„Mi, Hrvati!“ – po HRT-ovu nacional-neprofesionalnom obrascu

Marijan Vogrinec
Autor 13.2.2021. u 13:07

„Mi, Hrvati!“ – po HRT-ovu nacional-neprofesionalnom obrascu

Kada poznati glumac iz Bjelovara ponosno spomene u HTV-ovoj emisiji „Volim Hrvatsku“ da je bjelovarski „Partizan bio rukometni prvak Europe“ (dakako, za tzv. komunističkog mraka, sic transit), voditelj Mirko Fodor kao iz topa potvrđuje: „Da, Bjelovar je bio rukometni prvak Europe!“ Kakav Partizan? Bjelovar! Javni prostor Bijedne Naše eksplodirao je pak smijehom i porugama HRT-u i njegovu šibenskom dopisniku Ediju Škovrlju zbog sramotne poruke u reportaži o 17-godišnjoj Srpkinji, primjernoj srednjoškolki iz kao od kuge opustjelog sela u blizini Obrovca, koja se s roditeljima preselila iz Srbije (Kruševac) u Hrvatsku te „u samo tri godine uspjela naučiti hrvatski jezik tako dobro da ide na natjecanja iz tog predmeta. Ljudi nisu mogli vjerovati“. A zdrav razum, je li, ne može vjerovati da jedan novinar – makar i lokalni, pa mu se profesionalizam i politička odgovornost mogu blaže vrednovati – uopće može takvo što snimiti, a HRT-ovi urednici objaviti na „hrvatskoj dalekovidnici“. Škovrlji i škovrljanja u HRT-ovim formatima nisu slučajnost. Ne samo kad je o jeziku riječ. Zašto? Glupo pitanje za režimski medij

Marijan Vogrinec

Nikad nije bilo upitno to da je Hrvatska radiotelevizija (HRT) oduvijek režimski medij – trenutno HDZ-ova tzv. javna kuća – kojemu vladajući instaliraju glavnog ravnatelja, ključne urednike i novinare za najvažnije političke i srodne sektore. Čine to da bi bez opasnosti od nekakve uređivačke „samovolje“ bila svedena na koral: veži konja gdje ti aga kaže. I onda je medijskoj tzv. javnoj kući, koju trenutno vode ljudi s margine žurnalističke profesije (Renato Kunić, Bruno Kovačević, Katarina Periša-Čakarun, etc.) i bivši operativci u tehničko-tehnološkoj produkciji (Kazimir Bačić je pak glavni ravnatelj HRT-a), a voditeljske/novinarske/komentatorske su „zvijezde“ Damir Smrtić, Marta Šimić-Mrzlečki, Petar Vlahov, Mislav Togonal, Branimir Farkaš i slični, profesionalna zadaća kompromitirana, svedena na nekritičko recikliranje i reklamiranje tzv. državne politike. Onoga što, je li, premijer Andrej Plenković sa svojim trbuhozborcima u vladi i stranci (mahom anonimci pokupljeni s ko’ca i konopca, za koje šira javnost nikad čula nije), oktroira kao pozitivan skôr „uspješne vlade premijera Andreja Plenkovića, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“.

A tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena stromoglavi nizbrdo i nedajbože da će to trenutne „perjanice“ medijske tzv. javne kuće problematizirati u nekom prilogu, makar samo uzgred spomuti u nekom od mlakih pitanja gostu iz vladajućeg HDZ-ovog tzv. mainstreama. Čak se ni slučajno neće spotaknuti o negativnu činjenicu o stanju zdravlja Bijedne Naše (69,3 posto građana što ih je u siječnju 2021. anketirala rejtinška agencija Promocija plus drži da vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru te premijera i šefa HDZ-a Plenkovića smatra najnegativnijom političkom osobom), jer bi to smjesta rezultiralo lošim ishodom po status i plaću zaigranog junaka novinarskog pera. Ili da se, nedajbože, češće pozivaju u goste na Hrvatskomu radiju i važnijim tzv. političkim HTV-ovim formatima (naj)žešći oponenti premijeru i HDZ-u. Osim u tematskim emisijama s više gostiju, ali se strogo pazi –  npr. u HTV-ovom „Otvorenom“, koje najčešće vode ustrašeni mlakonja Smrtić, iritantno agresivni Togonal i neobjašnjivo predplačljiva Zrinka Grancarić – da oporbeni gosti budu u manjini u odnosu na provladine, da im sjede nasuprot i da nemaju zadnju riječ. Pitanja gledatelja na zaslonu u studiju, naručena ili ne, vrag će znati, stvar su uredničke selekcije u koju javnost nema uvid i svaki put akcentiraju unaprijed znanu poruku.

Vladajući muljaju, sjede na više stolaca

Takva državna/režimska medijska tzv. javna kuća – nevrijedna cca 1,4 milijarde kuna javnog „harača“, obavezne pretplate 80 kuna mjesečno po televizoru/kućanstvu – najmanje iz dva razloga nema smisla. Prvo, nije objektivna po odabiru i interpretaciji sadržaja jer ovisi o političkoj volji vladajućih te, drugo, nije profesionalan servis koji zadovoljava potrebe svih građana podjednako. A trebala bi i to bez obzira na njihovu (ne)privrženost vlasti, polit-ideološko uvjerenje, etničku, rodnu, vjersku i svaku drugu pripadnost. Nisu svi slušatelji/gledatelji – pod prijetnjom ovrhe, deložacije ili čak zatvora prisiljeni plaćati 80 kuna mjesečne pretplate HRT-u, slušali ga, gledali ili ne, tko pita – fanovi HDZ-a, nisu svi Hrvati, katolici, čak ni vjernici, ne misle svi loše o Maršalu, komunizmu, partizanima, Titovoj Jugi, ne smatraju Srbe četnicima niti ustaše hrvatskim junacima. Iz HRT-ove se uređivačke politike, ako su povijesno i polit-ideološki osjetljivije teme posrijedi, najčešće ne vidi razlika/distanca od krivotvorina u korist znanstveno dokazanih činjenica i istine.

Zato što vladajući muljaju u tom smislu, ne žele se jasno opredijeliti, žele sjediti na više stolaca istodobno i dopuštaju tzv. ljudima nahvao (dum Marin) kontaminirati javni prostor lažima, krivotvorinama i objedama te (ne)svjesno uništavati budućnost mladim naraštajima time što im se u školama, u Crkvi, u medijima i s politikantskih govornica svjesno laže o njihovim korijenima u odnosu na različite u istoj životnoj sredini. U odnosu na bližu i daljnju prošlost naroda na Balkanu, na slavenstvo i zajedničku jezičnu potku kulture i rasnog identiteta, na zapadnoeuropsku „obitelj kojoj Hrvati oduvijek pripadaju“, na sekularnost i demokraciju ili na svetinju ljudskih prava i sloboda, HRT nedopustivo vozi slalom u tom osjetljivom području prepunom hupsera i nerijetko ide uz dlaku istini, pa će u „TV kalendaru“ spremno preskočiti povijesne činjenice po kojima su Titovi partizani 1941.-1945. krvlju izborili hrvatsku državnost na osnovi koje je 1990-ih godina međunarodnoj zajednici bilo moguće priznati RH.

Ali zato u totalno negledljivim, srcedrapateljno patetičnim i na svaki način vrlo pristranim „Veteranima mira“  urednice/voditeljice Marije Miličević, neće izostati stoput opetovana poruka o tome da su „hrvatski branitelji u Domovinskom ratu svojom žrtvom na oltar Domovine izborili slobodu koju danas uživamo“. A jedan od najkomičnijih ministara u Plenkovićevoj vladi, onaj vanjskopolitičkih i europskih poslova Gordan Grlić-Radman, sic transit – bubnut će nedavno kako je „HDZ pobijedio u Domovinskom ratu“. Ha-ha-ha… HDZ!? Tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman svojedobno je znao više puta samodopadno uskliknuti kako je „pobijedio u Domovinskom ratu“, a sve se to – aranžirano apologetskim celofanom – dalo čuti i vidjeti u HRT-ovim audio/video formatima. Bez slova upitnosti. Da nije bilo masovnog oružanog i materijalnog otpora svekolikih žitelja tada još državno nepriznate Hrvatske i kalkulantski spuštenih očnih kapaka moćnih u Europi i svijetu, Domovinskog rata ne bi ni bilo budući da Tuđman, desna mu ruka iz (pro)ustaške emigracije Gojko Šušak i buljuk istomišljeničkih „hrvatskih idealista“ nisu ni kanili uzeti puške u ruke. Druge su i tuđu djecu unaprijed predodredili za – topovsko meso.

Da nije bilo hrvatske državnosti partizanski/komunistički izborene 1941.-1945. pod Titovim vodstvom i očuvane u svim jugoslavenskim ustvima do 1990. godine (izrijekom zapisano u Izvorišnim osnovama Ustava RH), svijet ne bi imao opravdanja/razloga 1990-ih godina priznati samostalnu hrvatsku državu ni osamostaljenje bivše jugoslavenske federalne jedinice sa svim legitimnim državnim obilježjima, definiranim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a u Drugom svjetskom ratu. Na toj su se osnovici mogli okupiti i hrvatski branitelji – nasuprot HSP-ovoj paravojsci HOS-u (na ustaškoj tradiciji; „Za dom spremni“) koju je kasnije Tuđman špekulantski uključio u „svoju“ Hrvatsku vojsku da mu ne bi bila politički problem – te uspješno završiti posao na ruševinama raspadnute SFR Jugoslavije. Ta se epizoda najnovije hrvatske povijesti, naravno, drukčije interpretira u službenoj politici i publicistici, u školskom sustavu, režimskim medijima, pa slijedom toga i na HRT-u.

Ako smo već Hrvati…

Kada poznati glumac iz Bjelovara ponosno spomene u HTV-ovoj emisiji „Volim Hrvatsku“ da je bjelovarski „Partizan bio rukometni prvak Europe“ (dakako, za tzv. komunističkog mraka, sic transit), voditelj Mirko Fodor kao iz topa potvrđuje: „Da, Bjelovar je bio rukometni prvak Europe!“ Kakav Partizan? Bjelovar! Sic transit. Nije to bio prvi Fodorov animozitet prema svemu „nehrvatskomu“, pa će taj geograf po izobrazbi, lingvistički „blistati“ i sa zapozorjem (engl. backstage) umjesto sobe iza pozornice, sobe za glumce i inim kroatocentričnostima. Ako smo već Hrvati, a ne Srbi ili Englezi, zašto se praviti Englezima na HRT-u i sasvim se ne prikloniti „Hrvatima s dna nacionalne kace“ u časopisu „Jezik“, koji su s 5000 kuna nagradili izmišljatoricu zapozorja, a drugu nagradu podarili hrvatskom veleposlaniku u Izraelu Dragi Štambuku za novohrvatski oznak (umjesto riječi brend/brendiranje) te profesorici hrvatskog jezika Carmen Lešina iz Splita za bilješkinju umjesto javne bilježnice? HRT je dušu dao za promidžbu, ne propagandu, svehrvatstva jučer, danas i sutra samo što se još nitko nije usudio glasno tu krivotvornu i jadnu praksu imenovati – „Hrvati svi i svuda“ – „genijalnom“ parafrazom one Vuka S. Karadžića: „Srbi svi i svuda“.

Kad je riječ o hrvatskim Srbima na HRT-u (Domovinskim ratom smanjeni na manje od polovice nekadašnjeg broja i dalje su najbrojnija etnička manjina u Bijednoj Našoj), tretman im je otprilike kao i predsjednika RH Zorana Milanovića (bivši šef SDP-a, premijer i navodno Plenkovićev „krvni neprijatelj“) koji je u prvogodišnjem mandatu samo jedanput pozvan dati intervju HDZ-ovoj tzv. javnoj kući HRT-u i jednom – u jeku svađe s premijerom Plenkovićem – odgovarati isluženom novinaru i polit-ideološkom gastarbajteru na HRT-u Romanu Bolkoviću na naručena/provokativna pitanja u emisiji „1 na 1“, ista ona koja mu je u medijskom šaketanju problematizirao sâm premijer. Politički lider hrvatskih Srba i saborski zastupnik Milorad Pupovac – iako i Plenkovićev koalicijski partner – zanimljiv je HRT-ovim urednicima samo glede i u svezi uzimanja i komentiranja škakljivih izjava o hrvatsko-srpskim odnosima, nekim događajima iz Domovinskog rata gdje se traži srpska mea culpa, mea maxima culpa (što Pupovac neće izustiti ni na samrti) i javnog/izričitog kriminaliziranja politike službenog Beograda te predsjednika Aleksandra Vučića prema Hrvatima, prošlom ratu i RH. To da su etničke manjine bogatstvo višenacionalne zajednice, fraza je bez pokrića u realnoj društvenoj zbílji te je HRT-ova uređivačka politika glede i u svezi toga, figa u džepu. Da se „Turci“ civilizirane Unije ne dosjete?

Neki dan, recimo, ponovno je pukla bruka – zapravo se nije ni stišala, tek je malo gurnuta u sjenu zbog lošeg stanja nakon potresa u Baniji i frke u vezi s epidemijom virusa SARS-CoV-2 – zbog sramotne poruke HTV-ove reportaže šibenskog dopisnika Edija Škovrlja o srpskoj djevojci Tei Lončar (17), primjernoj srednjoškolki iz kao od kuge opustjelog sela u blizini Obrovca, koja se prije nekoliko godina s roditeljima preselila iz Kruševca u Srbiji u Hrvatsku. Tu cijela obitelj živi od jedva 3000 kuna na mjesec, a ona je „u samo tri godine uspjela naučiti hrvatski jezik tako dobro da ide na natjecanja iz tog predmeta“. Škovrlj se snebiva od čuda: „Ljudi nisu mogli vjerovati“. Naravno da su se društvene mreže zapalile ismijavanjem i HRT-a i Edija Škovrlja zbog notornih budalaština o „učenju hrvatskog jezika za samo tri godine“. Napasnim izvlačenjem maloljetne srpske djevojke – ni krive niti dužne – na vjetrometinu jezičnog nacionalizma i šovinizma, koji već tri desetljeća nekažnjeno, maloumno i politički pogubno kontaminira javni prostor Bijedne Naše, novinar Škovrlj je postupio ne-pametno izvrgnuvši 17-godišnjakinju neugodama svake vrste, čemu su ne-pametno kumovali neprofesionalni urednici HTV-a jer su dopustili slaboumno pametovanje – o jeziku.

I to medij čiji novinari ne vladaju korektno ni osnovnim alatom profesije: hrvatskim jezikom – „vrši se obnova“, „no međutim“, „slavili su s 3-1 protiv“ npr. Dinama, „nastavno na“, „vezano za“, „vrše se radovi na rekonstrukciji“, ne razlikuju „potrebno“ i „potrebito“, „pete veljače“, brkaju naglaske, etc. – pa bi, čast iznimkama, morali odreda na jezičnu izobrazbu već u prvi razred pučke škole. Dnevno se sramote neznanjem i tu sramotu unose ljudima u dnevne boravke, glumataju i smiješe se u tv-oko nesvjesni vlastitog, intelektualnog i profesionalnog jada. Nije dovoljno kimati glavom šefu i polit-ideološki pravovjerno provocirati oponente vladajućima i misliti da si zvijezda medijskog prostora, jer i prosječan slušatelj/gledatelj učas znâ koliko netko jest ili nije od imena i povjerenja. Sama pripadnost ovom ili onom mediju – osobito onom što slovi za režimsko i nesamostalno, čije su „vlastito“ stajalište i poruku prethodno već izrekli moćni u Banskim dvorima i prekoputnoj tzv. stabilnoj saborskoj većini – uopće nije validan kriterij za nečiju javnu vjerodostojnost. Baš nasuprot. A nije da HRT nema urednike i novinare od formata i profesionalnog povjerenja (Maja Sever, Danko Družijanić, protjerani Hrvoje Zovko dobio je sudski spor protiv HRT-a, Sanja Mikleušević-Pavić, Dean Šoša, Dragan Nikolić, Jasmina Popović, Gordan Žvanović, Sanja Gvozdanović i mnogi drugi), ali nisu u fokusu tih što ih je vladajuća ZNA SE politika, nakon silaska s vlasti SDP-ove koalicije, instalirala da odlučuju na HRT-u o tome što obveznici pretplatničkog „harača“ smiju slušati/gledati na radijskim/televizijskim kanalima nacionalne medijske tzv. javne kuće. Sic transit.

Podobnici naprijed, profesionalci stoj

I kakvog bi imalo smisla u upravljačkim uvjetima „uspješne vlade premijera Plenkovića, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“ dopustiti da Maja Sever intervjuira „uspješnog“ Andreja Plenkovića, a ne aktualna „zvijezda nad zvijezdama“ političkog HRT-novinarstva Damir Smrtić, znân na Prisavlju kao Memla (akronim za međimurskog mlakonju budući da je doveden iz lokalnog dopisništva u Čakovcu). Ova „prgava“ Sever bi ga rešetala i tamo gdje ga najviše boli, potpitanjima mu cijedila mast kad bi po običaju izbjegavao konkretan odgovor, a Smrtić postavi naručeno pitanje – kao HDZ-ovi zastupnici u tzv. Visokom domu za Aktualnog sata – i snishodljivo, šutke pušta Plenkovića (može i šefa Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, ili „viteza jeruzalemskog” Željka Reinera) govoriti koliko želi i što želi. Nema potpitanja. Nedajbože neke provokacije ili nespretnosti koju bi važan sugovornik mogao pojmiti kao provokaciju. Ta vrst smrtićarske neprofesionalnosti na visokoj je cijeni na HRT-u Kazimira Bačića, Renata Kunića (bivšeg novinara Zagrebačke panorame, gradske rubrike na HTV-u) i Brune Kovačevića, osrednjeg bivšeg sportskog novinara specijaliziranog (službeno i privatno) za Gipsa i cijelu skijašku obitelj Kostelića.

I nije se onda čuditi kardinalnoj neprofesionalnosti, javnoj blamaži i šteti počinjenoj maloljetnoj srpskoj djevojci Tei Lončar iz okolice Obrovca koju su sinergijski počinili urednici i HRT-ov dopisnik iz Šibenika Edi Škovrlj skandaloznom reportažom o „vrhunski naučenom hrvatskom jeziku u samo tri godine“ (sic transit). Ljudi, gdje vam je bila pamet!? Slobodna je Dalmacija upravo prenijela da su bezobrazno povrijeđena djevojka Tea i neodgovorni novinar Edi Škovrlj komentirali BBC Newsu na srpskom jeziku recepciju događaja koji su uslijedili objavljivanjem reportaže na HTV-u, njezinim prenošenjem i ismijavanjem po medijima i društvenim mrežama što se nikako nije smjelo dogoditi. Da je bilo profesionalnosti  i pameti medijske tzv. javne kuće koja je morala odbiti Škovrljev nedoličan škovrljizam i novinarevih senzora za temu koja – obrađena kako je to on učinio – nije tema koju bi trebalo objaviti u zrelom demokratskom društvu koje ima osjećaj  i znanje o osjetljivim, krhkim hrvatsko-srpskim odnosima koji su ionako na kušnji, izloženi proustaškim provokacijama već puna tri desetljeća.

„Posljednja dva dana mi je bilo teško jer sam predmet ismijavanja u svim mogućim medijima zbog priloga na HRT-u“, kazala je Tea Lončar BBC Newsu. „Ne želim nikoga uvrijediti ili uvrediti, samo želim reći drugu stranu priče koju ljudi možda nisu ni vidjeli i nisu me shvatili na pravi način.“ Naravno da 17-godišnja odlična učenica – kojoj bi u izrazilo lošim životnim uvjetima u izolaciji zabitnoga sela država morala pomoći, ali to ne čini (ta Srpkinja je doseljena iz Srbije, što u Bijednoj Našoj baš nije preporuka za državnu skrb darovitoj učenici!?) – nije zaslužila ismijavanje, ali ga je zaslužio kvazinovinar Edi Škovrlj kao i nadređeni mu urednici HRT-a. Zaslužili su i „pakrački dekret“ sa svojih radnih mjesta pred gledateljima. Treba biti Edi Škovrtlj da bi se čudili tome kako je doseljena mlada Srpkinja „u samo tri godine uspjela naučiti hrvatski tako dobro da ide na natjecanja iz tog predmeta. Ljudi nisu mogli vjerovati“. Koji ljudi? Škovrlj i urednici u medijskoj tzv. javnoj kući HRT-u? Razumni i nacionalistički/šovinistički neostrašćeni, pak, ljudi ne bi se time bavili, Škovrlj i HRT jesu.

„Nije bila namjera ono što su raspisali portali, reći kako ne postoji razlika između dva jezika (hrvatskog i srpskog, sic transit, op. a.) i kako je to vrlo banalno i vrlo lako savladivo“, posipao se Škovrlj pepelom BBC Newsu. „Naravno, ovaj govorni dio je dosta razumljiv, međutim, onaj suštinski, pravopisni, gramatički, složit ćete se, nije tako banalan kako se mnogima čini. Vi ovdje morate imati kontekst, a kontekst je djevojčica od 17 godina. Lako je nama koji smo živjeli u Jugoslaviji govoriti o hrvatskom i srpskom jeziku i razumjeti dosta dobro oba. Vi danas u Hrvatskoj ne možete pronaći niti jednog srednjoškolca koji će znati točno kazati što znače neke srpske riječi tipa merdevine, testera ili bure.“ Ovakav jezični analfabetizam ne bi progutao pas s maslom budući da Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci u suštini govore istim slavenskim jezikom i nitko pri zdravoj pameti, ma koliko lingvistički neobrazovan, neće reći da su govor i razumijevanje toga govora banalniji, manje važni ili nevažni u odnosu na pravopis, a gramatika je u biti – ista.

Kvarna nacionalistička/šovinistička politika etničkih razdora i nasilnih separacija među bratskim/srodnim/kompatibilnim, u mnogo čemu i istim slavenskim plemenima/narodima koji žive jedni uz druge i povijesno se prožimaju, kulturno, u velikim nevoljama, rodbinski i slično, osobito je pogubno djelovala (i još djeluje!) na području jezika i jezične kulture. Želi se oktroirati notorna laž, znanstvena neistina da su Hrvati suštinski i na svaki drugi način sasvim različita populacija od Srba, Crnogoraca, ljudi iz BiH, da imaju svoj poseban jezik, rječnik, gramatiku, pravopis, valjda i drukčiju krv (nisu Slaveni, već iranskog podrijetla, arijevci, stariji od 25.000 godina po „haplo-paplo“ teoriji skupine „istraživača“ Dragana Primorca), pa ne trebaju imati baš ništa s govornicima u SFR Jugoslaviji službenoga hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika, odnosno hrvatskog ili srpskog, srpskog ili hrvatskog. Osobito Hrvati ne smiju imati ništa sa Srbima, jer ih međusobno „ne povezuje ama baš ništa“ i zato je ciljano najjači nacionalistički/šovinistički udar na jezik. Na žalost lingvo-političkih agresivaca, nemaju šanse uspjeti.

„Živim ovako izolirano…“

Hrvat iz, recimo Slavonije, štokavac/ikavac bez problema će komunicirati sa Srbinom iz npr. Šumadije, ekavcem, ali se gotovo neće razumjeti ili se uopće neće razumjeti s Hrvatom koji govori bednjanskim ili kojim drugim lokalnim govorom Hrvatskog zagorja, s Hrvatom na Ćićariji ili bodulom izvorne čakavštine nekog od sjevernodalmatinskih otoka. Lokalne govorne, dijalektalne i jezične razlike među različitim hrvatskim krajevima – ako se ljudi ne služe standardnom štokavicom – znatno su veće i komunikativno teže no lingvističke razlike između Hrvata, Srba, Crnogoraca i žitelja BiH. A turcizmi, češće u uporabi u Srbiji – što ih Škovrlj neznalački smatra srpskima i na tome gradi notorno blesave zaključke o jezičnim kurzschlussima među dvama narodima – itekako se mogu naći u većini hrvatskih krajeva (Slavonija, Banija, Kordun, Lika) više u ruralnim nego urbanim područjima, ali… Ljude se ne da prepraviti po trenutnim polit-ideološkim, kvazinacionalnim i inim obrascima na koje se svaki put – prepuna je povijest tih primjera, osobito od doba Ilirskog/Narodnog preporoda u 19. stoljeću – neki jezikoslovac zalijepi kao muha na izmet. Samo ostavljaju smrdljiv trag i šire zarazu.

„Živim ovako izolirano (do kilometrima udaljene škole vodi poderotinama unakažena zabačena cesta, op. a.)“, kazala je Tea Lončar BBC Newsu. „Loš put imamo, nema ni vode. Ali opet, snalazimo se i živimo normalno. Ja ću uvijek voljeti Srbiju i Kruševac, kao rodni grad i mjesto gdje sam provela djetinjstvo, a Hrvatsku volim i poštujem kao zemlju u kojoj živim. Jako mi je drago i ponosna sam što vučem korijene iz ovako dvije lijepe zemlje. Mislim da nema ništa loše u tome. I da tu nema mjesta nikakvom  nacionalizmu, jer smo svi ljudi.“ Ne bi smjelo biti, naravno, ali ga itekako ima i on truje normalan život budući da svi – nismo ljudi. Najmanje oni koji su zalutali u medije, pa se urbi et orbi senzacionalistički čude kako je, eto, 17 godišnja djevojka Tea Lončar „u samo tri godine uspjela naučiti hrvatski tako dobro da ide na natjecanja iz tog predmeta. Ljudi nisu mogli vjerovati“. Međutim, zdrav razum ne može vjerovati da su takvi medijski produkti (profesionalno?) uopće mogući na „dalekovidnici“ u zemlji koja čak ima Ustavni zakon o zaštiti i pravima nacionalnih manjina i političke predstavnike manjinskih Srba u koalicijskoj vlasti. Čak i svog potpredsjednika vlade (Boris Milošević) za društvene djelatnosti i ljudska prava, na neki način odgovornog i za profesionalno, zakonito i društveni korisno djelovanje HRT-a.

Marijan Vogrinec
Autor 13.2.2021. u 13:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija