Markovina: Franjo Tuđman ključni je krivac za apsolutno civilizacijsko potonuće i pad ove zemlje

Dragan Markovina
Autor 24.3.2014. u 12:27

Markovina: Franjo Tuđman ključni je krivac za apsolutno civilizacijsko potonuće i pad ove zemlje

Foto: Š.G.

Kako naime objasniti činjenicu da je Vlada spremna zaratiti s ljudima iz javnih službi i gotovo kompletnom srednjom klasom, koji bi joj trebali biti prirodno glasačko tijelo, a ne iskazuje nikakvu namjeru da jednostrano raskine Vatikanske ugovore. Od njih dakle ne treba očekivati ništa, a od opozicije u vidu HDZ-a samo najcrnji mrak. Pa što onda da radimo? Krepat, ma ne molat, kako biste rekli vi u Rijeci.

Doc. dr. sci. Dragan Markovina profesor je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu. Ovih mu dana iz tiska, u izdanju zagrebačke Plejade i sarajevskog University pressa, izlazi historiografska studija pod naslovom »Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja«. Osim toga, kolumnist je više portala: autograf.hr, lupiga.com, stav.cenzura.hr i tacno.net.

Dragan Markovina zapažen je upravo po svojim nekonformističnim kolumnama. Osim redovitih porcija gađenja upućenih političkom establišmentu, Markovina ukazuje i na brojne druge malignosti u hrvatskom društvu (povijesni revizionizam, propusti u visokom školstvu, nezainteresiranost javnih intelektualnih krugova…), što su očito neizbježne nuspojava loših stranačkih politika. Također, u svojim prekarnim kolumnama osvrće se i na događanja u susjednoj Bosni i Hercegovini, što je i razumljivo. Naime, Dragan Markovina rođen je 1981. godine u Mostaru u kojem je živio do šestog razreda pučke škole.

Autor: Srđan Brajčić, Novi list

Iz perspektive dobrog dijela hrvatskih građana, Hercegovci su reakcionarni i klerikalni promućurni uljezi; dok slave maticu domovinu i kunu se u Boga istovremeno hapaju novac – najčešće onaj državni – i namještaju unosne poslove bližoj i daljnjoj rodbini, ravnajući se u svemu tome logikom s američkog divljeg zapada. Ako bismo, međutim, sudili po vama, to jest po vašim ideološkim i svjetonazorskim postavkama, ovo bi bila odvratna šovinistička predrasuda. Ili ste vi ipak samo jedna crna ovca Hercegovine?

– Problem s tim uvjerenjem je taj što hrvatska javnost, što iz suštinske nezainteresiranosti, što iz kolonijalnog pristupa i puke lijenosti, Hercegovinu doživljava kao idejno jedinstven i nacionalno kompaktan prostor u kojem jedino uspijevaju neoustaški sentimenti i život na rubu zakona. Stvarnost naime nije tako jednoznačna, iako se dobar dio Hrvata iz Hercegovine cijelo ovo vrijeme trudi uvjeriti te građane da su u pravu. Vaše pitanje s druge pak strane nije bez temelja, iz prostog razloga što dobar dio zapadne Hercegovine možemo smatrati bastionom reakcionarnog klerikalnog nacionalizma, ali kao što rekoh zapadna Hercegovina nije jedina Hercegovina. Kao što Split nije Imotski, iako su oba grada u Dalmaciji.

Pravovjerno podrijetlo

Zanimljivo je pritom primijetiti da nam iz takvog podneblja stiže i Nino Raspudić, Mostarac koji je postao intelektualna ikona nove hrvatske desnice. Možemo li, slijedom toga, o vama govoriti kao o glasnogovorniku hrvatske ljevice?

– O tome da je Nino Raspudić intelektualna ikona nove hrvatske desnice, ne može biti više nikakvog spora. Sve se tu poklopilo. I doktorska titula i urbani izgled i pravovjerno podrijetlo. Kao logična posljedica dobro utvrđene baze, stigla je i očekivana nadgradnja u vidu kolumne u Večernjaku, emisije Peti dan u kojoj je on jedini desničar, ali su ostali gosti pažljivo izabrani da ne bi remetili dominaciju alfa-mužjaka i za žuntu kolumna u banjalučkim Nezavisnim novinama na valu novog srpsko-hrvatskog nacionalističkog jedinstva. Pritom ne treba gubiti iz vida činjenicu da je on intelektualna ikona i zato što je manje-više jedini, a i to uvjetno. Teško se naime pomiriti s činjenicom da se intelektualcem naziva netko tko podilazi najnižim nacionalističkim strastima i nikad se ne konfrontira dominantnom pučkom diskursu. No, on očito uživa u ulozi Aralice u trapericama i cirkuske atrakcije na tribinama u organizaciji opskurnih klerikalnih udruga, što govori puno preciznije o njemu, nego što bih ja ikad mogao reći. Što se tiče uloge glasnogovornika hrvatske ljevice koju mi vi pokušavate namijeniti, to bi doista bila pretjerana tvrdnja, i to iz više razloga. Prije svega što iza sebe uglavnom ne vidim nikoga; u prvom redu jer ljevica još uvijek nije nadišla traumu poraza, a potom i što na tom polju svakako nisam jedini.

Kako objašnjavate ovaj svojevrsni paradoks; da su dva vodeća hrvatska mislioca mlađe generacije rođena u istom gradu, k tome u inozemstvu, zauzela tako suprotne ideološke i svjetonazorske polove?

– Tu opet vrijedi ono što sam maločas spomenuo; ključna razlika između Raspudića i mene ponajprije leži u činjenici da moji preci počivaju na gradskim grobljima svih konfesija te da ja baštinim onaj Mostar za kojeg je i sam ideolog hercegbosanskog ideološkog projekta, Marin Topić, ustvrdio – da je to bio uvjerljivo jugoslavenski grad. Ako pak tu baštinu poželimo ograničiti na isključivo hrvatsku komponentu, iza mene su Ilija Jakovljević, Predrag Matvejević, Goran Babić i Jole Musa, dok iza Raspudića ne stoji manje-više nitko, osim lažne i duboko nemoralne mitološke priče o stolnom hrvatskom gradu. Za demistifikaciju te tvrdnje dovoljno je pogledati popise stanovništva u Mostaru, do 1991. godine.

 Fascinacija »Feralom«

Poput velike većine vaših uglednih zemljaka, vi ste također otišli na studij vani, u Zagreb. Gdje se u međuvremenu dogodio taj »krivi spoj« pa da danas s ponosom navodite to da je na vas najviše utjecao – Feral Tribune? Za nekoga tko je rođen i odrastao u Mostaru, očekivala bi se ipak nešto drukčija zahvala; recimo ona u kojoj se spominju majka Crkva i otac Franjo Tuđman.

– Ovdje vas moram nadopuniti s podatkom da sam na studije otišao nakon završetka korčulanske gimnazije, to jest da me jednako formirala Lumbarda na Korčuli iz koje potječe moje prezime, kao i rodni Mostar. Ali to ničim ne utječe na svjetonazorska uvjerenja koja sam doista primio u izrazito lijevoj mostarskoj sredini. No ta je dalmatinska komponenta svakako utjecala na cjeloživotnu fasciniranost Splitom i svim njegovim fenomenima. Od činjenice da je otac mene i brata odmah po rođenju učlanio u Hajduka, do tinejdžerske fasciniranosti Smojinim i Feralovim Splitom. Feral se kod mene pojavio u prvom redu kao vizualna činjenica, nešto što je već i prvim pogledom podsjećalo na poetiku Alana Forda, a potom i kao nešto što je odisalo subverzivnim momentom. Kada vam se naime na pragu formativnih godina u životu pojavi grupa nacionalističkih luđaka na čelu s Franjom Tuđmanom, čija su se revizionistička nastojanja uglavnom iscrpljivala u tvrdnjama kako je sve ono što vas je formiralo bilo neprirodna tvorevina, da bi vam usput zauvijek uništio rodni grad, pojava nekih ljudi, koji savršeno precizno i talentirano pišu ono što vi osjećate, u vama probudi ushićenje neslućenih razmjera. Da, doista mislim da me ništa u životu nije obilježilo kao Feral Tribune. Niti mislim da ću ikad više osjetiti zadovoljstvo ponedjeljka, prvih školskih sati kad bih ga ispod klupe prelistavao i kasnih popodnevnih čitanja uz zvuke juga na otoku. Tek po Feralu smo zapravo mogli vidjeti kako je dobra zemlja mogla ispasti Jugoslavija.

Vaši su Hercegovci, kako ste sami rekli, duboko religiozni. Što vi mislite o našem novom i velikom prijeporu – prima li Katolička crkva, unatoč svom društvenom značenju, prevelike dotacije iz državnog proračuna?

 – Ovo pitanje shvatit ću isključivo kao retoričko. Toj retrogradnoj instituciji koja uporno radi na štetu društvenih interesa ne treba smanjiti dotacije. Poželjno bi ih bilo posve ukinuti.

 Kerum čuvar državnog pečata

Peticijom ste se pak usprotivili populističkom postavljanju spomenika Franji Tuđmanu na splitskoj Rivi, što se dogodilo u režiji bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma. Je li Franjo Tuđmana doista glavni krivac za civilizacijski slom Splita devedesetih odnosno moralnu, industrijsku i gospodarsku devastaciju Hrvatske?

– Da se razumijemo, Franjo Tuđman ključni je krivac za apsolutno civilizacijsko potonuće i pad ove zemlje u autodestrukciju neviđenih razmjera. Povijest će teško pronaći sličan slučaj da je narod koji je u jako kratkom periodu prvo pobijedio fašizam, prošao fantastičan modernizacijski put od zaostale seljačke zemlje, do zemlje snažnog industrijskog i svakog drugog razvoja te iznjedrio onakvu količinu umjetničkog avangardizma i jednog Džonija Štulića, pa se samoinicijativno odluči prepustiti kič-fantazijama, poput Oltara Domovine, glazbeno-scenskom spektaklu Lijepom našom i vjeronauku u školama. Objašnjenje tog fenomena nedokučivo je prosječnom umu. Split je u svemu tome bio i ostao samo primjer u kojem su se svi ti procesi najbolje ogledali. Njegova industrija je temeljito predatorski uništena, u njegovom središtu događala se užasna stvarnost mučeničkog logora u Lori, a od cvita Mediterana nije ostao kamen na kamen.

A je li splitski krvnik također Željko Kerum? U kakvom je stanju on grad ostavio?

– Kerum je tu došao samo kao čuvar državnog pečata, ovjerovitelj zatečenog stanja. Zato je i stavio spomenik Tuđmanu, jer da nije bilo jednog, ne bi bilo niti drugog.

Jasno, a kako ocjenjujete rad SDP-ovog gradonačelnika Splita?

– Ivo Baldasar je opet s druge strane u suštini dobronamjerni, no posve izgubljeni aparatčik. Klasičan čovjek postmoderne i reprezentant ideološkog skretanja socijaldemokrata k neoliberalizmu. No, eto, u ponečemu je pokazao dobru volju, kao npr. u pogledu upravljanja nad Marjanom.

 Na valu ludila

Unatoč prijeporima koje danas izaziva Franjo Tuđman, pa i Sanaderovoj detuđmanizaciji HDZ-a, ova stožerna stranka ponovo se vraća »ocu domovine«. S druge strane, hadezeovci se pokušavaju distancirati od Ive Sanadera koji je za njih danas kopile, jad i kleptoman. Je li, međutim, moguće da je Sanader bio usamljeni jahač u nezabilježenoj pljački i otimačini narodnog novca, a hadezeovci samo nevinašca s obzirom na to da su korupcija, klijentelizam, institucionalni partikularizam i piratski obrasci ponašanja u HDZ-u prisutni već generacijama? Nije li ih naime postavio sam Franjo Tuđman s onom svojom čuvenom mantrom o 200 bogatih obitelji.

– Svaka riječ koju utrošimo na štetočinsku organizaciju pod skupnim nazivom HDZ, uveliko će utjecati na suvislost ovog razgovora. Kao što sam ranije govoreći o Tuđmanu rekao, takav skup parazita koji su na sve moguće načine razorili društvo i ekonomiju mogao je okupiti samo perfidni um neprijatelja Hrvatske. I nikakva domobranska presuda ne može nadoknaditi izgubljenih četvrt stoljeća i trajnu emigraciju Džonija Štulića.

Razumljiva je ovakva vaša reakcija, ali HDZ je, unatoč presudi, još uvijek jaka politička stranka koja će, za manje od dvije godine, možda ponovo vladati ovom zemljom. Pa i izborni rezultati u Srbiji odnosno glatka pobjeda umivenog radikala Aleksandra Vučića govori u prilog sumnjama o tome da se birači u regiji okreću konzervativnim i reakcionarnim politikama. Je li reakcionarni desničar Tomislav Karamarko i njegov HDZ zapravo nova i velika prijetnja hrvatskom društvu i stabilnosti u regiji, s obzirom na njihovu retoriku koja se, kao i devedesetih, manje-više zasniva na ideološkim sukobima, općim mjestima i povijesnom revizionizmu? 

– Ksenofobija i nacionalizam od prvog dana čine temelj ideološke supstance HDZ-a. U tom smislu jedina je dilema u vodstvu te stranke bila u taktičkoj procjeni koliko je javnog otkrivanja potrebno u danom trenutku. Karamarko, očito i s dubinskim uvjerenjem, ali i ponukan usponom ksenofobne desnice u Evropi, jaše na valu tog ludila. I bojim se da će bit uspješan, ako ne već na sljedećim izborima, na onim iza njih svakako.

Međutim, pogled na političku »ljevicu« i vladajuću oligarhiju jednako je sumoran. Stanovništvo pod vlašću SDP nezaustavljivo tone u depresiju, malodušje i beznađe, dok prezaduženoj, neinventivnoj i ćudljivoj državi prijeti bankrot. Umjesto da se konačno uhvati u koštac s gomilom problema, premijer Zoran Milanović svoje vrijeme i naš novac trati u dalekim zemljama, u Australiji i Novom Zelandu.

 Krepat, ma ne molat

Nije li ovo Milanovićevo, tobože službeno, putovanje vrhunac jedne političke i ljudske bahatosti i hologram njegove nedoraslosti funkciji hrvatskog premijera? Može li, recimo, biti normalno da premijer iz Australije putem HRT-ovih kamera dijeli packe ministru financija Slavku Liniću? Milanović je ponovo ispao amater, jednako kada je ono posjetio Mostar nakon prosvjeda.

– Teško mi je racionalno objasniti Milanovićeve poteze koje sada navodite. O njegovom posjetu Mostaru sam, i to nimalo afirmativno, pisao u jednoj od svojih kolumni, tako da nema potrebe da se ovdje ponavljam. Ali generalno sve ovo skupa izgleda posve nepromišljeno i bez ikakve jasne strategije.

 Nekako najveće razočarenje u SDP izaziva njihovo širenje neoliberalnih dogmi; da je država loš gospodar, da su radnici preplaćeni, da su građani sami krivi zbog toga što su nezaposleni, da sve treba privatizirati, koncesionirati, autsorsati, monetizirati… Sve u svemu, vrlo je čudno da stranka koja se razmeće crvenom bojom, k tome zove se socijaldemokratska partija zagovara ovakve svjetonazore, zar ne?

– SDP je s idejom istinske ljevice raskrstio još u prvim danima egzistencije pod novim imenom. S jedne strane prepustivši ideju samoupravljanja bez ispaljenog metka, a s druge posve ignoriravši činjenicu da je dobar dio hrvatskih Srba glasao za tu stranku na prvim izborima. Nikad nećemo znati jesu li se stvari mogle drukčije razviti, ali zar je Račanu tako teško bilo prošetati do Knina, prije nego je sve nepovratno otišlo kvragu i pokušati spasiti što se spasiti da? Ovaj njihov čisti liberalizam, kojeg bojim se da nisu čak niti svjesni, došao je samo kao krajnja posljedica takve neideološke politike koju su još tada izabrali. I sve je u njihovom rječniku puno fraza koje ne znače ništa, a zvuče još gore. Takvi su im otprilike i potezi koje vuku.

Može li prema tome ovakav SDP (razjedinjen, neoliberalan, nesuvisao i kukavički) uopće izvući zemlju iz gliba?

– Ne samo da ne može, nego očito ni ne želi. Kako naime objasniti činjenicu da je Vlada spremna zaratiti s ljudima iz javnih službi i gotovo kompletnom srednjom klasom, koji bi joj trebali biti prirodno glasačko tijelo, a ne iskazuje nikakvu namjeru da jednostrano raskine Vatikanske ugovore. Od njih dakle ne treba očekivati ništa, a od opozicije u vidu HDZ-a samo najcrnji mrak. Pa što onda da radimo? Krepat, ma ne molat, kako biste rekli vi u Rijeci.

 Postoji li u Hrvatskoj uopće stranka koja zna i želi zastupati radnike i građane, ali i socijalnu pravdu ili su svi naši političari neizbježno postali slugani krupnog kapitala i svjetskih centara moći?

– Trenutačno u Hrvatskoj ne postoji snaga koja može i želi ponuditi istinsku lijevu politiku i ostaje nam nadati se da će se inicijativa za demokratski socijalizam iz Slovenije nekako preliti u Hrvatsku.

UROĐENI REFLEKSI AKADEMSKE ZAJEDNICE

 Zašto hrvatska akademska zajednica oštrije i glasnije ne reagira na govor mržnje i revizionizam povijesnih činjenica, posebno NOB-a i Josipa Broza Tita, što se u zadnje vrijeme može čuti na HDZ-ovskim skupovima?

 – Kad govorimo o akademskoj zajednici, nikad ne smijemo dovoljno podcijeniti njezin urođeni refleks klanjanja dominantnim trendovima, ali ni desetljeća nacionalističkih aktivnosti. No opet, čak i takvom stanju unatoč, govoreći o vlastitoj struci, u Hrvatskoj imate cijeli niz vrhunskih povjesničara koji su se u mnogim prilikama javno suprotstavljali sveprisutnom revizionizmu. Da spomenem samo Vjekoslava Pericu, Dragu Roksandića, Igora Graovca, Zoricu Stipetić, Tonča Šitina, Tvrtka Jakovinu, Hrvoja Klasića, Ivu Goldsteina i brojne druge.

Dragan Markovina
Autor 24.3.2014. u 12:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija