Mašenjka Bačić: Kaj je pusti Agram kontra Splita grada

Autor 31.8.2011. u 05:38

Mašenjka Bačić: Kaj je pusti Agram kontra Splita grada

Posljednjih dana o crtanim filmovima ne pričaju samo djeca, već i odrasli. No, ne zato da bi se nadmetali koji im se lik više sviđa, već da bi – kako im kao odraslim osobama i priliči – zaratili. I to ovaj put zbog govora i izraza kojim se animirani ljubimci njihove djece izražavaju. Temu je nakon premijere “Štrumfova” na svjetlo dana iznio poznati kviz-majstor Robert Pauletić, koji je iznerviran činjenicom da su mu djeca počela imitirati kajkavske govore likova crtanih filmova, otvorio Facebook grupu Svi u bojkot Continentala zbog nasilne kajkavizacije crtanih filmova.

U pismu objašnjenja zbog čega je otvorio grupu, Pauletić je naveo dva cilja: zalaganje za sinkronizaciju crtanih filmova na hrvatski književni jezik te upozoravanje nacionalne televizijske kuće na potrebu zaštite regionalnih prava. Grupi se dosad pridružilo oko 12 tisuća članova, od kojih su oni najaktivniji prionuli u ostvarenje prvog cilja, i to detektiranjem zagrebačkih govora u dvadesetak sinkroniziranih crtića Continentala, e da bi pokazali kako ovi nadmoćno dominiraju.

Tabori su se već stvorili. Jedni smatraju da je Pauletić potpuno u pravu te da je sinkronizacija tek jedan od vidova nasilne dominacije drugih perifernih regija pred centrom Zagrebom dok drugi misle da crtani filmovi nisu polje na kojem bi se ostvarivale težnje uniformizacije jezika. No, da bismo vidjeli vrši li se uistinu nasilje nad nezagrebačkom djecom, je li ono svjesno i koliko su takve pojednostavljene insinuacije opravdane, treba krenuti redom.

Za početak, članovi navedene FB grupe su dosad obradili dio filmova. “Prvi rezultati govore da se udjel kajkavskog dijalekta i zagrebačkog slenga kreće u nevjerojatnim rasponima između 85 i 90 posto!!! Ostatak je uglavnom dalmatinski dijalekt, koji je nerijetko grubo iskrivljen. Slavonskih i istarskih izraza uopće nema. Analiza nije dovršena, ali već sad možemo s punim pravom govoriti o bezobraznom i potpunom nametanju kajkavskog dijalekta i zagrebačkog slenga”, objašnjava Robert Pauletić.

Ovakvo mehaničko popisivanje izraza doista potvrđuje tezu o nadzastupljenosti zagrebačkih slengova, ali, za razliku od Roberta Pauletića, koji smatra da su “sinkronizatori bahati i bezobrazni promotori širenja jednog dijalekta”, profesor Ivo Žanić, autor studije “Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci” je već odavno upozorio kako dominacija zagrebačkog govora nije “svjesni plan nekog centra moći u Zagrebu da jezično kolonizira ostatak zemlje, nego prirodna posljedica činjenice da su svi distributeri, studiji i glumci u Zagrebu koji, bez političkog predumišljaja, kroz sinkronizaciju daju sliku Hrvatske kako se ona vidi iz Zagreba”.

Naime, društvena stvarnost se na određen jezični način preslikava i u crtanom filmu u kojem dominiraju oni govori koji su prepoznati unutar određenih kulturnih stereotipa, te čijih je stanovnika najviše, i gdje je koncentriran ekonomski i kreativni kapital zemlje. S tim se slaže i njegov kolega, Bojan Glavašević, sociolingvist sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.

On objašnjava kako se ne radi o jezičnom nasilju, već činjenici da sinkronizacija nije tek puki prijevod, već kreativan proces. “Likovi u animiranom filmu, na izvornom jeziku, govore nizom različitih idioma – neki od njih su regionalni, a drugi su socijalni, dok su treći i jedno i drugo. Primjerice, Shrek govori sa škotskim naglaskom dok kornjače u ‘Finding Nemo’ govore idiomom kalifornijskih surfera.

U sinkronizaciji nije dovoljno prevesti tekst; potrebno je prenijeti publici i taj aspekt identiteta likova. Kako hrvatska i američka publika pripadaju različitim semiosferama (ili kulturnim krugovima), dakako da hrvatska publika ne može identificirati, referencu na kalifornijskog surfera bez velike količine izvanjezičnog znanja. U takvoj situaciji za prevoditelja postoje dvije opcije: izbacivanje ili aproksimacija. Kako je govor bitna odrednica identiteta, u ovom je slučaju potrebno aproksimirati, a to se radi posezanjem za idiomom što je moguće sličnije semiološke kvalitete onom u izvornom tekstu.

Ponekad je to kajkavski, ponekad čakavski, a ponekad neki treći”. I tako dolazimo do estetske opravdanosti prijedloga za sinkronizacijom na standard. “Isključiva sinkronizacija na standard je apsurdna ideja jer on uvijek ima vrlo konkretnu funkciju u animiranom filmu. Standardom se gotovo u pravilu služe negativci kao Farquad u ‘Shreku’. Kada bismo sve likove prevodili na standard, osim osjećaja izrazite neprirodnosti predstavljene komunikacije, dodatno bismo oštetili prijevod jer distinkcija sleng – standard nije slučajna, nego funkcionalna”, kaže Glavašević.

Slične argumente je dao u svojoj knjizi i profesor Žanić, koji se pozabavio i drugim primjerima u svijetu gdje se problem jezične zastupljenosti veže uz identitarne odrednice, kao što je slučaj s Quebecom gdje su se tamošnji frankofoni stanovnici pobunili zbog sinkronizacije “Shreka III” na pariški sleng. Dakle, jezični purizam nije samo inherentno hrvatska boljka.

No, Pauletić ga brani i objašnjava kako je sinkronizacija na standard praksa koja postoji i drugdje: “Članica naše grupe, profesorica njemačkog, je nedavno u Berlinu pogledala Aladina sinkroniziranog na čisto književnom njemačkom jeziku što uopće nije smetalo filmu. S druge strane, naš ‘Aladin’ je krunski dokaz bahatosti sinkronizatora. U toj verziji se kajka i slenga bez imalo mjere i ukusa.

Od svih dijalektalnih i sleng izraza u filmu, tek jedna jedina rečenica zvuči kao da je izgovara Bosanac, a ostale su zagrebačke. To je, po nama, maksimalno bezobrazno, bahato i nekulturno. Nametanje svoga dijalekta (ili jezika) drugima nije nova stvar u povijesti, a znamo što i nakon toga obično slijedi”. Obično slijedi pojednostavljena retorika koja se odvija unutar etnonacionalističke matrice odnosa gdje veliki i nadmoćni ugnjetava nas male.

“Cilj naše grupe je da osvijesti nezagrebačke regije, da im ukažemo na kulturno nasilje koje se provodi na najpodliji mogući način, preko djece, te da Continentalu nanesemo štetu putem bojkota. Pozivamo ljude da ne odlaze u kina na Continentalove filmove, niti da kupuju njihove DVD-ove. Nije to lagan put, niti je naša pobjeda sigurna, zato što se svi važniji nacionalni mediji nalaze u Zagrebu, pa već sad vidimo kako se provodi haranga protiv nas”, poziva Pauletić.

Dr. sc. Anči Leburić, sociologinja sa splitskoga Filozofskog fakulteta, smatra da je takva retorika štetna jer “otupljuje svu pozitivnu energiju i napore onih koji su za razvoj, stjecanje znanja, vještina, učenje stranih jezika, pa i dijalekata i slengova”, te da je prije rezultat nekih objektivnih društveno-ekonomskih nezadovoljstava. “Razlike između sjevera i juga koje se pokatkad koriste u raznoraznim manipulacijama, politizacijama, demagogijama i sličnim procesima, treba raskrinkavati, objašnjavati i javno predstavljati kao štetne i dugoročno ubojite. Korisnije bi bilo pozabaviti se načinima izlaska iz raznih kriza, ne samo one gospodarske, već i one vrijednosne i etičke.

Tko nam je tu kriv za takve tipove društvenoga ponašanja? Neki drugi narod ili neki koji su geografski od nas – gore, dolje, lijevo ili desno?”, smatra Leburić. No, jedno bi trebalo, a drugo se radi. A da se ne radi tek o kulturnom teroru jedne društvene grupe nad drugom, govori u prilog i činjenica koju je zapazio profesor Žanić, a to je da su se gledatelji iz Splita bunili kako je u tzv. dalmatinski uključen i splitski i “vlaški”, tj. varijetet Dalmatinske zagore, a oni to jasno odvajaju.

Glavašević pak upozorava: “Pauletić se žali na ‘kajkavizaciju’ gubeći pritom iz vida činjenicu da suvremeni zagrebački govor nije inherentno kajkavski, nego amalgam različitih dijalekata pri čemu je kajkavski samo jedna njegova komponenta. U suvremenom zagrebačkom govoru štokavština je poprilično zastupljena” – kaže Glavašević. Sinkronizacija ili ne, ovisno o kutu gledanja, izgleda da će se uvijek pripadnici neke grupe osjećati zakinuto u odnosu na drugu, te da ni unutar jedne grupe nema uniformnog stava.

No, ima li smisla boriti se protiv takvog utjecaja filmova na djecu koja će vjerojatno kad porastu i sjednu za kompjutor početi koristiti izraze anglofonog porijekla. “Neki će se govor održati ili neće. To samo djelomično ovisi o utjecaju medija. Tu je puno važniji faktor njegova svakodnevna uporaba u komunikacijskim situacijama. Plemenito je cijeniti vlastiti idiom i čuvati ga kao element vlastitog identiteta, ali baš kao što se kajkavština ne može nasilno nametnuti nekome tko je čakavac, jednako je teško nasilno čuvati neki idiom. Jezik se konstantno mijenja.

Kada bi ostao nepromjenjiv zauvijek, vrlo brzo bi nam postao neupotrebljiv jer ne bismo više bili u mogućnosti opisati izvanjezičnu stvarnost. Na kraju krajeva, jezična promjena i inovacija jedan je od najfascinantnijih pokazatelja ljudske ingenioznosti – igranjem različitim idiomima i spajanjem naoko nespojivih elemenata u smislene cjeline samo pokazujemo našu kreativnost”, smatra Glavašević.

Pauletić na te primjedbe odgovara te i sam primjećuje: “Onaj tko smatra da je uloga televizije i općenito medija u usvajanju jezika minorna, neka odmah podere svoju sociolingvističku diplomu! Mi danas imamo cijeli jedan hrvatsko-engleski metajezik u kompjutorskoj struci. Razgovarao sam jučer s mladim stručnjacima koji govore otprilike ovako: ‘Konektirao sam se, pa sam ga addao, a kad sam poslije malo proskrolao pa vidio kakve je linkove stavio, odmah sam ga banao!’. To je meni isto ružno čuti ali, hajde, to je barem engleski, ako znaju te izraze, mladi će sutra moći komunicirati sa svim kompjutorašima u svijetu.

A što će nama nezagrepčanima, molim vas, zagrebački sleng? Niti je to naše, niti bi ikad trebalo biti. Jezik jest živa materija, ali ga je legitimno braniti od izvanjskih utjecaja. To nije ništa loše, kako neki iz Zagreba, zaslijepljeni kampanilističkom glupošću, žele prikazati. Ovim branimo književni jezik, ali i svoj dijalekt: dalmatinski čakavski, slavonski šćakavski itd.  Ne bih htio da mi unuci za dvadesetak godina rođendan čestitaju sa ‘Dedek, sretan ti roćkas!’.

S druge strane, sociologinja Anči Leburić ne vidi ništa loše u tome da djeca uče i usvajaju druge govore: “Ne vidim u tome problem, niti nekakvu opasnost. Naime, jezik je jedna od najsloženijih društvenih pojava. Vrlo je dinamičan, što znači da je neprestano podložan promjenama, utjecajima, obogaćivanju! Što bi onda bilo problem da mali Dalmatinci i Dalmatinke nauče po koju kajkavsku riječ? Škole i fakulteti su mjesta gdje bi se trebao gajiti književni i standardni hrvatski jezik. Tu bi svoj doprinos mogli dati i mediji, posebno oni koji su državni i na kojima se daju obrazovne i slične edukativne emisije.

Da je to tako, onda crtići ne bi predstavljali nikakvu opasnost”, kaže Leburić. Bilo kako bilo, djeca će govoriti kao žele, a ne kako im netko nametne. A što se Continentala tiče, ipak je riječ o privatnoj firmi koja posluje po tržišnoj logici onog sustava koji smo izabrali prije dvadeset godina. Stoga se čini da su Pauletić i članovi njegove FB grupe ipak promašili adresu jer zalaganje za standardni jezik bi trebalo adresirati, kako je dobro i sam primijetio, na javnu televiziju, koju plaćaju svi građani Hrvatske, i koja bi se trebala boriti za očuvanje standarda, ali i širenje jezične raznolikosti hrvatskog jezika.

Slobodna Dalmacija

Autor 31.8.2011. u 05:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija