Mesić: Susjedi smo, upućeni smo jedni na druge, jedni od drugih pobjeći ne možemo

tačno.net
Autor 21.6.2020. u 09:31

Izdvajamo

  • Budućnost nije u prošlosti, najmanje u naci-fašističkoj prošlosti. S tom i takvom prošlošću treba raskrstiti, jednom za svagda. Treba se vratiti istini. Budućnost se, međutim, ne može graditi bez poznavanja prošlosti. I tu dolazimo do još jednoga od zala protiv kojih se Igmanska inicijativa borila, a to je povijesni revizionizam.

Povezani članci

Mesić: Susjedi smo, upućeni smo jedni na druge, jedni od drugih pobjeći ne možemo

U Beogradu je u subotu, 20. lipnja (juna) 2020. prigodnim skupom obilježena 20-ta godišnjica osnivanja udruge nevladinih organizacija iz Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore – Igmanske inicijative. U tome je sklopu promovirana i knjiga Saše Popova, potpredsjednika nicijative za Srbiju “Marš dug dve decenije, na marginama Igmanske inicijative”. Skupu se obratio i bivši predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić, koji je nakon isteka mandata primljen u članstvo Igmanske inicijative. Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti:

“Dragi prijatelji,

Dozvolite mi da vam se tako obratim, ne spominjući nikoga posebno.

Znam da sam ovdje zaista u krugu prijatelja; u krugu onih koji na ključne probleme s kojima smo se susretali u nedavnoj prošlosti, ali i na one s kojima se susrećemo danas – gledaju vrlo slično, ili jednako.

Žao mi je što nisam današnjem skupu prisustvovao od samoga početka i što nisam čuo sve što je prethodno rečeno. Možda ću neke stvari ponoviti. Ali, iskustvo i okruženje u kojemu živimo, a mislim sada na cijelu regiju, samo potvrđuje da je ne samo dobro, nego čak i nužno određene stavri ponavljati. Uvijek iznova, jer samo tako imamo šansu makar početi nagrizati bedem laži kojima nas nacionalisti i klero-nacionalisti, pa – zašto ne reći – i današnji fašisti nastoje okružiti.

To su one laži protiv kojih se Igmanska inicijativa čiju 20. obljetnicu danas obilježavamo, bori od samoga početka. Bez ikakve namjere da se time hvalim, podsjetit ću na činjenicu da sam bio prvi predsjednik jedne od država nastalih na tlu nekadašnje Jugoslavije koji je primio izaslanstvo Igmanske inicijative, i to vrlo brzo nakon njezinog osnivanja. Prepoznao sam, kako se to kaže: u startu, vrijednost i potencijal Inicijative i kroz svih deset godina mojega predsjedničkog mandata s njom sam blisko surađivao.

Više o tome može se naći u knjizi promoviranoj danas ovdje.

Igmanska se inicijativa rodila iz prijeke potrebe da se prekine lanac međusobnih optuživanja, sumnjičenja, da se razbiju stare i obnovljene predrasude, da se razgolite u svojoj mrzilačkoj ispraznosti klišei što su nam ih nametale vodeće, teško mi je i izreći tu riječ: elite u zemljama regije, uključujući, naravno, i Hrvatsku.

Rodila se iz nezaobilazne potrebe da se i nakon ratova, čak njima usprkos, ponovo uspostavi međusobno razumijevanje i povjerenje, jer samo se na toj osnovi može graditi suradnja.

A suradnja nam je potrebna.

Susjedi smo, upućeni smo jedni na druge, jedni od drugih pobjeći ne možemo, višedecenijsku zajedničku prošlost na koju se tako zdušno danas pljuje, da i ne spominjem. Mada je u toj prošlosti itekako bilo stvari na koje se može ugledati.

I ma koliko da jedni gledaju prema Bruxellesu i Washingtonu, dok drugi upućuju čeznutljive poglede prema Pekingu i Moskvi, Zagreb je bliži Beogradu i Beograd je bliži Zagrebu, dok su Sarajevu, Podgorici i Skopju, bliži i Zagreb i Beograd, i od Bruxellesa, i od Washingtona, i od Moskve i Pekinga.

Da me ne biste pogrešno shvatili: treba imati dobre odnose s Evropskom unijom, ja neumorno ponavljam da je ona svima nama sudbina. Treba imati dobre odnose i s Amerikom, i s Rusijom i  Kinom, sa cijelim svijetom. Ali, prije svega treba razviti odnose sa susjedima, sa zemljama regije.

Znam da će me sada neki u Hrvatskoj opet prozvati, podrugljivo govoreći kako se zauzimam za “region”. No, to su politički slijepci. Na nama je da ne dozvolimo da nas slijepci vode, da nas vode ljudi koji ne vide dalje od, kako se kaže, prsta pred nosom, ljudi koji su zarobljenici prošlosti i koji bi sve nas htjeli pretvoriti u taoce i zarobljenike prošlosti, i to najtamnjijih poglavlja naše povijesti.

Budućnost nije u prošlosti, najmanje u naci-fašističkoj prošlosti. S tom i takvom prošlošću treba raskrstiti, jednom za svagda. Treba se vratiti istini. Budućnost se, međutim, ne može graditi bez poznavanja prošlosti. I tu dolazimo do još jednoga od zala protiv kojih se Igmanska inicijativa borila, a to je povijesni revizionizam.

Ja volim reći kako se u povijesti dogodilo samo ono što se dogodilo, ni više, ni manje od toga.

Postoje, dakle, činjenice i one su neporecive, neoborive. Njih se može različito interpretirati, to je stvar pristupa i perspektive, ali činjenice se ne smiju ni prešućivati, ni prekrajati, jer to onda – naravno – više nisu činjenice. Na žalost, danas živimo u svijetu u kojemu se i na razini visoke politike upravo besramno operira s lažima i poluistinama, pa je takvo šire okruženje samo dalo vjetar u leđa protagonistima povijesnog revizionizma i u našem dijelu svijeta.

Igmanska je inicijativa u svojih 20 godina postigla rezultate na koje može biti ponosna. “Kumovala” je prvim susretima predsjednika zemalja regije, utirala put normalizaciji usmjerenoj na to da dopre do svakoga, a ne da ostane samo na razini država i državnih organa, počela je graditi porušene mostove i razgrađivati konstrukt mržnje tako uspješno izgrađen u vrijeme ratova u kojima se raspala Jugoslavije.

Primijetit ćete da govorim u prošlom vremenu. S razlogom.

Oni počeci u kojima je uloga Igmanske inicijative nezaobilazna, oni koraci prema stvaranju drugačije atmosfere, oni početni uspjesi – a to su itekako bili uspjesi – danas su ozbiljno dovedeni u pitanje. Odnosi među zemljama regije, a u prvome redu mislim na odnose Hrvatske i Srbije, ali i Hrvatske, odnosno Srbije s Bosnom i Hercegovinom, kao i na odnose Srbije i Crne Gore, takvi su da nas upravo neodoljivo posjećaju na vrijeme kada je osnivana Igmanska inicijativa.

Ne treba ići dalje od retorike i to ne samo u medijima, nego i u istupima političara. Opet nas zapljuskuju valovi mržnje i starih predrasuda, opet “mi” – bez obzira o kome je riječ – znamo tko su i kakvi su “oni”. A “mi” smo, naravno, bolji i uvijek smo bili bolji od “njih”. Opet smo doslovno zatrpani kvazi povijesnim otkrićima što nam ih serviraju beskrupulozni publicisti i samozvani historičari, opet “učimo” tko je pobio više pripadnka onoga drugoga naroda, tko je kome za što kriv (i od kada!), tko je bio veći zločinac.

Pri čemu, a tu smo valjda jedinstveni na svijetu, upravo izgaramo od želje da se svrstamo na stranu gubitnika Drugoga svjetskog rata. Naravno, ne govorim samo o Hrvatskoj, to je valjda svima jasno!

Ne želim zvučati pesimistično, pogotovo u ovakvoj svečanoj prigodi, ali moram jasno reći kako je sav dosadašnji rad Igmanske inicijative ugrožen, odnosno – drugim riječima – kako nakon dva desetljeća djelovanja Igmanska inicijativa ne može i ne smije počivati na lovorikama, nego mora uzeti zalet za novu, obnovljenu i pojačanu aktivnost. Hoće li državni lideri u tome prepoznati i svoju šansu, hoće li Igmansku inicijativu prihvatiti kao dragocjenog partnera, kao nekoga tko će, bude li potrebno, krčiti put kojim će i oni sami kasnije krenuti, to ovisi o njima.

Treba se nametnuti, treba i kucati i lupati na zatvorena vrata, treba se boriti ne samo za ljudska prava, ne samo za manjinska prava, nego za ravnopravne, ničim opterećene dobrosusjedske odnose koji su preduvjet za rješavanje postojećih problema. Treba se boriti za istinu o nama kakvi smo bili i kakvi jesmo. Treba se boriti za to da prevlada spoznaja da su problemi naših susjeda i naši problemi, da su uspjesi naših susjeda i naši uspjesi, da zajedno možemo ono što pojedinačno ne možemo.

I opet: da ne bih bio pogrešno shvaćen. Ne govorim ni o kakvim regionalnim integracijama, kako god se zvale. Govorim, naprosto, o regionalnoj suradnji koju moramo uspostavljati i razvijati sada, a koju ćemo nastavljati i onda kada svi budemo u Evropskoj uniji.

Unija jest naša budućnost, ali Unija u kojoj nećemo biti poslušni i pokorni mali, novi članovi, nego ravnopravni članovi koji će znati iskoristiti svoje pravo da iznose vlastito mišljenje, da se bore za svoje nacionalne interese, da bi potom – kada odluke bude donesena na razini Unije – zajedno sa svim drugim zemljama članicama provodili ono što je odlučeno.

Pandemija koja je paralizirala praktično cijeli svijet, zahvatila je i nas. Ne smijemo podleći jeftinom populizmu i po kratkome postupku okarakterizirati sva ograničenja kojima smo bili podvrgnuti, a dijelom smo to još uvijek, kao pokušaj politike da pod maskom zaštite zdravlja zavede diktaturu. U isto vrijeme, međutim, moramo uvijek i svuda upozoravati na slučajeve kada politika pokušava uzurpirati i zloupotrijebiti brigu za zdravlje, kako bi ostvarila neke svoje ciljeve.

Pravo na život osnovno je ljudsko pravo. I nitko nema pravo svoje slobode i svoja prava živjeti na način da ugrozi moje. Hoću reći da borbu za reafirmaciju solidarnosti vidim kao jedan od vrlo važnih zadataka Igmanske inicijative u razdoblju što je pred nama. Međuljudske, ali i međudržavne solidarnosti.

Dakle, da sumiram. Dvadeset je godini iza nas. Probijali smo barijere, lomili smo otpore, rušli smo zidove mržnje i predrasuda. Svu tu aktivnost treba obnoviti i pojačati, s posebnim naglaskom na tri stvari.

Prvo, na borbi protiv povijesnog revizionizma; to uključuje borbu protiv rasizma, atisemitizma i antiislamizma. Drugo, na nastojanju da se proces normalizacije u regiji koji je zastranio, pa i zapeo, vrati na pravi put; to uključuje beskompromisnu borbu protiv jezika mržnje, protiv predrasuda na kojim god osnovama one bile izgrađene i tko god bio njihovom žrtvom.

I, treće, jasan naglasak mora biti na borbi za solidarnost, bez obzira na razlike – bile one nacionalne, rasne, vjerske ili bilo kakve druge. A to uključuje, odnosno to se zasniva na borbi protiv rigidnog nacionalizma koji nas, u sprezi s pogrešno tumačenim vjerskim opredjeljenjima uporno želi zatvoriti u uske nacionalne torove, proskribirajući sve one koji se tome opiru kao u najboljem slučaju – nedomoljube, a u najgorem – kao veleizdajnike.

Na takva smo etiketiranja navikli u prošlosti. Ona nas neće omesti u budućnosti!

Znam da je Igmanska inicijativa bila potrebna prije dvadeset godina.

A siguran sam da danas nije ništa manje potrebna!”

tačno.net
Autor 21.6.2020. u 09:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija