#Me (nisam) Too!

Goran Sarić
Autor 11.11.2017. u 17:55

#Me (nisam) Too!

Jednom davno sam, kao svršeni gimnazijalac, pozvan na Festival pjesnika-srednjoškolaca Jugoslavije u Kikindu. Poslao dvije pjesme, odabralo me, pozvalo, i sad mi valja putovati. Jest da je vojvođanski gradić daleko, nakraj sveta, ali izazov tim veći, a putnička groznica – k’o vrh Prenja!

Nekoliko dana pred put roditelji mi rekoše da tog jutra kad sam trebao poći neće biti tu. Da se moram sam snaći. A pošto nam je kuća dosta daleko od stanice, pa bi valjalo vucariti kofer, predložiše da spavam kod nekog njihovog prijatelja, blizu stanice.

Ok. Nema problema. Međutim, ne rekoh im da sam čuo čudna govorkanja o tom čovjeku, kao: “Nije ti on baš normalan. Izgleda da voli muškarce.”

(Pazite, radi se o kraju sedamdesetih i socijalističkoj zemlji. Tada još niko nije pominjao prava homića.)

No, kako se radilo o oženjenom čovjeku, ocu dvoje djece, sve sam to odbacio kao trač, zlonamjerna govorkanja.

I tako ti ja veče uoči puta odem na naznačenu adresu. Tamo muž, žena i djeca, dva sina – skoro moji vršnjaci. Lijepo se ispričali, nasmijali, najeli i napojili, a onda rano na počinak. Valjalo je, sutra, put pod noge. Spavao sam na kauču u kuhinji, jer je stan bio mali, pa drugdje nije bilo mjesta.

Ujutro prvo ode supruga na posao, pa djeca u školu, tako da u stanu ostanemo samo ja i domaćin. Kad, u neka doba, još rano za ustajanje, eto ti njega u kuhinju. K’o fol – da pije vode. No, kad je to obavio, upita:

“Spavaš li?”

“Jok ja,” odgovorim žmireći, a sve mi crne misli kroz glavu.

“Da se ne vraćam u spavaću, brzo ćemo ustati, mogu li malo tu, kraj tebe?”

Jebiga, šta ću? “Možeš.”

Pricapi se on, tako, meni uz leđa. U njemu sto, a u meni 54 kila! I stvarno, nakon par minuta, čova polako, poooolaaakooo, rukom krene ka mojim gaćicama. Sreća da sam sinoć navukao čiste, prođe mi kroz paču blesava misao.

Malo se odmaknem, kao slučajno mu sklonim ruku s mojih bedara, ali on domalo opet. Ne odustaje.

“Nemoj, bolan, šta ti je?!”velim, kao sanjivo, a u meni sve kuha.

“Neka, samo malo…” reče muškarac izmijenjenim, najednom piskutavim glasom.

E tu mi je prekipjelo! Naglo mu zbacim ruku sa sebe, ustanem i krenem u kupatilo. Da se obrijem.

Ostavio sam mu baš puno dlaka u lavabou. Za osvetu. Nek’ se zna ko je pravi muškarac!

Kad sam to, puno kasnije, ispričao mom starom, on kren’o u auto, da ga slomi. Jedva ga zaustavih.

Čovjek je davno umro, rana, ako je i bilo, zarasla, pa nemam nikakve potrebe da navodim njegovo ime. To bi bilo nešto kao sasvim zakašnjela osveta.

Ta mi se nezgoda, povodom kampanje #MeToo, ovih dana stalno vrti po glavi. Evo, recimo, šta sam o tome napisao u Dnevniku sedmice na Radiju slobodna Evropa:

Četvrtak, 26. oktobar. I ovdje prava poplava MeToo ispovijesti. Prosto je nevjerovatno koliko se ljudi, ponešeno holivudskim talasom, u medijima ispovijeda o, često, davnašnjim slučajevima seksualnog iskorištavanja.

Gade mi se siledžije svih vrsta i profila, i iskreno suosjećam sa svim stvarnim žrtvama prisilnog seksa. Ali, ponekad mi se te ispovijesti ne čine baš uvjerljivim.

Ali, to se danas u Holandiji rijetko ko usudi kazati. Jedna od rijetkih hrabriša je ugledna kolumnistica dnevnog lista Folkskrant (Volkskrant) Vilma (Wilma) de Rek koja piše: “…koliko je debata slobodnija danas nego šezdesetih godina? I danas se neke stvari ne smiju kazati. ‘Zloupotrebljena sam’ smije, ali ‘zašto prije nisi progovorila’ se ove sedmice čini strogo zabranjenim. A o pitanju ‘ko dokazuje da govoriš istinu’ ne smiješ ni da pomisliš.”

Jedno je sigurno. Me nisam too!”

I doista, u preovlađujućoj, zapadnjačkoj kulturi, vazda žednoj uspjeha i pet minuta slave, koliko (ne samo) mladih muškaraca i žena nije spremno dati sve, ali baš sve, da bi “uspjeli u životu”, ma šta to značilo?!

Prvi primjer kojeg se sjetim su one silne, nesretne “zečice”, svi ti Miss Januari, Februari, Martovi…iz dvorca vlasnika Playboja, nedavno preminulog Hju (Hugh) Hefnera. Ne vjerujem da su sve one bile baš smrtno zaljubljene. U njegov novac i slavu vjerovatno, ali u njega sigurno ne.

Ili, prije izvjesnog vremena sam gledao poznatu mladu, prelijepu hrvatsku glumicu, jedva dvadesetogodišnjakinju, na jahti nekog teškog lovatora, starohana koji bi joj mogao biti djed. I ona je izgledala zaljubljeno – ali u šta?

Ne negiram, naravno, da se mlado može zaljubiti u staro, ali, priznaćete – urijetko. Možda, ali većinom ako je to staro Neko i Nešto. A ako je, recimo, poštar, pekar, iliti škovacin – mrka kapa, zla prilika!

U tom cunamiju naknadnih sjećanja nešto mi, rekoh, ponekad “zasmrdi”. Ljudi su danas, za šaku dolara, na svašta spremni. Pogotovo mi je smiješno i žalosno kad se prekrajaju već gotovi filmovi i serije, oduzimaju davno stečene nagrade i priznanja za posao kojim su se ljudi bavili. To mi je, grubo rečeno, kao kad biste spalili knjige nobelovca Knuta Hamsuna zato što je ovaj bio simpatizer nacista. Što, srećom, Norvežanima nikada nije palo na pamet.

Zato, kome se dokaže da je kriv – na stub srama. Ako može – i u zatvor. Ali nije valjda dovoljno da neko samo upre prstom u nekog i kaže: “Jeste, (i) ti si!”

Jedna od dragocjenih tekovina Zapada je i ova: niko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno. A ne obratno.

Na koncu, jesam li i ja izmislio onu priču na početku? Pa rekao sam vam već: Me (nisam) Too!

Goran Sarić
Autor 11.11.2017. u 17:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija