Marko Vešović: Ne postaje sumanut onaj nad kojim se vrši nasilje, već onaj koji nasilje vrši

Autor 31.5.2011. u 00:54

Marko Vešović: Ne postaje sumanut onaj nad kojim se vrši nasilje, već onaj koji nasilje vrši

Moje psovke značile su različite stvari, ali najčešće su bile signal poraza jezika pred čudovišnom zbiljom ili potvrda riješenosti da, po Mihnjikovu savjetu, o bagri govorim jezikom bagre, jer bagra samo taj jezik razumije. Milorad Komadić je bagra u kojoj vidi Obilića fašizirana Srbija, a to je vjerojatno njena polovina, ali Komadić je i čudovište koje pravi istoriju, jedno od najvećih čudovišta koja su Srbi priložili svijetu, i jedino ti ostaje da mu kažeš: jebi si mater.

Marko Darinkin će 26. maj 2011. ljeta gospodnjeg zauvijek upamtiti kao dan kad je Milorad Komadić bio glavni junak svjetske historije – dostignuće koje može nipodaštavati samo mrzitelj Srba kome nije do pomirenja u regionu.

Ovako je bilo. Tri sarajevska pjesnika – Mile Stojić, Hadžem Hajdarević i ja – skupa sa našim izdavačem Izedinom Šikalom, na Titin rođendan došli smo u Čelić na književno veče. Tu sam od gradonačelnika čuo priču zbog koje je vrijedjelo doći. Pamtim golo zbitije, a zaboravio sam detalje, što je neprevarljiv dokaz da sam u 67. godini. Jedna strana humanitarna organizacija, ne sjećam se kako se zvala, došla je ne razumjeh da li u Čelić ili u obližnje selo i, kad je odradila ono zbog čega je došla, naš čovjek koji je bio prevodilac, ne sjećam se kako se zvao, pozove kući na večeru ženu čije ime ne pamtim, ali je bila glavna u tom timu. U dvorištu njegove kuće bješe ostala zadnja kokoška, uz to nosilica, i njegova majka je zakolje: ne znate vi šta je sirotinjski obraz, ali znam ja koji sam rastao u sirotinji kakvu ne možete ni zamisliti. Kad su pred nju iznijeli kokošku zlatnu kao da ju je gotovio kralj Mida, strankinja je rekla: “Ja sam vegetarijanka“.

Sutradan smo produžili za Bosansku Krupu. Kola su imali Izo i Hadžem koji je u Čelić došao iz Ljubljane. “Ko će sa mnom?“, pita Hadžem. “Može li se u tvojim kolima pušiti?“, pita Mile. “Ne može“, rekao je Hadžem. “Onda se vozi sam“, rekoh. Idući prema Banjoj Luci, s radija smo doznali da je stanovitog Milorada Komadića koji se izdavao za Ratka Mladića uhitilo u selu Lazarevu kod Zrenjanina i da će biti izručen Agu. “E neka vala baš“, rekao sam. “Hoš se lažno predstavljat? E onda idi u Ag!“ Jer sa Srbima nema zezanja: to je ozbiljan narod. Kako neće bit ozbiljan kad je dosad pretrpio šest genocida, a ako ne vjerujete meni, eno vam udžbenik iz kojeg već dvanaest naraštaja srBske djece uče istoriju i đe fino piše: šest komada! Zato se u Srba znaju pravila igre, a Komadić je vjerovao da ih može kršiti nekažnjeno: zamisli, molim te, izdavati se za insana hirotonisanog za Vrhovnog koljaša Bošnjaka koji je u tom športu postigao svjetski zapažene rezultate sa kojim se samo Đokovićevićevi mogu mjeriti: što je potonji postigao reketom, prvi je ostvario “nožem, žicom i Srebrenicom“, mada je taj srBski haiku meni ostao zagonetan. Je li riječ o žici koja na krajevima ima ručke i služi za davljenje – modernizirana verzija padišinog svilenog gajtana? Ili je žica simbol srBskih logora za “Turke“? Ili oboje?

Photo: telegraph.co.uk

Mladen Ivanić, kako smo čuli  na putu ka Banjoj Luci, izjavio je da je Milorad Komadić za neke heroj, za neke zočinac, a sudiće mu istorija. Odavno sam zamijetio da Srbi, koji su pet stoljeća bili van istorije, obožavaju pozivati se na njen sud, zato što istorija zlikovcima sudi u njihovu odsustvu, ali i zato što je na pitanje: šta će reći istorija, Bernar Šo odgovorio: “Istorija će, gospodine, po starom običaju, lagati!“ A kad sam došao kući, ministar Rasim Ljaljić u novinama već bješe izrekao historijski sud: Komadić je i heroj i zločinac. Jer je Tadićevog Sejda Bajramovića Allah dželešanum obdario očima od kojih je jedno srpsko a drugo muslimansko.

Kad smo prolazili kroz Banju Luku, ne znam šta nam je bilo: kao da banjalučki vazduh ne možeš nekažnjeno udisati, odjednom smo zapjevali, kao zadnji primitivci: “Komadiću, Komadiću majmune sa grane, jebo pičku, jebo pičku svoje mile nane“. Da je tu bio Hadžem, stoposto bi rekao: “Akcenat je na mile“. Kad sam došao u Sarajevo, pitao sam se: zašto sam pjevao one stihove? Od početka rata u BiH, u svojim tekstovima sam uspješno upotrebljavo psovke. Devedeset druge sam napisao (citiram po sjećanju): Onaj Karadžić koji je 1933. ušao u njemački parlament, kako je naposljetku prošao? Jebali su mu oca. Jebaće ga i Hitleru sa Durmitora. Moje psovke značile su različite stvari, ali najčešće su bile signal poraza jezika pred čudovišnom zbiljom ili potvrda riješenosti da, po Mihnjikovu savjetu, o bagri govorim jezikom bagre, jer bagra samo taj jezik razumije. Milorad Komadić je bagra u kojoj vidi Obilića fašizirana Srbija, a to je vjerojatno njena polovina, ali Komadić je i čudovište koje pravi istoriju, jedno od najvećih čudovišta koja su Srbi priložili svijetu, i jedino ti ostaje da mu kažeš: jebi si mater.

Komadić je rekao: “Ne zanima me haška optužnica“. Pa naravno: odradio je što je od njega očekivalo Srpstvo utjelovljeno u Slobi i Raši i zna da će dobiti spomenika koliko mu duša ište. Bio sam u Poljskoj u dane kad su počele barikade u Hrvatskoj. (Barikada u prevodu na srpsko-hrvatski jezik znači: “odron Srba na putu“). Bio sam u Poljskoj u dane kad su tamo rušili spomenike iz doba komunizma, ali je bilo mnogo poljskih intelektualaca koji su tvrdili da se nigdje ne smije srušiti statua Feliksa Đeržinskog, jer je to Poljak koji je u istoriji pobio najviše Rusa. Koji su Poljacima bili što i Srbima Turci. Milorad Komadić je Srbin koji je “Turaka“ pobio najviše poslije “prvog gerilca Evrope“ čiji rekord teško da će biti oboren, i imaće spomenika u Srbiji i inostranstvu skoro ko Chicha. Svi koji govore mojim maternjim jezicima, svoje zločince, ko češće ko rjeđe, dižu kao čaše sa pjenušcem kad nazdravljaju svojoj naciji, ali Srbi su sročili najgenijalnije zdravice. Svi mi s velikim elanom “svoje laži u bronzu lijemo“, ako mogu citirati sebe, ali Srbi su danas u tome najveći umjetnici.

Dabić je u Komadiću dobio jakog šahovskog partnera: zatvorsku dosadu će ovaj dvojac ubijati tisućama partija šaha, a usput će moći do mile volje da analiziraju đe su pogriješili – ne na šahovskoj tabli, nego u BiH. Komadić je opasno izbirikan u ševeninškoj varijanti sicilijanske odbrane koja je izmišljena u Ševeningenu, ali u gradu, a ne u zatvoru, čak sam čuo da će se tom varijantom sicilijanke braniti pred Tribunalom i ne bih bio u koži tužitelju kad Komadić svojim žrtvama stane da mu razvaljuje poziciju. Uzgred: u Agu će se suditi ne samo Komadiću nego i filosofiji srBskih mislilaca genocidnog smjera, pa i Noginoj filozofemi: “Mi moramo pokusati svoju porciju krvi“.

I priznam: dok sam gledao televizijske izvještaje o Komadiću, povraćalo mi se od brige da ne bude uskraćeno ni jedno ljudsko pravo istrebljivača koji je najmanje 8000 Bošnjaka lišio ljudskog prava da žive. A Boris Tadić, u doba kad je bio ministar odbrane, Komadića je toliko dobro skrio da ga, godinama nakon toga, kao Predsjednik, nikako nije mogao naći. Jer Tadić boluje od senilije kao baba Jegda koja je znala toliko uspješno skriti šećer od djece da se poslije nije mogla sjetiti: gdje je? Ali, za razliku od baba-Jegdine, Tadićeva senilija je isključivo moralne prirode.

“Da im razvučemo pamet njihovu“. To je najslavnija Komadićeva rečenica iz doba opsade Sarajeva. Glede Marka Darinkina, Komadić se zeznuo: iz rata sam izašao deset puta normalniji nego što sam bio. Prije rata sam patio od teških depresija i često govorio da sam “profesionalni samoubica“. Komadićeve granate izliječile su me od depresija, kao da ih je rukom odnio. Četnici koji su rođeni i odgajeni u BiH a prevaspitani u Ćosićevoj vučjoj jami devedeset i treće godine su, pošto su dobro znali predratnog mene, prosuli po Beogradu priču da sam se ubio: nisu mogli ni sanjati da me od sklonosti ka suicidu zauvijek izliječila Komadićeva skonost ka genocidu. Jesam krenuo da se ubijem, ali sam odustao. Nećeš se ubiti, rekoh, ima ko je za to zadužen: nisi toliko lud da u ubijanju Sarajlija pomažeš četnicima! Kad bi digao ruku na se, to bi bilo isto kao da si Dabiću i Komadiću otišao na mobu.

To nije sve. Ako ostavim po strani has-Bošnjake i has-muslimane, koji su menje-više isti kao Srbisimusi i Hrvatine, od Dejtona naovamo u svakodnevnim druženjima sa sugrađanima, običnim ljudima, kakav je i Marko Darinkin koji se trudi da bude pisac samo za kompujterom, stotinama puta mi je kroz glavu prošla pomisao da su svi oni mnogo normalniji od Srba koji su ih sa brda ubijali 44 mjeseca, a objašnjenje te zagonetke našao sam u jednog filozofa, citiram po sjećanju: “Ne postaje sumanut onaj nad kojim se vrši nasilje, već onaj koji nasilje vrši“. Današnja sumanutost Srba koju e-Novine blistavo prikazuju često mi priziva u pamet Njegoševe stihove: “Krv je ljucka rána naopaka, na nos vam je počela skakati!“

Tekst prenosimo sa prijateljskog portala e novine

Autor 31.5.2011. u 00:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija