Zaglavljeni u tranzitu

Migranti između inferiorne države BiH i arogantnog IOM-a

Aldijana Ćosić
Autor 9.2.2021. u 17:51

Migranti između inferiorne države BiH i arogantnog IOM-a

Foto: Srna

Jednako je tragikomično pričati o organizovanom ostanku tzv. ekonomskih migranata u državi sa jednom od najvećih stopa nezaposlenosti u Europi. BiH nema strategiju zapošljivanja vlastitog stanovništva, a u EU se već godinama ne mogu dogovoriti oko strategije za migrante. Mnoge od zemlja članica otvoreno su poručile da ih ne žele. IOM-ovim kancelarijama u Beču i Sarajevu također ne pada na pamet da, kao samostalni i glavni organizatori migranata u BiH, iznesu javno plan(iranje) za njihovu budućnost. I zvanična BiH se trudi da što neodređenije govori o viziji kraćeg ili možda dugoročnog koncepta boravka i finansiranja migranata. Izgleda da niko ne želi stati pred ove ljude i saopštiti im da je EU njihov Godot, kojeg neće dočekati sve dok stoje između, začuđujuće pomirljivo, inferiorne države Bosne i Hercegovine i sebi dovoljnog IOM-a. Ili su već u mašini prećutne strategije: one u kojoj će bez organizirane integracije, bez poslova i obaveza koje bi im ispunile dan, prepušteni stihiji, traćiti svoj život i nešto malo, sa svrhom pranja savjesti, para poreskih obveznika Unije, sve dok domaći i bjelosvjetski izverzirani dušebrižnici na njihovim proćerdanim godinama ne nakupe godine staža, podignu podiok na ljestvici karijere. Da se kriza riješi sama od sebe, kad migranti shvate kako od BiH, a ni od Europe, za njih nema selameta.

Bosna i Hercegovina ulazi u petu godinu otkako bilježi ilegalne ulaske većih grupa lica, uglavnom iz zemalja koje su takozvanim Arapskim proljećem doživjele promjene, odnosno rušenje državnih sistema. Jedni, domova i života urušenih zajedno sa starim sistemima, drugi razočarani rezultatima izvojevanih pobjeda i oborenih režima, na dugo i nimalo komforno putovanje krenuli su sa istim ciljem – osvanuti i ostati u obećanim zemljama EU. BiH je, po iskazima većine njih, trebala biti samo usputna stanica do Njemačke, Švedske i zemalja sličnog životnog standarda.

Ulazeći iz Srbije i Crne Gore, loše sreće i/ili dobro čuvane granice u pokušaju da se domognu Hrvatske, zaglavili su u tranzitu, neizvjesne budućnosti, tim više što ona ovisi od saradnje Međunarodne organizacije za migracije (IOM) i institucija BiH, prije svega Ministarstva sigurnosti. Naočigled svih, komunikacija je to izgubljenih u prevodu: dok reprezenti BiH na različitim razinama još uvijek utvrđuju svoje nadležnosti, IOM za Zapadni Balkan zauzima stav suverene organizacije sa jasnim ovlastima, ali bez volje da objasni u kom domenu je definirana njena odgovornost za ove ljude.

Inače, ilegalni ulasci registrovani su, više kao incidenti još 2012. godine. Mediji su tada prenijeli vijest o petnaest Afganistanaca koji su uhapšeni, jer su u zemlju ušli bez validnih putnih dokumenata. Procesuirala ih je u kratkom postupku Služba za poslove sa strancima BiH i vraćeni su Srbiju, tačnije migrantski centar u Banji Koviljači, gdje su ranije registrirani.

Naredni period i ova i Granična služba radile su uspješno na čuvanju državnih granica, sve do kraja 2016. godine, kada u BiH iz Srbije ilegalno ulazi veći broj lica. Ubrzo nakon toga IOM se nametnuo kao glavni organizator i logističar za migrantske grupe. Kako se djelovanje ove organizacije intenzivira, tako efikasnost Granične policije i Službe za poslove sa strancima slabi, a granice postaju toliko porozne da je brojka od 155 osoba koje su bez dokumenata ušle u zemlju krajem 2016., skočila na trenutnih 29.800 migranata prema podacima zvaničnika BiH, odnosno 59139 po navodima IOM-a sa kancelarijom u Sarajevu.

Koliko je očita naprasna aljkavost Granične i Službe za poslove sa strancima, te porazni rezultati njihovog (ne)rada, toliko je, u najmanju ruku, čudno da je 25 djelatnika ove službe na platnoj listi IOM-a! Tako barem stoji u nedavno objavljenom izvještaju kojim ova organizacija sa kompetencijama na Zapadnom Balkanu pravda utrošak, iz europskih fondova, na njihov račun uplaćenih 76.851.217 eura za migrante u BiH.

Sam izvještaj je nedorečena i traljavo prezentovana statistika. Načičkan grafičkim kolačima sa udjelima stavki od odvoza otpadnih voda, preko kupovine četkica za zube i aparata za gašenje požara (koji (ni)su ugasili vatru u zapaljenom migrantskom kampu Lipa kod Bihaća) do finansiranja ne samo spomenutih 25 djelatnika Službe za poslove sa strancima, već i plata njihove fizičke zaštite, izvještaj upućuje na suštinu migrantske krize. Lanac je to sa mnogo privjesaka, gdje su migranti podcijenjena kopča od koje se očekuje da samo izdrži opterećenje i posluži svrsi. Istina, za potrebe migranata u slučaju medicinske intervencije na području Unsko-sanskog kantona kupljeno je ambulantno vozilo, kao i 18 vozila za policiju USK, a za odlične rezultate Granična i Služba za strance nagrađene su sa po šest vozila. Izvještaj kaže da policajce u Federaciji oblači, dok one u Republici Srpskoj IOM zna i nahraniti. Uz hranu, IOM plaća i troškove smještaja policiji Republike Srpske. Nigdje, međutim ne stoji pojašnjenje o njihovoj ulozi u aktivnostima IOM-a, budući da vlasti ovog entiteta ne dozvoljavaju boravak migranata na svojoj teritoriji.

Najneodređeniji u ovom izvještaju je, ipak, prezentirani broj migranata. Tako stoji kako je IOM u BiH do sada ‘evidentirao ukupno 59.139 migranata, izbjeglica i tražilaca azila, a broj centara za smještaj tih osoba formiranih od jula 2018. je sedam, sa ukupno odobrenim smještajnim kapacitetom od 7.830’. Skine li se celofan sa ove upakovane statistike, a sivom broju da ljudska dimenzija, dobije se slika od preko 50.000 ljudi, nepoznatog identiteta, ciljeva i neizvjesne budućnosti. Tri do četiri bosanskohercegovačka gradića, uglavnom muškaraca, koji po februarskim minusima tumaraju Bosnom.

Može se zamaskirati, ali se ne može sakriti još jedna porazna činjenica. Po svakom evidentiranom migrantu EU je do sada za ukupan njegov boravak izdvojila bruto 1.300 eura. Što je otprilike jednomjesečna plata nižerangiranog službenika IOMa za Zapadni Balkan/Bosnu. Izuzmu li se troškovi svih, žargonski, uglavljenih popratnih subjekata poput Službe za strance i njihovog obezbjeđenja, te inih kojima je deklariranje brige za migrante poslovna strategija, prilika u karijeri, minoran je novac potrošen direktno na migranta. Ali to, zapravo, nikoga ne interesira.

Malo novca nije moglo biti potrošeno ni za kupovinu 900 IT-uređaja, nabavljenih, kako u izvještaju stoji, za potrebe registracije migranata. Matematički, svaki od 400 zaposlenika lokalnog IOM-a, od čistačice do glasnogovornice, dobio je najmanje dva, naprimjer, laptopa. Malo je vjerovatno da negdje postoji rasterećeniji registracijski sistem, gdje je svaki računar pohranio manje od 70 (ako su unosili evidentirane), odnosno 9 dosijea (ako bilježe samo migrante koji borave u centrima). Računarima, kamerama i drugim gadgetima počašćena je i Služba za poslove sa strancima. Čudno kako ovako zavidnom i obimnom logistikom IOM nije uspio registrovati, tj. identificirati ljude koje je evidentirao. Niti državne institucije, niti ova međunarodna organizacija nemaju precizne podatke o porijeklu, statusu, namjerama i krajnjem cilju ljudi koji su u našu zemlju ušli ilegalno.

U međuvremenu, incidenti poput ubistva u ilidžanskom naselju Otes, te skorašnji međusobni okršaj migranata u migrantskom centru u Blažuju, koji nije stao samo na vandalizmu, već prerastao u napad na policiju, ukazuju da su, pored ljudi u potrebi, na teritorij BiH ušli i oni koji, ogrezli u kriminalu, bježeći od zakona, dolaze iz Maroka, Bangladeša, Pakistana, područja neopterećenih konfliktnim ili ratnim djelovanjima. Uostalom, potvrdio je to i ne htijući uvijek ležerno konfuzan ministar sigurnosti BiH Selmo Cikotić, nedavnom izjavom kako transport 100 migranata mora obezbjeđivati 200 specijalaca. ”Pilot ima pravo pogledati u putnike prije leta i reći da to nije siguran let i da ne želi letjeti”, objasnio je znanstveno doktor nauka iz oblasti sigurnosni. Kontemplirajući tako naglas, ministar i teoretičar zaboravio je dati stručni savjet za sve one koji u međuvremenu, u praksi nalete na takve momke, a nisu piloti. Uz to, spekuliše se i o određenom broju pripadnika ISIL-a koji, zloupotrebljavajući status migranata, borave u BIH. Nejasno je ko bi, u slučaju ozbiljnijih i teritorijalno širih incidenata, preuzeo odgovornost za ulazak ovog profila osoba. IOM kao glavni organizator migranata ili ministar sigurnosti BiH, u sklopu čijeg je ministarstva Služba za poslove sa strancima, koju plaća IOM? Iako su preko briselskog ureda IOM-a za EU zaprimili službeni dopis sa pitanjima kojima bi pojasnili upravo ovakve nedoumice, te nejasnoće oko utroška sredstava prezentovanih u izveštaju, šefica misije i koordinatorica IOM-a za Zapadni Balkan Laura Lungarotti nije našla za bitno da na njih odgovori. Preciznije, izbjegla ih je posredstvom svoje podređene, službenice za javno informisanje Edite Selimbegović. Nije zamjeriti službenici Selimbegović što krši Zakon o slobodi pristupa informacijama, ona je i plaćena da za svoje šefove obavlja prljave poslove, između ostalog, tako što selektira novinare na one koji se drže prepisivanja njihovih dopisa, bez suvišnih pitanja i one koji propituju. Ignorisanjem su možda najbolje objasnile način na koji IOM za Zapadni Balkan sa sjedištem u Beču funkcionira: oslobođeni svake obaveze i odgovornosti za svoje postupke. Zašto bi, uostalom službenici IOM-a gubili vrijeme i polagali račune čitateljima, odnosno građanima Zapadnog Balkana gdje su došli zarađivati svoje visoke plate? I povremeno objavljivati klevetničke pamflete na različitim medijskim platformama u kojima se BiH i Balkan karakteriziraju kao loši domaćini migrantima. Autor tužbalica je niko drugi do bivši šef misije u BiH Peter Van der Auweraert, koji je, nakon što je objavio izvještaj o spiskanih skoro 80.000.000e u ime migranata u BIH, sklonjen. Kažnjen ili nagrađen, trenutno organizira migrantsku krizu u Sudanu.

Zanimljivo, u izvještaju nema ni slovo o centru u Salakovcu kod Mostara. Ako se izuzmu boljke naše svagdašnje sa simptomima nepotizma i stranačke podobnosti kao kriterija zapošljavanja, u ovom su migrantskom naselju, kapaciteta oko 300 ljudi, uslovi života u odnosu na one koje sredstvima EU finansira i vodi IOM daleko bolji. Organizaciju ovog centra vodi i nadgleda država BiH. Nerazvikan, nepoznat u rubrikama crne hronike, kao što su to kampovi u organizaciji IOM-a, Salakovac nije kolektivni centar samo strancima. U njemu, sa statusom izbjeglica i raseljenih lica živi domicilno stanovništvo, oni kojima država ni 25 godina nakon agresije na BiH, nije obezbijedila povratak njihovim kućama.

Nekoliko stotina migranata, odnosno izbjeglica, pokrenutih strahom sa svojih kućnih pragova je i  najrealniji broj ljudi o kojima BiH može i treba prihvatiti da se brine. Tvrditi da  ova država ima kapacitete za sve ljude koji danas borave na njenoj teritoriji licemjerni je populizam samopromocije radi. Jednostavno, od zemlje koja još vuče repove ratnih razaranja, države koja hiljadama svojih građana u statusu raseljenih lica nije uspjela obezbijediti povratak, sa nefunkcionalnim zdravstvenim i socijalnim sistemom u kom se građani međusobno liječe sms porukama, a ugroženim skuplja pomoć preko tipskih tv-emisija, drsko je i bezobrazno pričati kao zemlji sa kapacitetom da udomi nekoliko desetina hiljada migranata. Osim ako pod tim kapacitetima ne podrazumijevaju golu livadu ili hladan beton napuštenih fabrika.

Jednako je tragikomično pričati o organizovanom ostanku tzv. ekonomskih migranata u državi sa jednom od najvećih stopa nezaposlenosti u Europi. BiH nema strategiju zapošljivanja vlastitog stanovništva, a u EU se već godinama ne mogu dogovoriti oko strategije za migrante. Mnoge od zemlja članica otvoreno su poručile da ih ne žele. IOM-ovim kancelarijama u Beču i Sarajevu također ne pada na pamet da, kao samostalni i glavni organizatori migranata u BiH, iznesu javno plan(iranje) za njihovu budućnost. I zvanična BiH se trudi da što neodređenije govori o viziji kraćeg ili možda dugoročnog koncepta boravka i finansiranja migranata. Izgleda da niko ne želi stati pred ove ljude i saopštiti im da je EU njihov Godot, kojeg neće dočekati sve dok stoje između, začuđujuće pomirljivo, inferiorne države Bosne i Hercegovine i sebi dovoljnog IOM-a. Ili su već u mašini prećutne strategije: one u kojoj će bez organizirane integracije, bez poslova i obaveza koje bi im ispunile dan, prepušteni stihiji, traćiti svoj život i nešto malo, sa svrhom pranja savjesti, para poreskih obveznika Unije, sve dok domaći i bjelosvjetski izverzirani dušebrižnici na njihovim proćerdanim godinama ne nakupe godine staža, podignu podiok na ljestvici karijere. Da se kriza riješi sama od sebe, kad migranti shvate kako od BiH, a ni od Europe, za njih nema selameta.

Aldijana Ćosić
Autor 9.2.2021. u 17:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija