METAMORFOZE

Autor/ica 20.2.2012. u 12:54

METAMORFOZE

 

Dok sam jeo burek u zemunskoj pekari s dragom prijateljicom koja mnogo bolje od mene poznaje turbofolk scenu i koja je pročitala ovaj tekst pre no što će biti objavljen, zamerila mi je na nedovoljnoj upućenosti u TF da bih pisao o njemu. “Slažem se da ga ne poznajem baš najbolje”, uzvratila je moja neznatnost uz gutljaj jogurta, “ali čovek koji je istinski ekspert za turbofolk nije u stanju da napiše esej.” Tako da je moja neznatnost svesna rizika dok ovde izriče razne tvrdnje


Od svojih “novokomponovanih” izvora pa do danas, turbofolk (TF) je prešao dug put tokom kojeg se više puta pozicionirao i dokazao vlastitu žilavost. U početku, dok se odvajao od izvorne narodne srpske i romske muzike, turske i arapske, diska i rokenrola, kao svojih osnovnih sastavnih, ugrubo spojenih elemenata, on je u nastupima svojih prvih izvođača bio avangarda za ono što će uslediti. Tek kad su se pojavile kopije i varijacije Lepe Brene i nikao i muški sektor TF-a, dotični pravac je postao lokalno nesumnjivo najmasovnija muzička praksa. To je bilo i logično: državna politika razumljiva jedino na lokalnom nivou – posebno otkako je zbog nje zemlja izolovana – dobila je sličnu “umetničku” podršku u turbofolku.

Kada je režim iz devedesetih smenjen, TF je u novoj klimi neko vreme iskušavao neformalni status alternative, a slučaj njegove vodeće zvezde Svetlane Ražnatović pribavio mu je i izvesnu buntovničku auru. Cecini obožavaoci su, kad je 2003. godine uhapšena tokom dekriminalizujuće akcije “Sablja”, organizovali proteste kao da se njihova ikona našla u ćeliji jer joj je uskraćena sloboda govora a ne zbog utaje poreza prilikom prodaje fudbalera “Obilića” i nelegalnog posedovanja oružja. Kasnije je te protivpravne radnje i priznala ali je, možda baš zbog opisanih pritisaka javnosti, optužena na samo godinu dana zatvora u luksuznom kućnom pritvoru.

U međuvremenu je zaslugom postpetooktobarskih vlasti ideološki i estetski amnestiran najveći medijski kič Srbije devedesetih. Za njegovo presvlačenje pre svega je bio zadužen TV “Pink” “Grand” emisijama, tim stecištem TF zvezda i nada u usponu. S tim što je, usled novih tehnoloških mogućnosti, povraćeno poverenje u turbofolk bilo ishodovano i glamurom koji je, za razliku od TF-a devedesetih, mogla da ponudi “Pinkova” produkcija.

Tek kad se neki muzički pokret pokaže kao – i to u ovom slučaju čak dva puta – vodeći, a iskusi i status izvesne avangarde i alternative, moguće je njegovo dalje estetsko račvanje. Tako je, sem žilavosti, turbofolk dokazao i sopstvenu fleksibilnost jer su njegovi derivati na kraju ispoljili neočekivanu kreativno-kombinatoričku moć. Šest godina nakon što ga je protestima fanova i fanulja zbog njenog boravka u zatvoru Ceca dopunila ulogom svojevrsnog lokalnog Mendele, Milan Stanković je prvi put izveo na neki način kritičku pesmu Fejs, svojevrsnu borbu protiv “društvenih mreža”. Taj pevač je za ovu priču bitan i inače, ne samo pošto je interpretirao songove koji su, za razliku od većinske TF produkcije uronjene u problematiku tipa lični ljubavni podvizi i katastrofe, govorili i o savremenim pitanjima. Ovde vredi izdvojiti naslovnu numeru njegovog albuma Solo iz iste, 2009. godine – koja govori o poželjnosti single statusa u današnje doba. Obrt je u tome što je samoća u turbofolk-tekstovima dotada bila gotovo isključivo neželjena, posledica ostavljenosti od strane partnera, a ne izbor. Računajući na prihvatanje vrednosti koje su bliske najvećem delu naroda i svodeći se na bezvredna dela jer “se konformistički prilagođava(ju) zahtevu društva” (Agneš Heler) turbofolk po sebi ukida izbor, za početak izbor kao osnovu ukusa. Tako da se ne zna koliko je Milan Stanković u ove dve pesme zapravo turbofolk, kao što se to ne može pouzdano utvrditi za najbliže srodnike TF-a iz “novokomponovane muzike”, s kojima se on neodvojivo i incestuozno mešao. Možda bi to bez i najmanje greške mogao da ustanovi neki ekspert.

Međutim, moja neznatnost tu prepoznaje drugi problem. Dok sam jeo burek u zemunskoj pekari s dragom prijateljicom koja mnogo bolje od mene poznaje turbofolk scenu i koja je pročitala ovaj tekst pre no što će biti objavljen, zamerila mi je na nedovoljnoj upućenosti u TF da bih pisao o njemu. “Slažem se da ga ne poznajem baš najbolje”, uzvratila je moja neznatnost uz gutljaj jogurta, “ali čovek koji je istinski ekspert za turbofolk nije u stanju da napiše esej.” Tako da je moja neznatnost svesna rizika dok ovde izriče razne tvrdnje.

Između ostalog kao i tu da postoji neformalni dark turbofolk. O tome svedoče i neke pesme Dunje Ilić i Jelene Karleuše (u najmanju ruku, spot Slavoljuba Živanovića “Zlog” za pesmu Insomnia). Obe pevačice su, doduše, zanimljivije izvan muzičkih pitanja. Jelena Karleuša, naime, po svom oštrom društvenom angažmanu u kritici mačizma i odbrani LGBT populacije što joj je 2011. donelo titulu “gej ikone”. Dunja Ilić pak ima imidž samosvesne mlade žene kojoj ne treba stalni muškarac, a činjenica da je kod solidnog izdavača (“Draganić”) objavila roman (Sat) čini TF scenu neverovatnom.

Ili je takvom čine najnoviji doprinosi Mileta Kitića i Indire Radić. Prvi je nedavno ustanovio novi muzički (pod)pravac, “gangsta folk”, u kojem TF miksuje s repom. Nakon što je iskoristila matricu Rammsteinove pesme Du hast za svoju numeru Preko, preko, Indira je snimila Mariju, šansonu na potpuno nerazumljivom, TF-francuskom.

Nepredvidljiva širina turbofolka ima i svoju teorijsku potvrdu u vidu niza studija o njemu, iz raznih uglova (radovi Milene Dragićević Šešić, Erika Gordija, Ivane Kronje, Ljerke Vidić-Rasmuzen, Miše Đurkovića, Ketrin Bejker, Marije Grujić…). Ono što kanda još nedostaje za krajnju zaokruženost turbofolka jeste da se ponovi i novim okolnostima prilagodi očigledna parodija tog pravca. Veći broj savremenih i zaokruženih albuma na tragu prvenca Ramba Amadeusa O, tugo jesenja iz 1988. godine od turbofolka bi načinio njegovu starinsku parodiju: sprdnju sa njime, bez baš mnogo omaža. Posredi je, rekosmo, žilav pravac, podneo bi on to. A ako i ne bi – ne bi bila velika šteta; naprotiv.


Maribor 2012 – zivljenjenadotik


Autor/ica 20.2.2012. u 12:54