Markovina: Radikalni nacionalizam teška je bolest hrvatskog društva

Povezani članci

• U BiH 99 zaraženih, 9 osoba umrlo
• Habulin: Ne zagovaram jednoumlje, ali ne prihvaćam bezumlje!
• Oko 6.000 tisuća ljudi na Noćnom maršu: Nema povratka. Sad je vrijeme otpora!
• Tomislav Jakić: Sumrak demokracije?
• Novo-Četnički Geologizam
• Karikaturom kao novinarskim ilustrativnim žanrom protiv društvenih devijacija

Povjesničar Dragan Markovina ne radi više na Filozofskom fakultetu u Splitu. Čudan je to bio odlazak: Markovina je prvi i jedini kojemu ta institucija nije produžila ugovor. Je li riječ o političkoj diskriminaciji, zbog njegovih antinacionalističkih i lijevih uvjerenja?

  »Teško je tvrditi nešto za što nemaš konkretne dokaze. Činjenica je da mi je ugovor istekao 1. prosinca prošle godine. Činjenica je, također, da ministarstvo znanosti već godinama ne dopušta nova radna mjesta. No isto je tako činjenica da sam ja prvi kojemu se to na splitskom filozofskom dogodilo, pa vi zaključujte sami«, kazat će Markovina. Povod intervjuu za Novi list njegov je novi angažman.

  – Čim je šira javnost doznala da sam izgubio posao, Milorad Pupovac nazvao me s konkretnim prijedlogom, da preuzmem Arhiv Srba u Hrvatskoj. Bio je to ljudski Pupovčev potez, a meni nudi mogućnost daljnjeg razvoja i napredovanja u struci. Arhiv Srba u Hrvatskoj smatram institucijom važnom za civilizacijski razvoj ove zemlje, i mislim da je treba otvoriti široj javnosti.

  Opišite arhiv.

  – On je institucija Srpskoga narodnog vijeća (SNV), licenciran od Hrvatskoga državnog arhiva kao arhivska ustanova. Osnovan je 2006. Nekoliko godina vodio ga je Filip Škiljan, a nakon što je pronašao novi posao, arhiv je ostao na jednome zaposlenom. Djelovao je, skupljao građu, ali nije bio javno eksponiran. SNV želio je imati arhiv, ali osjećala se potreba za sustavnijim i temeljitijim radom. Mislim da je jako važno da SNV nije ugasio arhiv.

Koja je vaša vizija budućega rada institucije?

  – Arhiv Srba u Hrvatskoj, prije svega, mora skupiti što više građe, kako netko koga zanimaju Srbi u Hrvatskoj ne bi morao lutati, nego naći sve što je relevantno na jednome mjestu, uključujući i stručnu pomoć. To je osnovna, profesionalna razina. Drugo, mislim da mora probijati granice koje je ovo društvo zadalo srpskoj zajednici te, na znanstveno relevantan način, otvoriti zapostavljene teme. Jednom od takvih tema smatram, primjerice, Knin. Treba se okaniti stereotipa o isključivome crnom srcu pobune, ili o isključivo hrvatskome kraljevskom gradu Kninu, kako ga danas zovu. Točno jest da taj grad nosi veliki simbolički kapital, ali, koliko znam, i u socijalističkome razdoblju imao je ozbiljan gospodarski razvoj i njegovao normalan suživot. Na kraju krajeva, čak i u samom ratu, bar u samoj urbanoj jezgri, postojali su korektni odnosi Srba i Hrvata koji su ostali u samome gradu, u mjeri u kojoj je to u onim uvjetima bilo moguće. Pa i nakon Oluje, ljudi koji su ostali, te Hrvati koji su se vratili, znali su naći načina da obnove i njeguju normalne dobrosusjedske odnose. Mislim da takve priče treba ispričati, osobnim svjedočanstvima, usmenom poviješću, istraživanjima… Bilo bi jako dobro takve primjere predstaviti javnosti. Vjerojatno se ne treba ograničiti samo na Knin, ali možda bi s njim bilo dobro početi, s obzirom na simbolički kapital toga grada.

  Koja povijesna razdoblja kanite najviše obrađivati?

  – Valja staviti naglasak na višestoljetnu prisutnost srpske zajednice u Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj autohtona su zajednica, o tome nema govora, a hrvatska je javnost posljednjih godina često bombardirana izjavama da su neki ovdje domaći, a da su drugi gosti. Takve su izjave i lažne i opasne. Svi to, naravno, znaju, ali očito treba neprestano ponavljati. Važno je također, ma koliko se to hrvatskim nacionalistima moglo ne sviđati, upozoriti na tragediju koja se Srbima dogodila u Drugome svjetskom ratu, jer se ta tragedija često negira. Nedavno se sudac Prekršajnog suda u Kutini pozvao na takozvane povjesničare, a zapravo revizioniste koji otvoreno lažu, tvrdeći da se ništa u Jasenovcu nije događalo, i to kako bi oslobodio krivnje predsjednika proustaške stranke koji je ravnateljici Spomenpodručja Jasenovac poslao uvredljivo i prijeteće pismo. Imate, dakle, ljude u pravosuđu s takvim stavovima. Imate neprestanu devastaciju spomen ploče na Pagu podignute u spomen žrtava prvoga ustaškog logora, preteče Jasenovca. Prošle godine, općinska vlast u Glini zabranila je komemoriranje žrtava nevjerojatnog pokolja i strašnog zločina nad Srbima u glinskoj crkvi.

  U takvoj atmosferi, ma koliko povijesne činjenice bile poznate, očito ih valja dodatno naglašavati, jer ako je moguće da općinske i sudske vlasti donose takve zaključke, jasno je da je ovo društvo duboko bolesno. Nadalje, mislim da arhiv treba afirmirati tradiciju i njegovati sjećanje na zajedništvo hrvatskoga i srpskog naroda u antifašističkoj borbi, bez kojega pobjeda partizanskog pokreta uopće ne bi bila moguća, niti bi bila moguća civilizirana Hrvatska, kakva je izgrađena nakon tog rata. Naposljetku, valja se osvrnuti na današnje probleme srpske zajednice, i bar pokušati sačuvati sjećanje na njihovo postojanje u krajevima gdje su živjeli, koji su od Oluje demografski potpuno poharani. Tu memoriju valja sačuvati. No ništa manje važno bilo bi i temeljito istražiti problem egzistencije Srba u hrvatskim gradovima devedesetih godina. Ta je tema vrlo slabo istražena. Primjerice, na popisu stanovništva 2001., u Splitu se samo devet ljudi izjasnilo kao pravoslavci, što je nevjerojatan kuriozitet, očito višestruko umanjen broj, i govori o tome koliko su se ljudi bojali. To je, pak, zasigurno posljedica devedesetih. Zanimljivo bi bilo istražiti i kako je bilo Srbima u gradovima koji se u općoj percepciji smatraju oduvijek liberalnima i tolerantnima, kao što su Rijeka ili Pula. Osobno, na primjer, znam ljude koji nisu nikakvi nacionalisti, ali su od tadašnje atmosfere devedesetih naprosto otišli u Beograd ili nekamo drugamo. Mislim da sve to treba dokumentirati i istražiti.

Koje historiografske metode kanite koristiti?

  – Za starija razdoblja postoji arhivska građa. Za novije doba, pa i za razdoblje socijalizma, možemo koristiti zapise i arhivsku građu, ali i relevantne novinarske radove vrijedne prezentacije, filmske dokumentarce, ali i osobna svjedočanstva. Osobna su svjedočanstva, dakako, uvijek subjektivna, i to će se uvijek znanstveno naglašavati, ali mislim da je vrijedno sakupiti što veći broj osobnih svjedočanstava, na tragu onoga što je uspjela Documenta sa svojim projektom usmene povijesti. Mislim da ta metoda može sačuvati vrijeme i duh desetljeća koja smo proživjeli.

  Je li ambicija za djelovanje arhiva isključivo faktografska, ili i historiografski sintetička? Postoji li želja za novim interpretacijama, za otvaranjem narativa koji bi bili alternativa tumačenjima novije povijesti što posljednjih godina prerastaju u stereotipe?

  – Rekao bih da je ovo drugo čak i važnije. Po mome sudu, ovo je društvo početkom devedesetih teško oboljelo od radikalnog nacionalizma, i teško će se od njega izliječiti. Jedna od najčešćih teza rijetkih antinacionalističkih kritičara, poput Viktora Ivančića, jest da se u Hrvatskoj uglavnom radi o tome koliko nacionalizma, a nikad o tome zašto nacionalizam uopće i treba li nam on. Dijelim to mišljenje. Mislim da je navodna alternativa nacionalizmu, hrvatska ljevica i liberalizam, u pravilu sačuvala i učvrstila sav simbolički imaginarij tuđmanizma. Pogledajte, na primjer, tko je na novčanicama: nemate ni Teslu, nemate nikoga tko bi objedinjavao Hrvate i Srbe, nemate nikoga iz antifašističkog pokreta… Pogledajte kako se zovu državna odličja: sve srednjevjekovni kneževi i kraljevi, Marko Marulić, i to je to; nema nijednog odličja po Krleži, nijednoga po lijevim piscima, nijednoga, uostalom, po Josipu Brozu Titu… Ovo je društvo duboko prihvatilo tuđmanističku viziju povijesti, koja je, posebno za odnos Hrvata i Srba, često tendenciozna, uglavnom neistinita i mitološka. Vrlo je važno to promijeniti, ne zato da bismo imali bolju ili lošiju povijest, nego zato da bismo imali zdravije društvo.

  Kako vidite položaj i ulogu srpske zajednice u Hrvatskoj danas?

  – Iz raznih razloga, u proteklom ratu ta je zajednica teško stradala. Dijelom su za to krivi i njezini vlastiti vođe, pa i podrška koju su imali. Dijelom je za to kriva hrvatska nacionalistička politika, dijelom međunarodna zajednica. No, što je bilo, bilo je, prošlost se više ne može promijeniti. Rat je na svu sreću okončan, Hrvatska je danas neupitno u svojim granicama, i donijela je prilično moderne zakone o zaštiti manjina. Ne mislim otvarati temu o konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, utvrđenu na ZAVNOH-u pa ukinutu početkom devedesetih, ali tome se narodu ipak mora honorirati da je autohtona zajednica koja stoljećima, i u značajnom broju, živi u Hrvatskoj, i bez čijeg doprinosa ne bi bilo ni hrvatske kulture, ni gospodarstva, ni cijeloga društva. Mislim da treba otvoriti razgovor o odnosu države prema Srbima u Hrvatskoj. Opustošeni krajevi nisu gospodarski obnovljeni, godinama se odugovlači s osnovnim infrastrukturnim uslugama, poput uvođenja struje. Diskriminacija je jasna. Neće to ići preko noći, nemam iluzija da se posljedice rata mogu posve otkloniti, niti da se mogu vratiti svi koji su otišli. Ali, država bi morala učiniti sve da stvori uvjete da se ljudi vrate, te da mogu sami odlučiti gdje žele živjeti, bez ikakvih pritisaka. Ne možemo i danas, četvrt stoljeća poslije rata, imati situacije da ljudi u Kninu žive u tuđim stanovima, a da vlasnici tih stanova žive u iznajmljenom stanu, a ne mogu ući u svoj, jer ga je okupirala vojska. To je duboko nepravedno, i šalje pogrešnu poruku.

  Bi li striktno poštovanje postojećih zakona i ugovora moglo ispraviti to o čemu govorite?

  – Pomoglo bi, ali ne i ispravilo, jer ispraviti bi se moglo samo ako šira društvena zajednica – a pritom mislim na cijelu Hrvatsku, osobito na ljude koji se smatraju Hrvatima – shvati da je to bitno. Zbog svih nas u Hrvatskoj bilo bi važno shvatiti da je bitno imati srpsku zajednicu u Hrvatskoj, kao kolege, kao prijatelje, pa, zašto ne reći, i kao braću i sestre, koji ovamo pripadaju, odvajkada su ovdje, pa nema nijednog razloga da ovdje i ne ostanu.

  Spomenuli smo Viktora Ivančića. Uvijek iznova potvrđuje se njegova dijagnoza iz 1998. godine, koja otprilike kaže kako je najvažnija osobina slobode izvojevane Domovinskim ratom da se o njoj ne smije slobodno govoriti. Hoće li Arhiv Srba u Hrvatskoj pod vašim vodstvom usmjeravati ambicija da se počne slobodno govoriti?

  – Ivančićeva je dijagnoza točna. Ali, zadaća je svakog čovjeka da se osjeća i ponaša slobodno, i u skladu s vlastitim moralnim i profesionalnim načelima. Baš ću se tako i ponašati, i posve mi je nevažno što će netko o tome misliti ili govoriti. Uvijek sam za dijalog, ako je to doista dijalog, a ne etiketiranje. To je zadaća ne samo Arhiva Srba u Hrvatskoj, nego i svih pojedinaca, intelektualaca i ljudi