MESIJA

Povezani članci

• Dragan Čavić političar koji se izvinio za Srebrenicu: Dodik broji zadnje dane
• Čović je pristao na izbornu utakmicu i time potvrdio valjanost Izbornog zakona
• CRVENI PASOŠ I PAVELIĆEVA „LIJEPA PLAVOJKA“
• Godišnjica opsade Sarajeva: Grad koji je pobijedio svoje ubice
• Brkiću ne pakirati nego „raspakirati“…
• GDJE SU NESTALE IZBJEGLICE?

Foto: Index.hr

U Hrvatskoj politika od Franje Tuđmana nije imala mesiju, u Hrvatskoj Tuđmanovo mesijanstvo po sistemu “najviše društvene vrijednosti” figurira zakonom zaštićene neistine

Piše: Ivo Anić

U predvečerje pashe Isus Krist je okupio svoje učenike i razlomivši kruh zapovjedio im da vole jedni druge, da ustraju u svom mučeništvu i vjeri te da do njegova povratka neće biti mesije, mesija je samo i isključivo jedan, sin božji.U Hrvatskoj politika od Franje Tuđmana nije imala mesiju, u Hrvatskoj Tuđmanovo mesijanstvo po sistemu “najviše društvene vrijednosti” figurira zakonom zaštićene neistine i ma koliko god zvučalo bizarno, čini se posve logičnim iskorakom hrvatske državotvorne ideje u eru svoje pune zrelosti da nakon ciklusa od dvadeset godina bez mesije dobijemo novog, svježeg, mladog, kršćanski odgojenog mesiju koji će se usuditi držati sokratovskog principa da će “radije biti u zavadi s cijelim svijetom nego sa samim sobom“ jer mesije kao što je to poznata stvar svojim poslanjem imaju i jasan cilj, a on je izbavljenje svog naroda iz zla u kojem se trenutno nalazi.

Obrazac mesijanstva u Hrvata tako je i simbolično kao i povijesno isti i u konstantnom ponavljanu, mesija odbacuje liberalno-demokratske tričarije poput slobode mišljenja, prava homoseksualaca ili pitanja pobačaja, a prihvaća one krucijalne i bitne stvari, dakle svoje ustoličenje u vladu nacionalnog jedinstva, koaliciju nacionalnog spasa i vladu u kojoj će zastupnici biti i deklarirani fašisti, borci za policijsku državu kao i ljevičari koji to nisu. Mesija koji se usudi na takav korak plaćat će za to sokratovsku cijenu, lišivši se hipokrizije i diplomatskih obzira, mesija je svojim poslanjem otpočeo juristički konkretizirati samu bit onoga što su roditelji nacije, konkretno otac ili mesija nacije, sričući ode “demokratskim promjenama”, imali na umu u osvit devedesetih: sloboda je najmanje što možemo žrtvovati za slobodnu Hrvatsku, sloboda je u ovom povijesnom trenutku zanemariva stavka, slobode nema u retorici mesije, prvo ostvarimo svoje mesijanstvo pa ćemo se kasnije i naknadno baviti slobodom, sada imamo prečeg posla s tim što danas, dvadeset godina kasnije mesija ne koristi ratnu već ekonomsku krizu, u Hrvatskoj je sve spremno za početak velikih higijenskih radova.

Došlo je vrijeme za novu i drugačiju Hrvatsku na stari način i sa starim garnizonima no mesijanstvo nisu dobro primili očekivano upravo oni koji u svom liku i djelu vide slično mesijanstvo, Tomislav Karamarko i Zoran Milanović, prvi koji se temeljito pripremao za ulogu mesije i drugi koji je shvatio da to tek treba postati nakon četiri godine hibernacije, mladi mesija iz susjedstva otvorio mu je oči i pokazao put, narodnim riječnikom došlo mu je iz guzice u glavu, no iz glave u guzicu mu naravno nije došlo bitno, razlog zbog kojeg je izgubio mandat, a taj je da danas, reafirmirani ideal ‘nove Hrvatske’ nema ni jedan novi element u odnosu na stare zasade, osim što je Tuđman ovjekovječen u spomeničkoj plastici, što je Bujanec useljen u medijski mainstream i što je Merčep, vidjeli smo, uvaženi gost na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Vukovara te korisnik počasne lože na inauguraciji predsjednice države, što je Glavaš u saboru sa novim imunitetom, a Sanader na slobodi, što se novinarima dijele otkazi umjesto metka i pištolja prislonjenog na čelo kao što se to radilo za vrijeme mesije devedesetih.

Novi i mladi mesija istina ne koristi autentični hrvatski rasizam, no ni jednom rječju ga i ne osuđuje, kao što nije imao stav u NU2 o pobačaju i homoseksualcima tako naš mesija nema stav i o hrvatskom rasizmu, rasizmu koji više nema niti mučeničko opravdanje, niti onu izliku u vidu ‘velikosrpske agresije’, već tu ‘velikosrpsku agresiju’ poput balzamirane sage silom čupa iz prošlosti i pridaje joj tragikomičnu aktualnost, ne bi li osigurao smisao bojnome polju za kojim vapi i na kojemu jedino može iskaliti svoj ‘identitet’. Bojna polja tako su postala ona medijska na kojima se teškim topništvom guši sloboda, ista ona sloboda o kojoj naš mesija nema jasan stav i čvrsto stajalište, sjemeništarski krotko, pogleda mladog svećenika naš će mesija preskočiti pitanje pogađate držeći da se ova zemlja trenutno mora baviti važnijim stvarima, mesijanskim stvarima koje su potpuno nejasne svima osim mesiji samom koji značajno klima glavom iza sunčnih naočala.

No mesija koji se kune u vjerodostojnost svog mesijanstva ima isuviše nedosljednosti u svom križnom putu od kojih je jedna i znakovita ona koju je bezbroj puta tijekom izborne kampanje izgovorio o tome kako će odmah nakon stupanja na gradonačelničku funkciju svoju plaću svesti – na minimalac. No, dokumenti gradske uprave govore u prilog tvrdnji kako je istina ipak ponešto drugačija.

Naime, u dokumentima datiranim 27. rujna 2013. godine kojima mesija saziva gradsko vijeće i donosi odluku o plaći i drugim pravima gradonačelnika, zatim i odluku o naknadi za rad zamjenika gradonačelnika, jasno je kako plaća gradonačelnika nije na državnom minimalcu, nego je nešto iznad i iznosi točno 4.583,00 kune. Tom prilikom gradonačelnik mesija je doista smanjio koeficient na svoju plaću i to punih šest mjeseci koje je proveo u postu i pustinji da bi iz nje izašao prosvijetljen i sa jasnim ciljem i poslanjem svog mesijanstva.

Već na sjednici gradskog vijeća pola godine kasnije, 26. ožujka 2014. godine, gradonačelnik mesija vraća stari koeficijent, po kojem njegova plaća od tada iznosi vrtoglavih 12.243,00 kune.

Sloboda u mesijanstvu izgleda da ne postoji, u mesijanstvu postoje samo koalicije i političari, kozmetičke promjene i obećanja da će se krenuti na parazite. Paraziti kao permanentna prijetnja, pogotovo u fantomskom izdanju, u izdanju dijabolične metafore i univerzalnog objekta mržnje onih koji rade i nose ih na leđima, potrebni su samo zato da bi se moglo ‘djelovati hrvatski’, naime biti ‘100 % za Hrvatsku’, oni su one slamke spasa s kojima treba bez predaha obračunavati, jer hrvatstvo i nije ništa drugo nego taj oblik neprekidne povijesne borbe: mlaćenje prazne slame jer što je drugo povijesna borba onih koji dobro žive i imaju protiv onih koji žive loše i nemaju doli mlaćenja prazne slame, iste one slame koja se mlati dvadeset godina i gotovo nikada ni jednom jebenom mesiji od Tuđmana do Petrova nije došlo iz guzice u glavu da je na posljednjoj večeri jedini i pravi mesija upro prstom u onoga u kojega ni jedan lažni mesija iza njega uprijeti neće, u kapitalistu, u jebenog gazdu koji mu je ispostavio račun.