Martin Špegelj: Podjela BiH potekla je od agresora Srbije i prihvaćena od F. Tuđmana

Autor 5.1.2012. u 14:58

Martin Špegelj: Podjela BiH potekla je od agresora Srbije i prihvaćena od F. Tuđmana

Foto: Željko Lukunić/PIXSELL

 

Nevladina i nestranačka ustanova za unapređenje kulture demokracije Erasmus Gilda iz Zagreba priredila je tijekom rata u Sarajevu od 3. do 5. juna 1994 g. skup na temu „Federacija Bosna i Hercegovina: država i civilno društvo. Na okruglom stolu je sudjelovalo mnoštvo predavača iz BiH, Hrvatske i inozemstva, a ovdje donosimo izlaganje generala hrvatske vojske Martina Špegelja koji se vrlo kritički izjasnio ne samo o politici Srbije prema BiH, nego i same Republike Hrvatske i predstavnika tzv. međunarodne zajednice. Budući da se radi o vrlo zanimljivom tekstu koji nije nimalo izgubio na svojoj aktualnosti, ovdje ga prenosimo u cijelosti.[1]

 

Na žalost, još smo odveć daleko od rješenja, a posebno pravedna rješenja rata na tlu bivše Jugoslavije. Ni najveći skeptici – pesimisti – nisu mogli pretpostaviti do kakva će surova rata doći i da će taj rat biti po mnogo čemu poseban, različit od gotovo svih koje poznamo. Ta njegova posebnost sadržana je u odsutnosti bilo kakve konvencije, odnosno bilo kakvih moralnih, etičkih i inih principa. Ono što se u mnogobrojnim dokumentima svjetske zajednice tretira kao apsolutni i nedvojbeni ratni zločin, u ovom ratu, na tlu države Hrvatske i države BiH, primjenjuje se kao sredstvo rata, čak sredstvo oružane borbe. Mislim na uništavanje civilnog stanovništva radi etničkog čišćenja teritorija koji se žele osvojiti i pripojiti državi Srbiji, na rušenje i cjelovito uništavanje gradova kao odmazdu ili ucjenu da se skrši otpor branitelja, da se žrtva ustraši i prihvati surovu silu i postane rob, na uništenje svega kulturnoga blaga svih nesrpskih naroda sa svrhom uspostave čistog srpskog prostora za buduća stoljeća velike srpske države, na masovna silovanja kao sredstvo rata, na uništavanje naselja itd, itd. Na to svjetska zajednica nema odgovora osim »prekida vatre«, odnosno »uspostave mira po svaku cijenu«, a zatim trajne nestabilnosti cijelog područja, sa sigurnošću da rat ponovo bukne. Bez pravedna mira, sa suverenim i cjelovitim državama Hrvatskom i BiH, nema mira; rat se produžuje s velikom vjerojatnošću širenja.

Uvijek i odavna u analizi vojno-političke situacije polazim od sljedećih, i svjetski formalno prihvaćenih stavova:

a)  Srbija je ukinula Jugoslaviju već onda kada je nasilnim putem ukinula autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodinu. Od tada Jugoslavija (SFRJ) ne postoji. To se i onda i sada prešućuje; zašto?

b)  Srbija je agresor na države Sloveniju, Hrvatsku i BiH, u početku s apsolutno prosrpskom JNA, koju je ubrzo pretvorila u srpsku armiju. Srbi u Hrvatskoj i BiH sastavni su dijelovi te agresije srpske države, a nipošto nekakav poseban faktor. Oni su samo instrumentalizirani kao prednji odredi vojske srpske države u navali na Hrvatsku i BiH radi stvaranja Velike Srbije i – ništa drugo. Velika je politička i vojna greška službene politike Hrvatske i BiH kada srpske pobunjenike u Hrvatskoj i BiH uvažavaju kao nekakvu stranu u sukobu. Ne, Srbija je agresor, samo je ona odgovorna i samo ona mora biti poražena i samo o njoj treba razgovarati. Svaki drugi pristup jest izvlačenje Srbije iz odgovornosti te nagrada agresoru, a kazna žrtvama i suverenim državama. Tu je srpska vojna politika, i politika općenito, superiorna, s podrškom službene politike Velike Britanije i Francuske,

c) Podjela BiH potekla je iz politike države agresora – Srbije, a prihvaćena je od strane predsjednika države Hrvatske. Država agresor – Srbija – nikad nije razmišljala o podjeli BiH s Hrvatskom nego je tim mamcem htjela olakšati okupaciju cijele BiH, a zatim i hrvatskog Jadrana od Zadra do Boke. I u tome je značajno uspjela.

d) Istina je da je postojala projugoslavenska politika Bushove administracije u SAD. Istina je da i sada postoji prosrpska politika službenih vlasti Velike Britanije i predsjednika Francuske Mitterranda. Istina je da činovnici UN, s Boutrosom Ghalijem na čelu, traže, zahtijevaju i nameću mir po cijenu poraza žrtava srpske agresije na Hrvatsku i BiH. To su istine koje su nastale i dalje opstoje iz različitih uzroka, od tradicionalnih odnosa s državom agresorom (ne mnogo) do vlastitih strategijskih interesa u procesu nastajanja novog svjetskog poretka i osvajanja povoljnog mjesta u njemu. Istina je da i Rusija djeluje prosrpski, ali je daleko od pomisli da ona igra neku stvarno važnu ulogu u tome. Interes je i SAD i Rusije da se Rusija vanjskopolitički osnaži na bilo kom predmetu, najviše iz razloga unutarnjeg stanja i kakve-takve stabilnosti u njoj.

Sve to i još mnogo što drugo stoji, i to ne bi trebalo čuditi. Čuđenju zapravo nema kraja kada službena politika Hrvatske, pa i BiH, pokušava tražiti pravedan ishod plivajući u tome metežu, znajući da se iz toga neće za njih ništa korisno dogoditi. Dokaza o tom plivanju ima napretek. Čak se u jednom zlokobnom trenutku došlo do spoznaje da je (oružani) sukob Muslimana i Hrvata i njegov razultat prihvatljivo rješenje (samo za koga?). Zar ne začuđuje službena politika predsjednika Tuđmana da ne treba ukinuti embargo na obrambeno naoružavanje Hrvatske i BiH? Zar ne začuđuje sto poraženi zagovara mir po svaku cijenu? Izjava je to ministra vanjskih poslova Hrvatske, gospodina Granića: »Krizu i sukob riješit ćemo isključivo mirnim putem«. Konačno, u tome posvemašnjem metežu svjetskih sila i UN u odnosu na rat Srbije protiv Hrvatske i BiH i nepotrebnom inferiornom ponašanju žrtava agresije pojavljuje se nova politika SAD, koja postupno pokušava stvari u ovom sukobu postaviti na svoja mjesta. Od žrtava agresije ne traži se mnogo – kooperativnost i značajna samoinicijativa. U tom smislu događaju se bitne promjene u politici i praksi Hrvatske, ali i BiH. Istina, to ide sporo i sa značajnim otporima. To govori da se žrtve agresije vrlo teško snalaze, da je hrvatskoj službenoj politici teško priznati da je prema BiH i u BiH vodila pogrešnu politiku i da u toj dosadašnjoj politici doživljava pravi, ali zasluženi poraz. Slično tome propada i politika unitarne BiH, a posebno politika manjih grupa radikala iz islamskih redova.

Zbog svega toga potrebno je na najjednostavniji način definirati tko je agresor, a tko žrtva agresije te stati uz sljedeće stavove: da postoje samo cjelovite države (Hrvatska i BiH) u međunarodno priznatim granicama, suverene i samostalne, s unutarnjim uređenjem u kojemu su prava svih apsolutno zajamčena; da kažnjavanje agresora uklanja opasnosti novih europskih ratnih žarišta; da žrtve agresije prema temeljnim dokumentima UN imaju pravo na obranu, a da su druge države dužne u tome im pomoći; da agresora nitko ne smije pomagati, a ako to čini, mora biti kvalificiran kao pomagač agresora u zločinu. Te jednostavne definicije veoma su potrebne. Svijet, a i naši narodi razumiju jednostavnost, a budući da je ona i istinita, onda će je i prihvatiti. Nije uopće jasno, ili je možda i odveć jasno, otkad se sukob u Hrvatskoj definira kao sukob države Hrvatske sa srpskim pobunjenicima ili pak u BiH kao sukob BiH sa snagama »Vojske Republike Srpske«. Što znači »Republika Srpska« u BiH?

Država Srbija, ili SFRJ, pošla je u agresiju radi osvajanja tuđih teritorija. Taj svoj naum s vojnog i vojno-geografskog gledišta nije dokraja ostvarila. Onako kako sada vojno-geografski izgleda, okupirani je teritorij u BiH i Hrvatskoj, izuzevši Baranju, nesposoban za život. To su veći ili manji prostori s vrlo dugim, neprirodnim granicama, u ekonomskom pogledu apsolutno nesamostalni. Zaostala i siromašna Srbija te prostore ne može uzdržavati niti bi to mogla i da je mnogo bogatija. Nema te vojne ili policijske sile koja može osigurati te granice. Nema ni tih ljudi koji bi dobrovoljno željeli biti stanovnici tih neobranjivih i ekonomski potpuno zavisnih teritorija. Iz vrlo dohvatljivih i vjerodostojnih podataka znamo da su mnoga okupirana područja u BiH i Hrvatskoj vojno-policijski prazna. Srpski agresor više ne može pokrenuti veću vojnu silu (ljudski faktor) iz Srbije, a u području tzv. krajina te sile nikad nije ni bilo. Zato se sada vrlo često vrše velika pregrupiranja iz vojno pasivnih zona u zone opasnog vojnog rizika. Sada odjednom stižu zahtjevi za snagama UNPROFOR-a i promatračima UN. Oni treba da osiguraju kontrolu prekida vatre i neprijateljstava u zonama iz kojih je srpski agresor primoran vojne i policijske snage prebaciti u sada vrlo aktualna područja: Bijeljinu, Bosanski Brod, Doboj te potez Doboj – Jajce – Kupres. Drugi je potez širi prostor Zvornika – Foča- Olovo, pa sjeverozapadna Bosna (Bosanski Brod, Bosanska Gradiška, Prijedor i Sanski Most s Banjalukom), pa Dalmatinska ploča- Knin, Benkovac, Donji Lapac i dalje Banija, Kordun i okupirani dio Like, koji su praktički vojno-policijski prazni.

Srpski agresor može relativno brzo, ali ne s većim snagama intervenirati iz Srbije u istočnu Bosnu, a ojačao je i tzv. koridor (sjeverna Bosna). U svim drugim područjima, uključivši i prostor Goražde -Konjic – Trebinje (sjeveroistočna Hercegovina) te sjeverozapadnu BiH ostali su praktički vojno-policijski bitno oslabljeni, čak posve prazni. Srpskom agresoru bio je potreban tzv. zagrebačko-kninski sporazum, i to samo u njegovoj prvoj točki – vojnom razgraničenju sukobljenih snaga na 10 odnosno 20 km, čime se stvara tampon-zona koju kontrolira UNPROFOR. Sve to iz vrlo jednostavna razloga

–  taj teritorij pod srpskom okupacijom nema se čime braniti niti ima izgleda da se to stanje vojno-policijski u budućnosti popravi. Istina je da vrijeme ne radi za agresora, ali ne radi bitno ni za žrtve agresije. Zaraćene su strane umorne, hrvatske vojne snage namjerno pasivizirane, a bosanskohercegovačke vojno-logistički inferiorne. To se odnosi i na vojne snage Hrvatske.

Srbija je vojno-ekonomski na koljenima. Još se uzdržava iz golemih vojnih rezervi koje su nastale prisvajanjem gotovo svih resursa bivše JNA. Posebna je priča vojno-ekonomski embargo za Srbiju i Crnu Goru: ekonomski je djelovao i doveo do ekonomske katastrofe Srbije, ali vojni nikad nije funkcionirao. Srbija se vojnim arsenalom vrlo lako opskrbljivala iz golemih ruskih, kineskih i iračkih resursa. Zbog toga je kod srpskog agresora vojno-tehnički faktor superioran. To se može anulirati ukidanjem embarga za BiH i Hrvatsku, i to uz činjenicu da su ostala tri faktora odnosa snaga – ljudski faktor u broju i kvaliteti, prostor i vrijeme, koje i kao pojava i kao protjecanje ipak više radi za branitelja – na strani žrtava agresije.

Bilo bi korisno svaki od ovih faktora egzaktno analizirati. Poznavanje sva četiri faktora odnosa snaga te njihova valorizacija imaju bitan utjecaj na političko i državno djelovanje u smjeru dosezanja pravedna ishoda rata i okončanja agresije. Sve u svemu, agresor je sasvim sazreo za definitivan poraz, i to je jedini pravedan ishod.

Međutim, nije baš sve tako jednostavno i dostižno. Mislim najprije na problem ukidanja embarga na obrambeno jačanje žrtava agresije. Zalaganje nekih političkih snaga u SAD i Njemačkoj za ukidanje embarga više je ciljano na prijetnju agresoru (pritisak) nego na stvarnu realizaciju. Britanija, Francuska i činovnici UN, a u Vijeću sigurnosti Rusija i Kina orkestrirano su se oglasili protiv ukidanja embarga te nastoje da prijetnja njegovim ukidanjem nema ni veći psihološki utjecaj na agresora. Zbog toga smo na konferencijama u Kuala Lumpuru i nedavno u Bruxellesu nastojali da se s osloncem na političke snage u SAD i Njemačkoj pristupi separatnoj odluci nekih islamskih zemalja o ukidanju embarga na obrambeno oružje, pri čemu bi SAD mogle onemogućiti da agresor dođe u posjed nekog superiornog oružja na Istoku. Naravno, postoji mogućnost da se embargo ukine šaptom, neslužbeno. Posljednja mogućnost ipak ima limite, ali je i ona moguća i kroz relativno kratko vrijeme može bitno promijeniti odnos snaga i osigurati pravedniji političko-državni ishod ovog surovog rata.

Kada ocjenjujemo zalaganje službene politike Velike Britanije, Francuske te određenih snaga u UN za održavanje embarga, moramo odgonetnuti i njihovo veoma vidljivo zalaganje za status quo, ne samo u vojnim nego i političko-teritorijalnim odnosima. Za to je najbolji dokaz Ženeva, kontinuitet prosrpske politike od Carringtona do Owena. Tvrdnje o rasplamsavanju rata ako se embargo ukine apsolutno su neodržive. Baš suprotno – rat će se rasplamsati i proširiti na druga područja i države ako agresija i rezultati agresije budu sačuvani. Tu se možda nalazi i prikrivena politika Britanije i Francuske, ali i Rusije, u održavanju kontrolirane nestabilnosti u Europi radi nekih drugih europskih i svjetskih odnosa i postizanja što boljeg položaja u novom svjetskom poretku koji, uistinu, još ni najglobalnije nije određen. Prijetnje Francuza kako će s vojnim snagama izići iz BiH i Hrvatske, tvrdnje generala Rosea o tome da se ukidanjem embarga ništa ne mijenja, da Srbi ostaju superiorni i da nema vojnog načina da im se oduzme teritorij koji su okupirali te nastojanja da se ondje gdje je okupator slab postave mirovne snage UN, praktično za zaštitu okupiranog područja, govori zorno o tome s kim se ima posla u Europi i UN.

Iz svega se dade zaključiti da je naša optimalna strategija, sada i za dogledno vrijeme, u sljedećemu:

a)  Po svaku cijenu službeno ukinuti embargo na obrambeno oružje za BiH i Hrvatsku, a ako to nije moguće, predobiti da to separatno učine neke islamske zemlje, te ako ništa nije moguće-primijeniti srpsku metodu neslužbena ukidanja embarga i traženja sigurnih kanala logističke podrške borbi protiv agresora.

b)  Ni po koju cijenu ne prihvatiti podjelu BiH na Federaciju i »Republiku Srpsku« u omjeru 51:49 posto nego ustrajati u tome da po principu popisa stanovništva iz 1991. godine sva područja gdje su Bošnjaci i Hrvati zajedno većina u odnosu na Srbe budu mjerilo »razgraničenja« u okviru Federacije BiH.

c)  Federacija BiH može ulaziti u konfederaciju s državom Hrvatskom. Ni jedan dio teritorija BiH ne može ulaziti u nekakve odnose s državom Srbijom zato što je to država-agresor na suverenu BiH.

d)  Ne smiju se priznati nikakvi koridori ni za koga u BiH. BiH je cjelovita država tri konstitutivna naroda, s takvom djelotvornom decentralizacijom koja i u praksi osigurava sva i potpuna prava svakog naroda, naravno, i građanina.

e)   Obrambene snage Federacije moraju se odmah konstituirati kao jedinstvene u Federaciji Bošnjaka i Hrvata. Treba ostvariti jedinstveno i centralizirano zapovijedanje, jednak režim vojnog ustroja, apsolutno usuglašena vojna operativna djelovanja, potpuno poštovati nacionalnu zapovjedničku i uopće kadrovsku strukturu vojnih ustroja te otpočeti operacije ofenzivnoga karaktera na što širem prostoru kako neprijatelj ne bi mogao djelotvorno odgovoriti. Preko manje branjenih prostora i preko slabijih snaga neprijatelja dolaziti do jače branjenih prostora i glavnih snaga neprijatelja. Bitku nametnuti ondje gdje je neprijatelj ne želi. Po svaku cijenu izbjeći statičnost, jer se time anulira artiljerijsko-tehnička nadmoć agresora. Krajnji ciljevi moraju biti potpuna kontrola Bosanske Posavine i likvidacija neprijateljske okupacije istočne Bosne. Time se vojnički pokapa san o Velikoj Srbiji i bitno se rješavaju pitanja okupiranih područja u Hrvatskoj.

f)  Svim metodama marginalizirati UNPROFOR, tiho ali odlučno odbacivati njihov utjecaj, koristiti ih u sprezi s našim interesom i ne postavljati pitanje ako žele napustiti tlo bivše Jugoslavije. Neformalno stvarati atmosferu da nam te snage i takva pomoć svjetske zajednice nisu potrebni. Onemogućiti tampon-zone koje štite okupirani teritorij i agresora. Hrvatski strategijski promašaj u tzv. zagrebačko-kninskom sporazumu mora biti ozbiljno upozorenje.

g)  Naravno, budućnost oslobođenih suverenih država BiH i Hrvatske izravno zavisi od brze uspostave punih građanskih prava, demokracije u praksi političkog i društvenog života, vlasti zakona jednaka za sve, nacionalnih, kulturnih i vjerskih prava, ničim ograničenih, pune slobode tržnog i efikasnog ekonomskog sistema itd. U svemu tome najhitnije treba osigurati, makar i formalni, povratak svih u svoje domove zbog anuliranja etničkog čišćenja i stvaranja čistih jednonacionalnih teritorija.

To su veliki poslovi. Mnogi ne vjeruju u mogućnost njihove realizacije. Ipak, ostvarivi su, jer su jedino oni pravedni i realni. Sve drugo bila bi nagrada agresoru, podjela BiH i mnogogodišnja nestabilnost cijelog područja BiH i Hrvatske. Veliki mogu male narode i protiv njihova interesa staviti pred svršen čin. Mali narodi, pak, moraju velike u pogledu svojih interesa staviti pred svršen čin. U tome su dosad u Hrvatskoj, a i u BiH vladale posvemašnje zablude i neopravdana i nepotrebna inferiornost.

Srbija je dobila neke bitke, ali sada je već zrela da totalno izgubi rat. Učinimo sve da se to što brže dogodi.

 


[1] Usp. Federacija Bosna i Hercegovina. Država i civilno društvo. Okrugli stol, Sarajevo 3.-5. lipnja 1994. g., Zagreb 1995., str. 65-71.

Autor 5.1.2012. u 14:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija