Marko Vešović i juriš na šovinističke zombije

Goran Sarić
Autor 10.8.2014. u 13:37

Marko Vešović i juriš na šovinističke zombije

Piše: Goran Sarić

Ljeto Četrnaeste (II)

Sarajevo, par dana kasnije. I ovdje kiša. Tolika, da se odmah nakon parkiranja sklanjamo u obližnji koktel-bar “Pravda”. Komunizam na kvadrat.

   Srećom, imamo kišobrane, inače bismo se morali dobro “istresti” za tu zlatnu, stvarčicu. Ako se išta ovog ljeta dobro prodaje, to su upravo i jedino – ambrele.

   Poslije dugo bazamo od BBI-ja, preko Vječne vatre do Čaršije, pokazujući gošći iz Slavonije glavne tačke u srcu Šehera. Između dvije lokve, krišom gledim Sarajke. Ja meraka, u večeri mokre!

   Mada znam na šta će izaći, zarad “stare slave” smažemo po jedan kolačić u nekada slavnoj slastičarni “Egipat”. Tu, na spratu, je prije šezdesetak godina rođen moj prijatelj B. M.

   Njemu svaka čast i čest, ali “Egipat” stvarno više nije ono što je, kažu, nekada bio.

  Svaki me korak ovdje sjeti na studentske dane, pokojnog kuma Golića, perače ulica i, noćnu puru “Kod Reše”. Postoji li još uvijek, to omiljeno sastajalište kurvi i taksista?

   Skoro na odlasku, Darija se sjeti da naša gošća još nije jela pitu ispod sača. Na jednom od čaršijskih uglova, malo prema Vijećnici, brzo pronalazimo buregdžinicu “Sač”.

   “Zamotaj. Nosimo za Konjic”, povikah, dok mi u stomaku još burlja onaj nesretni  kolač.

   I bila je dobra, ta pita, čak i nakon dva sata, na terasi kuće u pustom Suhom dolu. Kus dobre tikvenjače, pa još sačare, valja i “na ohlađeno”.

* * *

U međuvremenu. na Ognjištu Lodges, kao i lani, priređujemo čitanja. Prvi gost nam je Ivan Lovrenović s romanom “Nestali u stoljeću”. Promotor prof. dr. Enver Kazaz, moj Profesor Žuti.

  Ivan je fin, odmjeren čovjek. Gospodin. Veče izvrsna, na najvišem nivou. Enver lijepo, nadahnuto govori o tom romanu kao jednom od remek-dijela naše savremene književnosti.

   Svi se, u takvom društvu i ugođaju, osjećamo veoma lijepo. A Ivan, jedan od naših najvećih intelektualaca, kaže da još nikad nije bio na Boračkom, niti je čitao u ovako lijepom ambijentu.

   Šteta što nema više publike. Na Jezeru je i tog dana bilo više stotina izviđača, te makar hiljadarka turista i vikendaša. Uostalom gdje su konjički nastavnici i profesori književnosti, zacijelo ih ima najmanje petnaestak? Šta bi im falilo da su potrpali nekoliko najboljih učenika u kakav kombi i doveli ovamo, da vide i čuju sjajnog pisca? Da je ovdje došao palac Cecine lijeve noge, dvorište Lodges bi bilo premalo da primi sve obožavatelje!

   Tužno je da se i u prosvjeti, izgleda, sve svodi na platu. Onda nije ni čudo što smo svjedoci velikog paradoksa: svi sve znaju, a niko ništa ne čita!

   Tri-četiri dana kasnije nam, opet sa Kazazom, dolazi još jedan veliki pisac: Marko Vešović. Kad Envera upitam trebam li se malo pripremiti, on mi odgovori: “Ma jok! Marka treba samo predstavit’, i pustit’ ga da govori.”

   Tako i bi. Nakon Kazazove kratke besjede o pjesniku, prozaisti i čovjeku, Marko Darinkin je “odverglao” sjajan literarni potpuri. Mada vidno ostario i katkad teško razumljiv, ovaj sjajni simbol odbrane starog Sarajeva nas je naprosto sve opčarao. Svi smo ga, i onako načetog godinama i bolešću, bez daha gledali i slušali. Ma, iz ruke bi mu jeli, što bi rekli naši stari!

   Gledam ga sutra ujutro, za kafom kod Mujice. Ispijeni obrazi, sijeda kosa, malko vodnjikave oči. Ali kad počne da besjedi … Izbacujući bujice riječi, pisac kao da uopšte ne obraća pažnju na društvo za stolom. Toliko je – oprosti mi, Mrkane! – zauzet vlastitom borbom protiv šovinističkih zombija, da me je neko iz šarolikog društva poslije čak upitao: “Bogati, je li ono već bio malo nacvrcan?”

   Jok. Marko i kad pije, pije malo, s mjerom. A prsti mu crni od duhana. I pored infarkta, ne gasi cigaretu. I tu je ludo hrabar. Kao i u svemu, uostalom.

* * *

Jedne kišne večeri Elmir i Goga nas zovu da skupa, na bimeru, odgledamo film “Maratonci trče počasni krug”. Smjesta zgrabimo bocu, i odjurimo na Ognjište.

   Uskoro se svi valjamo od smijeha. Svaka scena, svaki dijalog, svaki geg naprosto tjeraju suze na oči. Plejada velikana, od kojih su danas, koliko znam, živi samo Seka Sabljić i Bogan Diklić.

   Vani opet kiša, a nama, što od pića, što od pokretnih slika, vrelo oko srca. Bježi kišo s prozora!

   I, hvala ti, “Kristina, kupačice moja”!

* * *

Na promociji Dnevnika, na moj rođendan – napokon prepuno Ognjište! Puno ko oko. Pogledom “šaram” po publici. Većinom poznati, dragi ljudi.

  Svetlana, Amer, Gojer i Kazaz biranim riječima govore o Knjizi. Čarli, po običaju – odličan, a jedan od glavnih likova iz knjige, stari drug Dino Šašić, kao u stara, dobra vremena, svira “Da li znaš da te volim”. Nisam ga čuo da svira još od rata. Trnci.

   Poseban “marifetluk” mi priređuje treći ratni drug, Omar Kudović, onaj što je u ratu pravio sjajnu emisiju “Razbijači zvuka”. Iz tašne vadi komplet ploča “Korijeni bluza” koji mu poklonih u proljeće devedeset četvrte, kad sam odlazio iz Grada. Evo ti tvoje krpice, nemoj više nikud da odlaziš, kao da veli.

   Morao sam ustati, i zagrliti ga. Čelo i obraz na tren sakrih na ogromnim mu prsima.

   Na pitanje jednog gledaoca kako  da se krene ka pomirenju, Enver daje sasvim konkretan prijedlog: da se sastavi peticija za obilježavanje mjesta zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH na teritoriji pod njihovom kontrolom: Bradina, Čelebići, mjesto ubistva porodice Golubović… “Tako bismo”, veli, “drugim gradovima u BiH pokazali kako se raščišćava sa sopstvenom nečistom savješću.”

   Ja bih se prvi potpisao ispod takvog zahtjeva, ali bih volio da zahtjev  pokrene neko od građana Konjica bošnjačke nacionalnosti. Mislim da bi to tom komadu papira dalo posebnu vrijednost. A Konjic pokazao ostalima šta znači sintagma “Otvoreni Grad”.

Goran Sarić
Autor 10.8.2014. u 13:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija