Marko Vešović: Ovo je naša borba za disanje

Autor 6.4.2011. u 03:41

Marko Vešović: Ovo je naša borba za disanje


Petar Luković me pitao: mogu li nešto da napišem povodom 6. aprila kad je počela opsada Sarajeva. Evo šta sam mu odgovorio.

Dragi Petre, glede 6. aprila ne sjećam se gotovo ničega pojedinačnog, ni ja ni moja da oprostiš žena, kako bi rekli u Crnoj Gori. A ima i gore. Od onoga što me u doba opsade Sarajeva snalazilo zaboravio sam gotovo sve, i nije mala sreća što u te dane nisam bio crnogorska ljenčuga nego sam i krupnice i sitnice zapisivao, i to grozničavo, čak bjesomučno, jer sam utrkivao sa Rašovim topništvom: htio sam napisati ili barem zapisati što više prije nego što granata i od mene, kao od mnogih oko mene, napravi ajvar razmazan po sarajevskom zidu. Ali danas kad čitam mnoge od tih tekstova, nije se jednom dogodilo da otkrijem da se ne sjećam ničega od onog što sam u njemu opisao. Ni to nije sve: nije se jednom desilo da namrtvo zaboravim ne samo ovaj ili onaj događaj nego sam zaboravio i da sam o njemu ikad napisao išta, pa kad slučajno nagazim na takav tekst zaprepastim se dvostruko: ne sjećam se ni jedne rečenice pisane mojom rukom, a ne sjećam se ni onog o čemu moj zapis govori. Ljudski mozak nije olovka za bilježenje nego gumica za brisanje, što je posve razumljivo: taj nam organ nije dat, osim po izuzetku, da shvatimo život nego da nas brani od života. Od njegovih grozota.

Ali ako je u mome pamćenju od 6. aprila ostalo premalo, nisam sasvim zaboravio Arkanov upad u Bijeljinu 4. aprila, ni ono kako mu je suhopizda Biljana Plavšić pred kamerama uvaljivala jezik, ni Arkanove zaludne pokušaje da pred kamerom izgovori riječ “fundamentalist“ koju je, vidjelo se i sa Trebevića, prvi put u životu čuo prije dva sata. Plavšićku sam u ratnim tekstovima zvao “vuk s vaginom“ i “Arkanovo gondže“ (pupoljak).

Nisam sasvim zaboravio ni 5. april kad sam otišao na demonstracije za mir na kojima su poginule Suada Dilberović i Olga Sučić. Rekao sam Gordani:

“Hajdemo svetroje“. Moja kćer Ivana je pisnula: “Nećuuu!“ Nikad neću to zaboraviti: imala je šest i po godina, ali je kožom osjetila da je želim odvesti tamo gdje je užas. I njih dvije su ostale kući.

Na demonstracijama Rašovi snajperisti su, na moje oči, pogodili dva mladića, doduše u nogu. Nikad neću zaboraviti lice plavog dečka, čije čelo bilo orošeno znojem dok su ga odnosili ne znam kamo. Na tom licu čitko je bilo napisano da ne zna šta mu se dogodilo i da se čudi zašto ga i kuda ga nose. Potom smo “osvojili“ Skupštinu: pamtim da nam je jedna žena, koja je unutra ušla među prvima, sa jednog od skupštinskih prozora mahala buketom forzicija, a ime toga žbuna, koji prvi i žuto procvjeta u Sarajevu, doznao sam iz jedne priče Vladimira Pištala. U skupštini, gdje smo proveli noć, i ja sam govorio. Pamtim da sam, misleći na predsjednika Skupštine, pitao: “A đe je domaćin, narode? Došli mu gosti u kuću, a on im okrenuo prkno“, što je izazvalo smijeh. Pamtim da sam nacoše prokleo: “Dabogda vas majka u pljeskavici prepoznala“. Pamtim i da su Aliji Izetbegoviću, kad se pojavio pred nama, strahovito i dugo zviždali. Nikad nisam naučio da zviždim i ne mogu pouzdano kazati bih li i ja, da sam umio, zviždao sa svima. Vjerovatno bih. Pamtim i da sam pred kamerom kazao: “Ovo je naša borba za disanje“. I sjetiću se onog što sam te noći u Skupštini čuo, ali ne znam je li to priča ili istina. Raspravljalo se o državnom udaru, ali se Izetbegović s time nije složio. Sjećam se i da je čovjek koga neću imentovati kazao: “Ne da Aljo vlast“. A drugi, meni nepoznat, dodao je: “Nek je vlast i u rukama crnog vraga samo da nije u rukama komunista“. Pamtim i da sam, kad sam odlazio kući, pred zgradom Skupštine vidio čovjeka koji je nosio veliku Titinu sliku. Meni je Tito ubio oca informbirovca, ali nisam zaboravio da sam ga od tog trenutka počeo malo drukčije gledati. Docnije, nije se jednom dešavalo, kad vidim šta radi demokratska ološ koja Titu naziva diktatorom, da javno kažem: “Đe si, diktaturo, stope ti ljubim!“

Jedan od razloga zašto od 6. aprila ne pamtim gotovo ništa sigurno je i to što prethodnu noć u Skupštini nisam zaspao ni za trenutak, pa sam to morao nadoknaditi kod kuće. O 6. aprilu u mojim bilježnicama postoji samo jedan detalj. Brat od tetke mi je iz Beograda telefonom javio da je Rajko Nogo na televiziji gledao mene u Skupštini i da je kazao: “Poludio Marko“. Ispod toga sam napisao: “To njino srpstvo u kojem svi oni plivaju kao, u Andrića, fra Lukini akrepi u zejtinu“. U ratu sam svakodnevno bilježio ovakve slike i docnije ih upotrebljavao u tekstovima protiv četnika. A glede Noga dodajem: i danas je na snazi aksiom da je normalan taj fašista iz Mladićeva Kalinovika, a da je lud antifašista Marko Darinkin. I pamtim da se Dabić, koji je toga dana zbrisao na Pale, na televiziji žalio: “Ni košulje nismo poneli, čoveče“.

Ne sjećam se više koliko sam od tog 6. aprila prespavao, ali nisam zaboravio da su oči moje i moje hanume, a uvjeren sam i oči svih Sarajalija, ili bar većine, bile prikovane za televizijski ekran. Ne samo toga dana, nego i više ne znam tačno koliko mjeseci potom, sve dok nam četnici nisu isključili struju, nismo skidali oči sa ekrana, a čemu smo se nadali, nije danas lako reći. Pokušaću da tu stvar bar donekle objasnim engleskom anegdotom. Ispod jedne lampe na banderi čovjek pretražuje travu. Nailazi drugi čovjek i pita: “Šta to tražite?“. “Izgubio sam ključeve od kuće“. “A kako znate da su vam baš tu ispali?“ “Ne znam, ali ovo je jedino osvijetljeno mjesto“. I televizijski ekran je bio jedino osvijetljeno mjesto gdje su oči Sarajlija mogle tražiti izgubljene ključeve svog svijeta.

A od svega što sam toga dana vidio i čuo na televiziji, sjećam se jedino Dragana Vikića, šefa specijalaca, koji je rekao da su grad i BiH bez odbrane i pozvao ljude da ih brane. Vikićevo i Divjakovo lice od početka rata do danas na ulici mi je draže sresti nego sva ostala.

 E-Novine

Tagovi:
Autor 6.4.2011. u 03:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija