“Mašna “ sporazum

Autor 8.12.2011. u 14:07

“Mašna “ sporazum

Moj šef je Belgijanac, voli šalu i “peckanje”. Često se tako zezamo u prolazu, na hodniku, na brzinu izmjenjujući “udarce”. On je jedini koji me barem djelimično može razumjeti. Zar se i Belgijanci stalno ne svađaju? Zar se i njihova vlada dugo ne porađa, evo, više od godinu i po dana? S kim bi se, osim sa Belgijom,molim vas, Bosna i Hercegovina još mogla ravnati? S Rumunijom? Bugarskom? Mađarskom? Pa i nekad toliko zaostala Albanija odavno nas je “prešišala”!

   A Belgijanci, s njihovim vječitim trvenjima između Flamanaca i Valonaca – e, to su već naša raja. Na obostranu žalost i sramotu, naravno.

   Mali je ovo prostor da ulazimo u dubinu zamršenog belgijskog slučaja, ali se suština svodi na slijedeće: Valonija, “francuski” dio Belgije, do konca 19. vijeka bila je mnogo razvijeniji i napredniji dio zemlje. U njoj je bila smještena (skoro) sva industrija,  rudnici, tu se nalazila i (skoro) sva koncentracija radne snage i novca. Flamanski (“holandski”) dio tada je bio veoma siromašan.

   Docnije, zatvaranjem rudnika i prelaskom na druge industrijske grane, situacija se drastično mijenja. Bankarstvo, trgovina, visoka tehnologija – sve se to u dvadesetom vijeku slilo u Flandriju, regiju starih, vještih bankara i trgovaca. Valonija je veoma brzo osiromašila, a Flamanci postali novi finansijski gospodari Belgije.

   Ta nagla promjena je, uz neke druge razloge, stvorila “zlu krv” između dva naroda, što je, opet, vremenom “porodilo” skup i komplikovan administrativni sistem – gotovo jednako skup i apsurdan kao ovaj naš, “carskim rezom porođen” u Dejtonu.

   I sâm sam se imao prilike uvjeriti u međusobnu nesnošljivost ova dva naroda.  Tako, na ulicama Valonije, rijetko će vam ko zastati ako ga nešto priupitate na holandskom. Mada, zvanično je na cijeloj teritoriji obavezna upotreba oba jezika. S druge strane, ni mnogi Flamanci nisu baš oduševljeni kad u “njihovim”gradovima čuju glagoljanje francuskoga jezika.

A kad dva naroda neće ni da se sporazumijevaju istim jezikom, zar je onda čudno što ne mogu sastaviti zajedničku vladu? Mi barem imamo jedan jezik, SrBoHrvatski – da se baš lijepo ne razumijemo!

   Šalu na stranu, uopšte me ne čudi što su, pod takvim okonostima,  naši sjevernjački “sapatnici”  potrošili čitavih pet stotina četrdeset i jedan dan na jalove pregovore, slične onom nedavnom ispijanju viskija i žderanju naših “srećkoća” kraj jezera Como. Mandatari se mijenjali kao murvini ljubavnici, kralj pio “tone” apaurina, ali ništa nije pomoglo. Pregovori su tapkali u mjesto, sa sve manje izgleda u povoljan ishod.

   Sve dok ulogu pregovarača u tegobnim pregovorima nije preuzeo valonski socijalist italijanskih korijena, Elio Di Rupo.

Moram priznati da sam se prije nekoliko večeri prepao kad sam ga čuo kako nemušto “muca” na holandskom, da bi potom isti tekst tečno, bez greške ponovio na francuskom, njemačkom i engleskom!    Kako će, pomislio sam, takvoga “Francuza” prihvatiti, po mnogima – arogantni, na svoj jezik i kulturu veoma osjetljivi Flamanci?!

   Srećom, ispostavilo se da (ne)znanje jezika, barem u ovom slučaju, nije najvažnije. U postizanju konačnog dogovora i formiranju zajedničke vlade presudile su jake strane Di Rupovog karaktera: upornost, fleksibilnost, taktička mudrost i domišljatost..

   Sve što je, zapravo, ovaj neobični čovjek naučio već u djetinjstvu.

   Naime, jedino u Belgiji rođeno dijete mnogobrojne porodice siromašnih italijanskih imigranata, Di Rupo rano ostaje bez oca. Pritisnuti neimaštinom, DiRupovi su zaista sve morali dijeliti. Ipak, zbog neizdržive finansijske situacije, majka troje djece na koncu mora smjestiti u sirotište. Na drugoj strani, mnogi Belgijanci se i bez mnogo rada i truda besprimjerno bogate …

   Elija je vjerovatno baš to već u ranoj mladosti okrenulo lijevim, socijalističkim idejama. Još kao student  je aktivan na ljevici, što ga ne sprečava da diplomira, pa i doktorira prirodne nauke. Po završetku studija, akademsku karijeru počinje kao predavač na univerzitetu u Lidsu, Velika Britanija.

   “Visokom” politikom se bavi od početka osamdesetih, postaje član belgijskog parlamenta, a 1992. prelazi u Evropski parlament. Tada je izgledalo da je samo zbog njega skrojena ona: Only sky is limit.

   No, 1996. godine, u jeku glasovitog “slučaja Ditru”, i on, pod veoma mutnim okolnostima, biva osumnjičen za pedofiliju. To je, naravno, lako moglo da znači kraj političke karijere. Ali, uzdrmanom Di Rupou veoma brzo uspijeva da pobije sve optužbe.  Šta više, gnjevan zbog nepravednih sumnjičenja, DiRupo, i sam homoseksualac, javno ustaje u odbranu prava seksualno diskriminisanih.

   Možda zvuči paradoksalno, ali DiRupov ugled od tog momenta nezadrživo raste, što mu – da preskočimo mnogo stepenica – donosi ulogu pregovarača, a evo, od prije 2-3 dana, i premijera u napokon formiranoj belgijskoj vladi.

   Koliki je ovo podvig, govori i činjenica da je Elio Di Rupo – između ostalog poznat I po neizostavnoj leptir-mašni – prvi “francuskojezični” premijer Belgije čak tamo od 1979. godine!        Kako sam veli, prvi zadatak DiRupove vlade socijalista, liberala i demohrišćana je finansijska konsolidacija zemlje. Osim toga, planiraju reorganizaciju nekih mješovitih izbornih jedinica i veću regionalizaciju zemlje.

 

Na kraju, iz naše se perspektive neizostavno nameće pitanje: da li je i nama bosanskohercegovačkoj braći po svađanju potreban jedan ovakav političar, mudrac i kompromiser? Da približi stavove, smiri “vatre”, spoji naizgled nespojivo? Da, poput DiRupa, “u mašnu sveže”, ili bar ohladi, usijane glave: lopove, lažove, licemjere, šoviniste. Sve one koje, u žargonu, narod odavno ispotiha zove – “pederima”.

 

   Uz izvinjenje pravim homoseksualcima, dakako!

 

 

Autor 8.12.2011. u 14:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija