo njegovo čerupanje kroz privatizaciju, pa prelazak u ruke novog vlasnika, vinkovačke Spačve, koja je po uhodanom receptu izdvojila radnike u jedno poduzeće, a strojeve i nekretnine u drugo. I na kraju je sve završilo na rešetu famozne predstečajne nagodbe, iz čega su radnici Česme izostavljeni, pa je nedavno i posljednjih stotinu njih dobilo otkaz. Šinko iscrpno pripovijeda kroniku propadanja bjelovarskog poduzeća, u kojoj su golemu ulogu odigrali poslovični “torbari”, ali i ciljana indolencija države, uključujući aktualna ministarstva financija i poljoprivrede, koja su zadnje radnike Česme ostavila na cjedilu. Ipak, priča otpuštenog sindikalnog povjerenika najviše se izdvaja time što se on, za razliku od većine koja je šutke gledala propadanje poduzeća, do posljednjeg trenutka nije predavao, nego se borio za spas radnih mjesta. I tako je zaratio čak i s vlastitim sindikatom, gdje su ga posprdno zvali Matija Gubec, a sami su se, po svemu sudeći, pobrinuli da izbjegnu “užarenu željeznu krunu” koju je Šinko fasovao.

Priča o hrabrom bjelovarskom sindikalnom povjereniku koji gine na “Ljubinom grobu” radničkih prava odličan je uvod u ovogodišnje sindikalne akcije u povodu Prvoga maja. Sindikati su ovaj put odustali od prošlogodišnjeg masovnog prosvjeda središtem Zagreba, ograničivši se na ulični performans u kojem će svojim tijelima ispisati simboličke “tri osmice”, a paljenjem tristo lampiona odat će spomen bivšim tvornicama i radnicima u Hrvatskoj. Takav spomen oni zbilja i zaslužuju, ali on ostaje nepotpun i okljaštren bez Šinkove priče. Ona jasno svjedoči da neka kandila treba upaliti i kao podsjetnik na to da hrvatski sindikati nisu bili uvijek ovako buntovni prema vlastima i poslodavcima kao sada oko izmjena Zakona o radu. Sasvim suprotno, baš su oni svojedobno pomogli tim vlastima i poslodavcima da zavedu polit-ekonomski poredak zasnovan na gruboj privatizacijskoj otimačini što, vidimo, ne spada samo u perfekt, nego i u sasvim friški prezent hrvatske političke zbilje. I to je to. Sindikati su, rekosmo, naoštrili sjekutiće da u srazu s državnim vlastima i poslodavci iskamče što povoljniji ZOR. Ali ne mogu izaći iz vlastite duge sjene da su jedan od glavnih krivaca što se rad već treće desetljeće u ovoj zemlji obespravljuje i podcjenjuje te što, u krajnjoj liniji, fizički nestaje. To je naprosto činjenica uklesana u povijest ove zemlje i od te se činjenice ni danas ne može, i da se hoće, pobjeći.

Ne može se pobjeći iz jednostavnog razloga što ta činjenica nije slučajna, nego zakonomjerno zadana. Kada su neki od današnjih čelnika hrvatskih sindikata u početku devedesetih orkestrirali napade na komandu jugo-vojske, pri čemu je pred splitskom Banovinom jedan golobradi makedonski ročnik i ubijen, oni su na više godina i desetljeća unaprijed oročili ovakvu poruku. Klasno pitanje ne postoji ili, ako i postoji, ono je harmonično uklopljeno u rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja, pa kada Hrvatska bude oslobođena, bit se oslobođeno i njeno radništvo. Avaj, nije bilo oslobođeno. Samo nekoliko mjeseci kasnije počeo je biblijski pomor splitske, kao i cijele hrvatske privrede, a oni isti radnici koji su predvođeni sindikatima jurišali na oblasnu komandu JNA i ubili mladog Makedonca, počeli su u hrpama završavati na ulici. Nikada se sindikati nisu ogradili od ove mračne splitske epizode, iako jesu zažalili zbog smrti makedonskog vojnika. Ali time nije izbrisano ništa od fakta da su u odlučnom trenutku poslužili kao municija nacionalističke revolucije, koja je jednako odlučno zagovarala “hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu” koliko i to da se cijela ekonomija preda u ruke dvjesto obitelji, koje će je koju godinu kasnije spiskati i rastrajbati.

O nacionalnim osjećajima Bjelovarčanina Franje Šinka ništa ne znamo. Možda je i njemu ranih devedesetih nabreklo hrvatsko srce i možda je prve bitke za očuvanje radnih mjesta u Česmi vodio umotan u hrvatsku trobojnicu. Ali danas pouzdano znamo da mu to nije pretvorilo pamet u piljevinu iluzija da je važno imati hrvatski sindikat u hrvatskoj državi, a da će sve ostalo samo od sebe doći na svoje. Ništa nije došlo na svoje. Naprotiv, masovno uništavanje proizvodnje i njene radničke supstance počinje izravno ugrožavati opstojnost same države, a sindikate je pretvorilo u epizodiste koji jednom godišnje, prvoga dana u maju, fućkaju iz plastičnih zviždaljki koje su uglavnom jedini dokaz da još uopće postoje. Oni danas izgledaju kao monumentalni spomenici socijalnoj invalidnosti hrvatske državotvorne ideje, ideje koja je bila uspješna samo u rušenju starih država, ali ne i u stvaranju novih. To se u dlaku dogodilo i hrvatskim sindikatima. Članstvo ih masovno napušta, jer mu nisu u stanju osigurati zaštitu od stranputica i pogibelji neoliberalnog kapitalizma, iz jednostavnog razloga što te pogibelji ne vide ili slabo vide, pa ih ne žele ni radikalno ukloniti.

Što je najžalosnije, u tome ništa ne mijenja činjenica da su sindikati u privatnim tvrtkama marginalizirani i šikanirani sve do praktične zabrane rada, pa se onda okreću javnom sektoru. U njemu vode navodno teške bitke s državom, ali su one zapravo uvelike fingirane. Sindikati su tu u stanju pružiti veću zaštitu članstvu, ali i država je zainteresirana da tako bude, jer time dobiva poslušne državne službenike i pouzdanu glasačku mašinu. Tako dobiva mir da se koncentrirano brine za funkcioniranje vladajućeg neoliberalnog poretka, što podjednako vrijedi bio na vlasti HDZ ili SDP. U pravu su sindikati kada ovih dana ističu da između tih dviju stranaka nema razlike kada je riječ o interesima radnika, te najavljuju da će sada podržati treću političku opciju. Ali prošla baba s kolačima. Oni su bili uz HDZ ili SDP u najvažnijem, formativnom dijelu stvaranja hrvatske države, kada su stvarani i ovakvi sindikati, koji su bili više u službi stvaranja nacionalne nego socijalne države. Danas, kada ova prva više nije u pitanju, htjeli bi se iskazati u obrani druge, ali socijalna država sada je uzdrmana i potencijalno u rasulu. Isto kao i sami sindikati, koji ovakvi kakvi su danas i nisu dorasli ni za što više nego za – prvomajski fućkaraj.

tačno.net
Autor 5.5.2014. u 07:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija