Mesić: Svijet duguje Siriji globalni plan obnove

tačno.net
Autor 11.3.2016. u 13:55

Izdvajamo

  • Tako dugo dok će trajati rat u Siriji, tako dugo dok utjecajne zemlje Zapada ne odustanu od prakse suprotne međunarodnome pravu, da – naime – silom oružja nameću režime po svojoj volji u pojedinim zemljama, izbjeglička se kriza neće moći suzbiti. Pogotovo što je Evropska unija pokazala upravo tragičnu nesposobnost da se nosi s tim izazovom.

Povezani članci

Mesić: Svijet duguje Siriji globalni plan obnove

Tako dugo dok će trajati rat u Siriji, tako dugo dok utjecajne zemlje Zapada ne odustanu od prakse suprotne međunarodnome pravu, da – naime – silom oružja nameću režime po svojoj volji u pojedinim zemljama, izbjeglička se kriza neće moći suzbiti. Pogotovo što je Evropska unija pokazala upravo tragičnu nesposobnost da se nosi s tim izazovom.

Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, sudjeluje u radu 4. globalnog Baku foruma u glavnom gradu Azerbajdžana. Organizator foruma je “Nizami Ganjavi međunarodni centar”, a tema – “Prema multipolatnom svijetu”. Bivši hrvatski Predsjednik govorio je o preuzimanju globalne odgovornosti za Siriju. Njegovo izlaganje prenosimo u cijelosti.

“Ako je o nečemu nezahvalno govoriti, onda je to Sirija. No, ako se o nečemu mora govoriti, onda je to bez ikakvog oklijevanja – upravo Sirija. O nečemu se ne može govoriti, a to je trenutno stanje, jer – bilo da je riječ o prekidu vatre, o primirju, o  incidentima, ili o nastavljanju borbi, trenutno se stanje može promijeniti dok vam se obraćam. Zato o tome i neću!

No, itekako se može govoriti o tome kako je i zašto počelo i koji izazov – u vezi sa Sirijom – danas stoji pred međunarodnom zajednicom. Govorim, naravno, onako kako ja vidim i doživljavam stvari, no mislim da sam objektivan. Siriju poznajem, a višekratno sam razgovarao i s njezinim predsjednikom – naravno, prije početka sukoba.

Sirija je bila uređena, relativno prosperitetna, sekularna država s režimom koji svakako nije odgovarao zapadnom udžbeničkom modelu demokracije, ali koji je imao jasnu želju da društvo demokratizira. Dobro pamtim razgovor s predsjednikom Assadom, kada mi je rekao da je okružen “tvrdolinijašima” iz ekipe svojega oca i da mu svijet treba dati vremena da pokrene process demokratizacije.

Svijet, odnosno oni koji su uzurpirali pravo da govore, odlučuju i djeluju u ime svijeta, nisu mu dali to toliko potrebno vrijeme. Pogotovo kada je ustrajao u odluci da ne privatizira naftne i plinske izvore. Svakome, tko je otvorenih očiju i bez bremena indoktrinacije gledao što se zbivalo na Bliskom istoku, od Tunisa, preko Libije – Libije osobito – pa do Egipta, bilo je jasno da će na red doći i Sirija.

I došla je. Mirni prosvjedi nakon kojih je sirijski predsjednik javno pozvao predstavnike prosvjednika na razgovor o njihovim, sada doslovno citiram, opravdanim zahtjevima, naglo su se pretvorili u nasilne nerede u kojima se počelo pucati. Ljudi su ginuli. Stvoren je pretekst za propagandnu kampanju protiv režima koji ubija vlastiti narod, za postavljanje ultimativnog zahtjeva da Assad mora otići i za pripremu vanjske intervencije po libijskom receptu.

Režim se, međutim, pokazao čvršćim nego se očekivalo, što bez podrške većine naroda ne bi  bilo moguće. Nije kapitulirao, a predsjednik je u početnim mjesecima nereda proveo i prve višestranačke izbore i formirao vlast u kojoj sjede i predstavnici oporbe – što se na Zapadu uporno prešućuje i ignorira. No, čvrstoća režima dovela je do neselektivnog naoružavanja i opremanja svakoga tko je bio spreman na upotrebu sile protiv njega.

Sviđalo se to nekome, ili ne, u toj politici treba tražiti izvore tzv. Islamske države. Dok to ne budemo u stanju priznati, uzalud sve konferencije i vijećanja. Dok ne prihvatimo činjenicu da je Assad dio rješenja, a ne dio problema, problem nećemo riješiti. Agonija Sirije traje već pet godina. Tisuće i tisuće ljudi su izginule, stotine tisuća su u izbjeglištvu.

I još nešto, što moramo priznati: nije otpor Assadove vlasti pobunjenicima doveo do izbjegličkog vala, nego su ga uzrokovali upravo pobunjenici, a među njima na prvome mjestu tzv. Islamska država, hrpa ubojica, koljača i  patoloških tipova gonjenih svim zamislivim i nezamislivim motivima i sakupljenih kako iz islamskih zemalja, tako i iz Evrope i Sjedinjenih Država.

Tko im je i kako pomagao da se dokopaju Sirije, o tome neću spekulirati, mada je odgovor sam nudi. I trebalo bi ga tražiti u zemlji koja ne koristi mogućnosti da zaustavi prodor izbjeglica prema Evropi, a kojoj dezorijentirana i podijeljena Evropa uporno nudi ustupke. Pitam samo: zašto i dokle?

I pitam u tome kontekstu, izlazeći ovim pitanjem iz teme, ali dotičući nešto, što ne smijemo previdjeti: hoće li evropsko sudjelovanje u modeliranju novoga Bliskoga istoka grubom silom i očito nepostojanje bilo kakvog odgovora na pogubne posljedice te politike, ozbiljno dovesti u pitanje i samu Evropsku uniju?

No, da se vratim Siriji i pitanju zašto je krajnje vrijeme da se preuzme globalna odgovornost za budućnost te zemlje. A doista jest krajnje vrijeme!

Godinu dana slušali smo kako američka koalicija tuče islamiste, točnije: džihadiste, a da ni jednom nije ni okrznut njihov najveći stalni izvor prihoda: nafta s osvojenih izvora i njezina prodaja. Nitko nije istražio tko tu naftu kupuje, preko čijih banaka idu novčane transakcije. Neki novinari koji su to pokušali, neću ni sada spominjati zemlju, završili su po kratkome postupku u zatvoru.

A Amerika je prvi puta napala naftna postrojenja tzv. Islamske države nakon što su ih napali Rusi koji su se vojno uključili na temelju zahtjeva sirijske vlade. Njihova je intervencija u sukobima u Siriji, i samo  njihova, zasnovana na međunarodnom pravu. Ničija druga! I to treba jasno reći i ne “gurati pod tepih”.

U međuvremenu, ono što se naziva Kalifatom, ili Islamskom državom ne ugrožava više samo Siriju, nego je preraslo u prvorazrednu opasnost za cijeli svijet. Svaki  amater koji prati zbivanja u svijetu u novinama, to bi mogao shvatiti. Vrhunski političari današnjega svijeta, gotovo svi  – govorim o Zapadu –  to ne žele shvatiti. Oni bi usporedo radili tri stvari:

  • borili se protiv tzv. Islamske države,
  • rušili Assada (od toga se uporno ne odustaje!) i
  • suzbijali rastući ruski utjecaj u svijetu. A to tako naprosto neće ići!

Međunarodna je zajednica odgovorna za pretvaranje Sirije u hrpu ruševina, baš kao što je odgovorna i za potpuni kaos u Libiji, koja također postaje uporište tzv. Islamske države. I međunarodna zajednica od te svoje odgovornosti niti može, niti smije pobjeći. Tako barem ja mislim.

A to znači da treba priznati svoju ulogu, i to neslavnu, u razaranju Sirije, da treba odustati od uzurpiranog prava da  određuje tko će biti na vlasti u kojoj državi, uključujući Siriju, da bez ikakvih rezervi treba definirati zajedničku borbu protiv međunarodnog terorizma utjelovljenog u ISIL-u kao prioritetni zadatak u sklopu svojega djelovanja i da – napokon – treba napraviti i realizirati plan obnove Sirije.

Ne mogu dovoljno snažno naglasiti da je međunarodna zajednica, što zbog svojega djelovanja, što zbog propusta u tome djelovanju, izravno odgovorna za sirijsku tragediju, a time i za obnovu Sirije i stvaranje uvjeta u kojima će se stotine tisuća i milijuni izbjeglih moći vratiti kućama.

Izbjeglički je val indirektno pokrenut ratom u Siriji, ali samo indirektno. Sjetite se samo: izbjeglice su u logorima i u Libanonu, i u Jordanu, i u Turskoj bile već godinama. Ne tek od jeseni godine 2015. krenuo je val ljudi prema Evropi. Oni koji su ga mogli zaustaviti, to nisu učinili – spomenuo sam već. Evropa je najprije govorila o borbi protiv krijumčara ljudi kao djelotvornom načinu suzbijanja dolaska izbjeglica, što je – naravno – potpuna besmislica.

Treba eliminirati osnovni uzrok zbog kojega ljudi bježe, a to je rat u Siriji, uz sve teže stanje u Afganistanu i Iraku, te gospodarski neodrživo stanje u afričkim zemljama u kojima je, doduše, formalno pobijedila demokracija, ali je nacionalna ekonomija pala kao žrtva otvoreno neokolonijalističke politike.

U fokusu je, međutim, Sirija.

Tako dugo dok će trajati rat u Siriji, tako dugo dok utjecajne zemlje Zapada ne odustanu od prakse suprotne međunarodnome pravu, da – naime – silom oružja nameću režime po svojoj volji u pojedinim zemljama, izbjeglička se kriza neće moći suzbiti. Pogotovo što je Evropska unija pokazala upravo tragičnu nesposobnost da se nosi s tim izazovom.

A prijetnja globalnog terorizma visit će nam svima kao Damoklov mač nad glavom, sve dok ne bude političke volje da se pod okriljem Ujedinjenih naroda stvori svjetska antiteroristička koalicija koja će jasno definirati svoje ciljeve i načine djelovanja, koja će imati legitimitet što ga može dati samo i jedino Svjetska organizacija i koja će u svojemu djelovanju jasno i trajno opće interese pretpostaviti partikularnima.

Dok se iza rata za demokraciju krije rat za energente i izvore energenata, od toga ništa!

Dok se odbijaju razumni pozivi na zajedničko djelovanje po uzoru na antihitlerovsku koaliciju iz vremena Drugoga svjetskog rata, od toga ništa!

Dok se onoga tko se u borbi protiv tzv Islamske države pokazao najefikasnijim, uporno i lažno optužuje za ubijanje civila i rušenje stambenih zgrada, a sebi se bezočno pripisuju uspjesi njegovih zračnih udara, od toga ništa!

Dok se ne vratimo, i to svi, načelima Povelje Ujedinjenih naroda i onome što propisuje međunarodno pravo, drugim riječima dok ponovo ne uvedemo red u svijetu, od toga ništa!

Svijet duguje Siriji.

Ne duguje joj nastavak miješanja u njezine unutarnje stvari i određivanje tko će tamo biti na vlasti. To je stvar sirijskog naroda, i samo njega. Svijet duguje Siriji globalni plan obnove, nešto poput Marshallovog plana kojim je nakon Drugog svjetskog rata obnovljena Njemačka. Možemo to zvati i akcijskim planom.

Ali, složimo se da cilj akcijskog plana nije, ne može i ne smije biti diktiranje Sirijcima kakav će biti njihov unutarnji poredak, ni tko će biti na čelu države. Akcijski plan za Siriju mora biti usmjeren samo na jedno: na trajni prekid borbi, na iskorijenjivanje ostataka tzv. Islamske države, na obnovu zemlje i na povratak milijuna izbjeglica.

I sve se to mora odvijati, naglašavam još jednom, pod okriljem Ujedinjenih naroda. Ima li u sadašnjem trenutku u međunarodnoj zajednici dovoljno mudrosti, dovoljno poštenja i dovoljno volje da se stvari postave na svoje mjesto, to ja ne znam.

Niti mogu o tome nagađati.

Iznio sam vam kako gledam na stvari, na ono što je bilo, na razloge petogodišnje agonije i na ono što bi međunarodna zajednica trebala napraviti. A sve to pod jednom, jedinom pretpostavkom: da se vratimo međunarodnom pravu. U današnjem svijetu, zahvaljujući nekim njegovim ključnim akterima, vladaju kaos i anarhija. Iz toga se stanja može izaći samo povratkom međunarodnom pravu, što – naravno – uključuje i Povelju Ujedinjenih naroda.

Nastavimo li započetim putem, tonut ćemo sve dublje, s rezultatom koji je koliko izvjestan, toliko i zastrašujući.

Ima li itko mandat za to? Sumnjam!”, istakao je Mesić u svom obraćanju.

tačno.net
Autor 11.3.2016. u 13:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija