METAFORA OPŠTEG BEZNAĐA ili SHOULD I STAY OR SHOULD I GO NOW?

Samir Šestan
Autor 22.6.2022. u 16:03

Izdvajamo

  • Pri čemu je čitav slučaj mnogo značajniji od konkretnog problema na koji se ukazuje. Jer se, zapravo, radi o metafori opšteg stanja u zarobljenoj državi, premreženoj sistemskom korupcijom, zloupotrebama položaja, stranačkom kontrolom demokratskih institucija iz kojih je isisana moć, i pojedinaca u njima svedenih na marionete u rukama stranačkih lidera.

Povezani članci

METAFORA OPŠTEG BEZNAĐA ili SHOULD I STAY OR SHOULD I GO NOW?

Ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković sa ambasadorom BiH u Republici Austriji Kemalom Kozarićem u Beču ispred Vile Terramare, nekadašnje rezidencije koja je u vlasništvu naše države. Foto: MVPBIH/Arhiv

Radi se o tome da imamo partokratsko društvo i kriminogeni politički establišment koji je stvar postavio naopako, te umjesto da svoj posao u institucijama vlasti shvata kao odgovornu dužnost, na kojoj, zbog interesa građana i države mora učiniti maksimalni napor i upotrijebiti sve i svoje i znanje i sposobnosti drugih, on ga shvata kao stranačke sinekure, dakle, kao dobro plaćena radna mjesta, za ljude bez potrebnih stručnih sposobnosti, koja omogućavaju lagodan i bezbrižan život bez osobitog rada i zalaganja. Uz dodatnu mogućnost pljačke javnih sredstava, u rasponu od “kokošarskog” nasitno (laganjem do privilegija), do obezbjeđivanja familije do 17 koljena (za stranačke lidere i njihove najodanije kadrove).

Autor: Samir Šestan

U oktobru 2017. godine objavljeni izvještaj o reviziji učinka na temu “Upravljanje imovinom i troškovima smještaja u diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH” ukazao je na skandalozan nemar, neodgovornost i rasipnost bh. vlasti, nepostojanje ozbiljnog odnosa prema svojim obavezama unutar nadležnog Ministarstva vanjskih poslova ali i unutar kompletne vlasti na državnom nivou, kao i na odsustvo opštih kriterija i standarda, planiranja na bazi argumenata iz prethodno provedenih analiza, razmišljanja o mogućim uštedama, pa čak i jasne vizije budućnosti DKP mreže.

Revizori su konstatovali malo je reći zabrinjavajuću naviku ovdašnjih vlastodržaca da odluke o budžetskim sredstvima (i svemu ostalom) donose “nako”, odnosno da “odluke Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva finansija i trezora i Vijeća ministara koje određuju troškove smještaja u diplomatsko-konzularnim predstavništvima nisu zasnovane na kvalitetnim analizama i uvjerljivim obrazloženjima”.

“Budžetski zahtjevi MVP za sredstvima za nabavku objekata DKP u većini slučajeva nemaju kvalitetna obrazloženja niti su zasnovani na dokumentovanim analizama ekonomske isplativosti kupovine objekta. U MVP nismo pronašli analize na osnovu kojih su odobrena sredstva za višegodišnja kapitalna ulaganja. MVP nema analizu iz koje bi se moglo vidjeti gdje i kakve objekte imamo, kakve objekte trebamo, koliki su nam troškovi zakupa i koje su nam opcije raspoložive. Inicijative za nabavku nisu zasnovane na prethodno provedenim istraživanjima tržišta, analizama troškova sticanja i posjedovanja imovine u odnosu na troškove zakupljivanja imovine”, navodi se u izvještaju.

U konkretnom slučaju, takav način rada rezultirao je samo nepotrebnim budžetskim gubicima i devastacijom državne imovine. Ali u pandemiji je on plaćen i ljudskim životima. A inače, sve vrijeme, plaća se lošim kvalitetom života većine građana, apatijom i beznađem i “stampedom” radno sposobnog stanovništva prema graničnim prelazima.

U izvještaju revizora (da se vratimo na njega) je i ocjena da je nadležno ministarstvo “neefikasno u nabavci i osposobljavanju imovine za potrebe DKP” (pa nisu to respiratori ili poljske bolnice, da se bude “efikasan” – op.a.). Da se “odobrena budžetska sredstava za nabavku i rekonstrukciju objekata DKP-a ne koriste u predviđenim rokovima, a znatan broj naslijeđenih objekata nije useljen i propada” (dakle, sasvim je u skladu sa državom koju treba da reprezentuje).

I tako dalje – spisak primjedbi revizora izgleda beskonačan (otprilike kao i spiskovi građana ove zemlje, na koje, međutim, misteriozno, svaki put zaborave, pri ispunjavanju glasačkih listića). Kao da svaka stvar koje su se dotakli u reviziji ili je urađena pogrešno ili nije urađena uopšte, iako je trebala i morala biti. (Pa nema mjesta nikakvom čuđenju što smo tu gdje jesmo).

Javnost je tih dana kada je objavljen izvještaj o ovoj reviziji posebno bila skandalizirana fotografijama imovine DKP mreže, objavljenim u Izvještaju – prekrasnih ambasada, rezidencija, stanova, ostavljenih da propadaju, umjesto da se renoviraju i stave u rad u cilju ostvarenja i svoje funkcije i budžetskih ušteda.

Jedna od tada datih preporuka odnosila se upravo na potrebu hitne intervencije u ovom kontekstu: “Objekti naslijeđeni u postupku sukcesije imovine trebaju se hitno zaštititi od propadanja i devastacije “

No, 5 godina kasnije, obavljena analiza realizacije tada datih revizorskih preporuka, i objavljeni izvještaj o njoj, ukazuju da sve ovo vrijeme, manje-više, ništa nije urađeno. “Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo”, rekao bi autor Alan Forda.

“MVP, kada je u pitanju realizacija ove preporuke, je još uvijek u fazi procjene stanja i potrebnih ulaganja u ove objekte.”, navode revizori u ovih dana objavljenom izvještaju o praćenju realizacije preporuka iz pomenute revizije učinka iz 2017.

Pet(!) godina procjenjuju stanje objekata? Koje je, zbog takvog odnosa vlasti prema imovini države i budžetskim sredstvima, svakim danom sve lošije. Kao i država, uostalom.

Revizori su, u pokušaju da svojim preporukama ne ostave nikakav prostor za pogrešno tumačenje i “neshvatanje” odgovornih, stvari ogolili do kraja i dali upute razumljive i djeci osnovnoškolskog uzrasta. Dakle, na nivou “2 + 2”.

“Posljedica neuseljenosti objekata je njihovo ubrzano propadanje… Odgađanje saniranja nastale štete zahtijeva više sredstava za sanaciju i uzrokuje dodatni pad vrijednosti objekata. Zakup koji se plaća u destinacijama u kojim imamo neuseljene objekte je dodatni trošak koji se mogao izbjeći, odnosno koji se mogao iskoristiti za rekonstrukciju objekata u vlasništvu BiH. Naprimjer, troškovi zakupa stana u kojem je smještena Ambasada BiH u Madridu od oktobra 2012. do sredine 2017. godine iznose skoro 300.000 KM, a za osposobljavanje objekta za njegovo useljenje u 2015. godini bilo je potrebno oko 185.000 KM. Slične kalkulacije mogu se uraditi i za neobnovljene i neuseljene stambene jedinice u vlasništvu BiH, te za zakup koji BiH plaća za Misiju BiH pri OSCE-u u Beču”, navodi se u jednom od takvih pojašnjenja.

Tako da za odgovorne u državnoj vlasti ne vrijedi ona “Oprosti im, ne znaju šta rade”.

Ne, radi se o tome da imamo partokratsko društvo i kriminogeni politički establišment koji je stvar postavio naopako, te umjesto da svoj posao u institucijama vlasti shvata kao odgovornu dužnost, na kojoj, zbog interesa građana i države mora učiniti maksimalni napor i upotrijebiti sve i svoje i znanje i sposobnosti drugih, on ga shvataju kao stranačke sinekure, odnosno – dobro plaćena radna mjesta, za ljude bez potrebnih stručnih sposobnosti, koja omogućavaju lagodan i bezbrižan život bez osobitog rada i zalaganja. Uz dodatnu mogućnost pljačke javnih sredstava, u rasponu od “kokošarskog” nasitno (laganjem do privilegija), do obezbjeđivanja familije do 17 koljena (za stranačke lidere i njihove najodanije kadrove). Jer, budžet je tu zato da bi se u njega “zavlačile ruke” a ne da bi se sredstva racionalno trošila i tim sredstvima postizala najveća korist za građane.

Zato i imamo situaciju da je 5 godina nakog što su revizori konstatovali katastrofalno stanje i dali preporuke za otklanjanje uočenih nedostataka, od 7 ključnih, jasno definisanih, preporuka, iz pomenute revizije, realizovana samo jedna – ona čija je realizacija podrazumijevala najmanji napor (“a nek izgleda da se ipak nešto uradilo”). A da kod polovine od ostalih nije uočen nikakav(!) napredak.

Pri čemu je čitav slučaj mnogo značajniji od konkretnog problema na koji se ukazuje. Jer se, zapravo, radi o metafori opšteg stanja u zarobljenoj državi, premreženoj sistemskom korupcijom, zloupotrebama položaja, stranačkom kontrolom demokratskih institucija iz kojih je isisana moć, i pojedinaca u njima svedenih na marionete u rukama stranačkih lidera.

I na kraju ostaje samo ona The Clash-ova verzija Shakespeare-ove dileme: “Should I stay or should I go now?”. Na koje svako sam treba dati odgovor.

Samir Šestan
Autor 22.6.2022. u 16:03