Markovina: Iako se javnost od njegova naglašenog domoljublja ne može obraniti, Glasnović prezire Hrvatsku

Dragan Markovina
Autor 25.9.2016. u 13:43

Markovina: Iako se javnost od njegova naglašenog domoljublja ne može obraniti, Glasnović prezire Hrvatsku

Nakon, malo je reći, užasavajućeg Facebook statusa saborskog zastupnika Željka Glasnovića i njegovog kasnijeg dodatnog objašnjenja kojim je naglasio vlastiti neartikulirani bijes, prva reakcija kojom razuman čovjek može reagirati bila bi u neobuzdanom smijehu. Ne zbog toga što smatra da sve izrečeno nije skandalozno, posebno s pozicije saborskog zastupnika, kao ni zbog toga što Glasnović ispunjava sve preduvjete za kvalitetnog redikula. Pravi razlog smijeha nalazi se u jasnoj činjenici da Glasnović, od čijeg se naglašenog domoljublja javnost ne može obraniti, zapravo ne podnosi Hrvatsku.

Piše: Dragan Markovina- Telegram

On je, štoviše, ako je vjerovati njegovom statusu, čak i prezire. Preciznije govoreći, Glasnović je patološki zaljubljen u vlastitu fikciju i nekakvu viziju domovine u kojoj svi posjećuju mise zadušnice za ustaške zločince, zagovaraju lustraciju i ne toleriraju nikakvu slobodu mišljenja i govora. Prava, realna Hrvatska njega, ne samo da ne zanima, nego ga u tolikoj mjeri frustrira i stvara mu osjećaj nemoći, da ga više nije u stanju kontrolirati, zbog čega dolazi do ovakvog pucanja. Sve to skupa ne bi naravno predstavljalo nikakav problem, da Glasnović ne predstavlja paradigmu čitavog jednog svijeta, u kojem participira značajan dio populacije, koji manje-više misli identično poput njega, ali se to ne usuđuje javno iznijeti.

Iako se to na prvi pogled ne čini tako, Glasnoviću i njemu sličnima najveći problem ne predstavljaju ni jugoslavensko, ni socijalističko nasljeđe, nego ponajprije modernizacija. Ne bi zapravo bilo daleko od istine zaključiti kako je ključ za razumijevanje patološke odbojnosti koju gaji prema socijalističkom razdoblju u tome što su upravo u tom razdoblju oslobođeni emancipacijski potencijali društva, u čemu je Filozofski fakultet igrao značajnu ulogu. Na taj način je to razdoblje, odnosno njegovo nasljeđe, Glasnoviću potpuno uskratilo razumijevanje između njega i domovine.

Jezik kojim on govori i jezik moderne i prosvijećene Hrvatske, koju Filozofski fakultet, svim svojim manama unatoč, i dalje simbolizira dva su potpuno različita jezika koji se ne mogu sresti niti u jednoj točki. To naravno i dalje ne bi bio toliko veliki problem, kad iz njega ne bi izvirao drugi. Dok čitava građanska Hrvatska, zajedno sa studentima koji upravo prosvjeduju na Filozofskom, Glasnovića uopće ne doživljava, niti je i na koji način zanima što ima za reći, njemu je nepojmljiva egzistencija ljudi koji slobodno misle i govore. To ga na koncu dovodi do tolikog očaja, da bi na studente slao kordone policije.

Sudar ova dva principa, čak i u slučaju kad bi došlo do tako tragičnog razvoja događaja u kojima bi Glasnović mogao ostvariti svoj naum i silom suspendirati demokraciju, ne bi ni na koji način ublažio njegovu dubinsku frustraciju, kao ni osjećaj ispunjenosti kod svih onih koji ovih dana prosvjeduju zbog događanja na Filozofskom. Zbog svega navedenog, promatranog saborskog zastupnika nije ispunilo, ni umirilo niti to što je u današnjoj Hrvatskoj, barem u izvjesnoj mjeri i na institucionalnoj razini priznat i uvažen, do te mjere da ga se pita za mišljenje, da ostvaruje više no pristojnu egzistenciju i da je saborski zastupnik.

Odgovor na pitanje zbog čega je tome tako, djelomično smo već ponudili, no za ostatak odgovora bilo nam je potrebno njegovo dodatno objašnjenje, u kojem je rekao kako su Hrvatskoj potrebni akademska lustracija, dekomunizacija i rasvjetljavanje povijesnih događaja. Temeljna karakteristika ljudi skromnih kapaciteta leži u njihovoj uvjerenosti da sve znaju najbolje i da njihovo mišljenje o bilo čemu predstavlja konačan i neupitan sud.

Stoga je najveći Glasnovićev problem u nepristojnosti i nedostatku kućnog odgoja. No ne primarno zbog svih uvreda koje je napisao, već zbog takve bahate nadmenosti koja ga drži u uvjerenju da ako on sam ne zna ništa o povijesti, pa je zbog toga treba rasvijetliti, jednako neznanje ispoljavaju i ostali građani. Akademska lustracija tu služi samo kao privjesak i odaje jednaku vrstu nemoći koju emitira Vlatko Previšić. Kako je, naime, Glasnović ispravno procijenio da na Filozofskom fakultetu uglavnom rade ljudi koji se ponešto razumiju u društvene i povijesne procese i kojima ne treba ništa posebno rasvijetljavati, shvatio je to vrlo osobno kao izravan napad na vlastito neznanje, s čime se zna jedino nositi silom.

Sve ovo navodimo iz jedne banalne, no općepoznate činjenice, koja očito nije pravodobno stigla do Kanade. AVNOJ je, naime, stvorio današnju Hrvatska i u njegovim je granicama ona međunarodno priznata. Imajući sve ovo u vidu, Glasnovićev bijes predstavlja u prvom redu dubinsko nezadovoljstvo s činjenicama, kako povijesnim, tako i društvenim, s obzirom da društvo tako tvrdoglavo odbija izgledati onako jednostavno i retrogradno kakvim ga Glasnović zamišlja. Sve to skupa u konačnici dovodi do njegovog bijesa prema Hrvatskoj, kojeg se ne usudi osvijestiti kao takvog.

Dragan Markovina
Autor 25.9.2016. u 13:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija