Milanović: Hrvatska vojska i ustaštvo ne idu zajedno

Marijan Vogrinec
Autor 25.1.2021. u 11:43

Milanović: Hrvatska vojska i ustaštvo ne idu zajedno

Foto: N1

Zapovijed predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika OSRH Zorana Milanovića generalima da zbog HOS-ove provokacije ustaškim obilježjima napuste komemoraciju u povodu 28. obljetnice VRA Maslenica ’93 najvažniji je predsjednički potez otkako je predsjednik Stjepan Mesić umirovio 12 generala koji su „umislili da se smiju baviti politikom i nositi uniforme“. Predsjednik je poslao jasnu poruku premijeru Andreju Plenkoviću, vladi i HDZ-u: „Kad je vojska u pitanju, ja odlučujem što je prihvatljivo, a što nije. Hrvatska vojska i ustaštvo neće biti povezani dok sam ja predsjednik“. Ta gesta nije samo puko korištenje ustavnih ovlasti nego i zrela državnička odluka, poruka vladi koja mora procijeniti „hoće li se konačno prestati poigravati ustaštvom i hoće li napraviti sve da tog odvratnog duha vrati u bocu iz koje je zahvaljujući HDZ-u ispuzao“. Ruku u vatru da neće. Plenković nema petlje to učiniti. Ne zato što je i sâm proustaškog uvjerenja – daleko od toga, nije odgojen ni približno u takvoj obitelji niti je karakter koji bi se dao preodgojiti tim crnilom – nego jednostavno nema petlje. Njegove jamačno i prekogranične ambicije, računa, ovise i o naklonosti u kritičnom trenutku ljudi čije ideologije mora da se intimno gnuša, pa… 

Marijan Vogrinec

Tamo gdje su u službenom protokolu Bijedne Naše „crnci“ s ustaškim znakovljem i krvoločnim pokličem iz tzv. NDH „Za dom spremni“ (ZDS), nije mjesto predsjedniku RH ni najvišim predstavnicima Hrvatske vojske – niti predstavnicima Hrvatskog sabora i vlade, ali… – koji poštuju Ustav RH i povijesne tradicije na kojima se temelji državnost ove zemlje i zbog kojih ju je početkom 1992. godine međunarodna zajednica priznala te primila u svoju obitelj. Ne zbog ustaške, veleizdajničke i najsramotnije epizode (1941.-1945.) u hrvatskoj povijesti, nego zbog antinacifašističke pobjede najmasovnijeg/najorganiziranijeg/najučinkovitijeg u okupiranoj Europi narodnooslobodilačkog, partizanskog pokreta na strani saveznika antihitlerovske koalicije (zapadne vojske i Crvena armija SSSR-a) koji su vodili „kumrovečki Joža“ (Josip Broz Tito) i Komunistička partija. Kojoj je pobjedi aktivan doprinos dao partizan i komunist Franjo Tuđman, kasnije i tzv. prvi hrvatski predsjednik što će u osvit 1990-ih godina širom otvoriti vrata RH i (pro)ustaškoj emigraciji sa Zapada. Zahvalan za „državničku“ potporu pri usponu na vlast i financiranje predstojećeg rata?

Među tima je bilo i notornih ustaških ratnih i zločinaca protiv čovječnosti (Dinko Šakić, Ivo Rojnica, etc.), ideologa ustaškog pokreta (npr. Vinko Nikolić, etc.), međunarodnih terorista (Zvonko Bušić-Taik, Miro Barišić, etc.) koji su otimali civilne zrakoplove, ubijali po svijetu i robijali (Taik 32 godine u SAD-u), pa buljuk žestokih proustaških aktivista (Ruža Tomašić rođ. Budimir, „Liepa Plavka“ iz izvješća rigidnog ustaškog lista u Kanadi Nezavisna Država Hrvatska Pavelićeva zeta Srećka Pšeničnika, koja se ni danas ne odriče ustaškog pokreta, etc.), iksti broj potomaka, rodbine i istomišljenika ustaških ratnih i zločinaca protiv čovječnosti… Neki su bez osobnih dokumenata prelazili državnu rampu (vidi svjedočenja publicista Drage Pilsela o tomu kako je poslije 45-godišnje emigracije bez ikakvih problema doveo oca iz Argentine u Zagreb; osobnog prijatelja i čuvara „poglavnika“ tzv. NDH Ante Pavelića) i brzo zauzimali visoka, moćna i vrlo utjecajna mjesta u državnom aparatu. Smjesta su uzimali HDZ-ove denver plave ZNA SE, ali i HSP-ove i ine, tzv. crne stranačke iskaznice.

Pred Saborom je uspuzala na jarbol državna šahovnica bijelog početnog polja, početni hrdovi (hrvatski dinar) preimenovani su u kune (kao u tzv. NDH, nikad prije), u jezikoslovlju je pokrenut genocid nad „nehrvatskim“ vokabularom (ravan onom poslije 10. travnja 1941.), šleperi „nehrvatskih“ knjiga su preko noći nestali iz knjižnica, knjižara, škola, fakulteta…, pa su „hrvatski arijevci“ na Trgu bana Jelačića hračkali i fizički nasrtali na poznatog filozofa Milana Kangrgu koji je javno digao glas o tomu, na sociologa Svetozara Livadu… „Marš, smrdljivi Srbi, iz Hrvatske!“ Na zidu vrapčanskog pothodnika u Zagrebu danima nitko ne briše grafit „Srbe na vrbe“, endehazijski izum Pavelićevog „ministra bogoštovlja“ Mile Budaka; s autobusnih stajališta na istom raskrižju promenada nekih uniformiranih mladića s oznakama HV-a/HVO-a i mesinganim ušatim U na prsima koji odlaze/dolaze iz smjera obližnje policijske baze u slijepoj ulici (danas iza Lidla). Po istom kriteriju za knjige, temeljito su „kroatizirane“ umjetničke galerije, muzeji, kazališta, spomenička baština u javnom prostoru… Više od 3000 tzv. partizanskih spomenika – čak i neki neprolazne umjetničke, kulturne i povijesne vrijednosti – preko noći je odletjelo u zrak, prodano u otpad i kao sekundarna sirovina. Inženjerci generala Miljenka Crnjca tri su dana arčili velike količine eksploziva na neoprostiv kulturocid: razorili su umjetnički i povijesno vrijedan monumentalni Spomenik Vojina Bakića narodu-heroju Slavonije (1968.) na padinama Papuka u selu Kamenskoj blizu Požege, posvećen palim partizanima i civilnim žrtvama ustaškog i nacističkog terora.

Povijesna partizanska bolnica

„Domoljubi“ su uništili i grandiozan Bakićev spomenik na Petrovoj gori, također od nehrđajućeg čelika… Potpuno je prepuštena propadanju i devastaciji već 30 godina partizanska bolnica podno njega s električnom centralom i nizom zemunica, jedinstven takav primjer u svijetu za vrijeme Drugoga svjetskog rata, koju njemački nacisti i ustaše nikad nisu otkrili. U njoj je sve četiri ratne godine radilo sposobno medicinsko osoblje koje se nije željelo u zagrebačkim i inim bolnicama pokoriti ustaškoj paravlasti nego je za pravdom i ljudskošću otišlo Titovim partizanima „u šumu“. Tu je operirano i liječeno više od 5000 ranjenih partizana, ali i bolesnih civila s Korduna, Banije, Like…, a hrvatski živalj iz okolice nikad partizansku bolnicu nije izdao ustašama i njemačkim nacistima, iako su ovi znali da postoji. Srbi iz šire okolice Petrove gore, s Korduna, Banije, Like… pak to nisu ni mogli učiniti, jer su već prvih dana kvislinške paradržave postali žrtve genocidnoga ustaškog tzv. konačnog rješenja: ako se već nisu bili pridružili partizanima, poklani su na kućnom pragu, otjerani u neki od cca 40 ustaških konc-logora smrti, domovi su im opljačkani i spaljeni…

Samo je u pravoslavnoj crkvi Presvete Bogorodice (1846.) u Glini živo spaljeno više od 300 duša, a pokolji i stradanja nedužnih srpskih civila trajali su danima prije toga po selima oko Vrginmosta, Petrinje, Siska, Gline i u samim tim gradovima. Ustaški režim je pokazao najnakaznije lice. „Za dom (i poglavnika, sic transit) spremni“, je li. Tuđmanov je režim po završetku VRA Oluje kolovoza 1995. zatro i posljednji trag tih ustaških zvjerstava: Spomen-dom u Glini žrtvama nacifašističkih i zločina protiv čovječnosti preimenovao je u Hrvatski dom!? Sic transit. Neki je dan, je li, 23-godišnji proustaški manijak u Glini verbalno – „Za dom spremni“, „Ubij Srbina“, etc. – napao na ulici saborskog zastupnika srpske etničke manjine Milorada Pupovca koji je došao vidjeti posljedice serije razornih potresa na Baniji, gdje je nakon VRA Oluje ostalo živjeti većim dijelom staračko srpsko stanovništvo. Proustašluk još živi u Glini i u širem kraju kojim uglavnom upravlja HDZ? Kako upravlja? Što je učinio i još čini za međunacionalnu snošljivost i suradnju za opće dobro, za suživot? Zašto je taj dio Sisačko-moslavačke županije najzapušteniji i najsiromašniji dio Bijedne Naše? Zašto mnoga sela u tom kraju nemaju poštenu asfaltnu cestu, vodu i struju, a imali su do 1990. godine? Čak i dnevnu autobusnu vezu su imali, mjesne prodavaonice mješovitom robom, poštu.. Već 25 godina nemaju ništa od toga, kamoli internetsku vezu i minimum djece u lokalnim osmoljetkama.

Nisu valjda tzv. mali zeleni krivi – a ne vlade RH, 23 godine HDZ-ove, je li – što se polit-ideološki, vjerski i svjetonazorski defektno odgojena mladež gromoglasno dernja po stadionima i obnoć grafitira po fasadama ustašku mržnju „Za dom spremni“, „Ubij, ubij Srbina“, „Mamiću Cigane“, „Mamiću Srbine“… Nisu ta izmišljena svemirska bića 1990-ih godina, nego zadrti pronacifašistički škanjci s Tuđman-Šuškovim kalkulantskim blagoslovom mijenjali imena ulicama, trgovima, čak naseljima sa srpskim/partizanskim pridjevom u nazivu, školama, kulturnim, sportskim i inim institucijama i nasilno gurali (pro)ustaške „velikane“ (npr. Mile Budak, etc.), otkrivali u Lovincu ploču u spomen na ustaškog „ministra bogoštovlja“ i rasističkog ideologa, u slunjskom parku podizali spomenik krvavu ustaškom ratnom i zločincu protiv čovječnosti Juri Francetiću, zapovjedniku zloglasne Crne legije, pa potom i postavljali spomen-ploču na njegovoj navodno rodnoj kući u selu Vivozama nedaleko od Otočca, slavili svake godine mise zadušnice u zagrebačkoj (studentskoj, sic transit) crkvi Srca Isusova u Palmotićevoj ulici te u Splitu za kvislinškog tzv. poglavnika tzv. NDH Antu Pavelića, častili HOS-ove postrojbe najkrvavijim ustaškim zločinačkim imenima (Rafael „vitez“ Boban, etc.) i kitili se duboko krvlju nedužnih ljudi impregniranim crnilom „Za dom spremni“ pod kojim je izveden genocid nad Srbima, Židovima i Romima u tzv. NDH

Željko Sačić – foto megamedia

Da bi se sada opet – kao onomad iza leđa Ante Gotovine na Trgu bana Jelačića u Zagrebu – bijesno kreveljio tzv. suverenistički, avaj, saborski zastupnik Željko Sačić (pravosudno oslobođen krivnje po zapovjednoj odgovornosti za pokolj 26. kolovoza 1995. srpske starčadi u Gruborima, koji su počinili specijalci ATJ Lučko) na Milanovićev vritnjak vladi i HOS-u na obljetničkom skupu na Maslenici zbog ustaške simbolike u službenom protokolu. „Na Maslenici nisu bili ustaše, nego hrvatski branitelji“, kaže. A nema veze to što su ti branitelji – među kojima je bilo i istinskih junaka i domoljuba što su se istaknuli u borbi i časno položili svoje „živote na oltar Domovine“ – pri punoj svijesti i valjda s osnovnim znanjem o ustaštvu i blatu kojim se taj veleizdajnički soj nabacio na svijetao povijesni obraz hrvatskog naroda preuzeli ustašku simboliku u slici, riječi i ponašanju? Neki su uistinu bili uvjereni kako je baš tih 1990-ih godina – nakon što su iz zapadnog jataštva masovno nahrupili u Hrvatsku, gdje ih više nitko nije pitao za možebitne ratnozločinačke grijehe iz 1941.-1945. ni za rabotu u emigrantskim (pro)ustaškim, čak i međusobno zakrvljenim skupinama (Drago Pilsel o tomu svjedoči iz prve ruke i u svomu argentinskom romanu te nizu novinarskih i publicističkih tekstova) – kucnuo „povijesni čas“ za reinkarnirati tzv. NDH kao NDH-2. Tomu su poslužile i drastične medijske i čistke Srba s radnih mjesta (tzv. liste tehnološkog viška, sic transit) u gospodarstvu, politici, školstvu, zdravstvu, pravosuđu, znanosti, kulturi, sportu i javnom životu u cjelini… Vukovarski gradonačelnik u to doba Marin Vidić-Bili žalit će se izravno Franji Tuđmanu na nedopustivo protusrpsko djelovanje Tomislava Merčepa, tada općinskog sekretara za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu u gradu, jer su – dakle prije ratnog sukoba – obnoć letjeli u zrak srpski kafići, obrtničke radnje, kuće, nestajali viđeniji Srbi, etc.

Sanader razumniji od Plenkovića

To se počelo događati širom Bijedne Naše gdje su živjele srpske obitelji, pa i u mjestima gdje uopće nije bilo rata (npr. u okolici Bjelovara). Svi su sve znali, a vlasti nisu reagirale ni na miniranje domova u kojima spavale obitelji s malom djecom, starijim, nemoćnim i bolesnim ukućanima. Nitko se nije pozabavio ni prijavljenim noćnim telefonskim uznemiravanjima: „Četnici, još se niste iselili!? Što se čeka, kupite prnje!“ Ustaška inačica tzv. konačnog rješenja tzv. srpskog remetilačkog faktora: trećinu iseliti, trećinu pobiti i trećinu pokatoličiti. (Potom su i ti prisilni katolici skončali pod jasenovačkom kamom hercegovačkog fratra Tomislava Filipovića nadimkom Majstorović; logorski kapo Vjekoslav Maks Luburić prepoznao je njegovo „majstorstvo“ na tom najužasnijem stratištu u jugoistočnoj Europi.) Tuđan je napokon uslišio Vidićev zahtjev i premjestio Merčepa u Zagreb, poslije smijenio Vidića-Bilog, a Merčepa uzdigao do visoke časti u MUP-u i time preuzeo suodgovornost za sve njegove ratne zločine nad srpskim civilima za koje će ovaj redikul tek veljače 2017. godine fasovati sedam godina zatvora i biti pušten nakon dvije trećine odrađene kazne u više no lagodnim uvjetima (kaznionica poluotvorenog tipa Lipovica-Popovača, ljeti „rehabilitacija“ u apartmanu u Stubičkim Toplicama, etc.).

Tomislav Merčep  – foto h-alter

Za razliku od drugomandatnog premijera/šefa HDZ-a Andreja Plenkovića koji ne znâ kako bi se odnosio prema proustaštvu koje nekažnjeno diže glavu iz takorekuć svih pora javnog života i HOS-ovim provokacijama na državnim događajima („Ja sam za komemoracije, nisam za provokacije“, mulja u povodu Maslenice, sic transit), prethodnik mu na toj poziciji Ivo Sanader itekako je znao. Poštivao je međunarodne antinacifašističke norme i hrvatske ustavne proklamacije u odnosu na poražene ideologije u Drugomu svjetskom ratu i u svijetu i u vlastitoj zemlji. Sanader je bez ikakva oklijevanja i muljatorskih dvojbi ma krijesti krivotvorenja novije hrvatske prošlosti zabranio/skinuo spomen-ploče Mili Budaku i Juri Francetiću i dao srušiti sramotan Francetićev spomenik u Slunju, a HOS i njegovo ustašovanje gurnuo u sjenu. Unatoč prosvjedima i bez izbornih kalkulacija. Sada je i predsjednik RH Zoran Milanović, primjereno svojim uvjerenjima i povijesnoj inteligenciji, zauzeo također oštar gard prema toj napasti koju je bivši predsjednik RH Ivo Josipović pro zvao „ustaškom gujom u hrvatskim jedrima“. Plenković bi pak promiskuitetno sjedio na oba stolca, pa se podijeljena javnost smije njegovomu: „Pazi, tako da ostanem nevin/a“. Te svoga posebnog savjetnika akademika Zvonka Kusića, donedavno predsjednika HAZU-a, inače specijalista nuklearne medicine, instalira za šefa tzv. povjerenstva za bolju prošlost koje će iznjedriti „genijalnu“ preporuku: ustaški ZDS je zabranjen za uporabu u javnosti, ali dopušten u svečanim prigodama. Zbog HOS-ovog znamenja.

Foto Božidar Vukućević

Taj je HOS-ov ustašluk – o tomu uopće nema dvojbe, čak je i Tuđman prije no što je HOS uključen u Hrvatsku vojsku govorio kako „ti momci zadaju probleme Hrvatskoj u međunarodnim odnosima“ – ozakonio SDP-ov premijer „odlučnog možda“ Ivica Račan, sic transit, 2000-tih godina, pa se Plenković pri svakoj kritici drži toga kao pijan plota. Ali opet jako nevjerodostojno kao u mnogočemu s čim ne znâ izaći nakraj: ZDS je dopušten u službenom protokolu za obilježavanja VRO Bljeska, pa nije (iz „epidemioloških razloga“, sic transit) za proslave 25. obljetnice VRO Oluje, pa jest za komemoracije VRA Maslenice ’93 s koje, naredbom po ustavnoj ovlasti, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH i predsjednik države Zoran Milanović povlači načelnika Glavnog stožera OSRH admirala Roberta Hranja, šest generala, sve aktivne zapovjednike i osobno odbija doći na taj događaj.  Takvu pljusku premijer Plenković i HDZ-ova koalicijska vlast još nisu doživjeli od predsjednika države koji je dosad bio kooperativan u ključnim vladinim protuepidemijskim, ekonomskim i protupotresnim mjerama.

Ali, dosljedan sebi i prethodno upozorivši premijera o očitoj HOS-ovoj provokaciji u službenom protokolu (neke tv kuće su objavile video zapis konspirativnog dogovora hosovaca o postupanju na komemoraciji), bio je postupio korak-dva oštrije no u Okučanima. Proustašluk, no pasaran! Barem što se službenog Pantovčaka tiče, a Milanovićev je pak postupak zvučno odjeknuo u cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. Očekivano: jedni su za, odobravaju ga, a drugi su protiv ili ih uopće ne zanima. U Izvorišnim osnovama Ustava RH izrijekom se daje pravo predsjednikovu postupku budući da „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost“. Dobro, to o „tisućgodišnjoj državnoj samobitnosti“ stvar je razgraničenja znanstvenih činjenica od nacionalne mitologije, ali jest neosporno da ustašluk i tzv. NDH nemaju što tražiti ne samo u bilo kojem državnom protokolu već ni u bilo kojoj pojavnosti izvan njega.

HOS i neosporno junaštvo, zasluge, domoljublje i žrtve dijela pripadnika tih postrojbi moraju se priznati, ali to priznanje nije istodobno i alibi za tihu rehabilitaciju najcrnje ideologije u hrvatskoj povijesti, za njezin povratak u javni život. Je li, povratak (pro)ustašluka na mala vrata, „da se Turci ne dosjete“!? I sada se zvučno u povodu VRA Maslenice ’93 dosjetio Hrvat Zoran Milanović dok se Hrvat Andrej Plenković bezbrižno sa sinom igra LEGO kockicama. Sic transit. „On me nazvao ujutro dok sam ja gledao sina kako završava jedan LEGO“, ironizira Plenković medijima. „Nisam znao što je tako dramatično u 8 sati. Onda sam shvatio da mi želi reći da su njegovi iz protokola ili iz sigurnosti vidjeli nekoga u majicama HOS-a. Nazvao sam ministra obrane Banožića i pitao ga o čemu se radi. On u tom trenutku uopće nije bio svjestan da se tako nešto događa. Koliko sam shvatio, tamo se pojavilo nekoliko ljudi u majicama HOS-a, oni nisu bili dio protokola. Je li to bilo baš tako ili ne, ja ne znam. U svakom slučaju, ja sam za komemoracije, ne za provokacije. Ja sm svoj stav rekao. Imamo jednu delikatnu i specifičnu situaciju. Imamo ZDS iz Drugog svjetskog rata, koji osuđujemo. Imamo situaciju u Domovinskom ratu, imamo te postrojbe, imamo poginule za Hrvatsku. To je bila osjetljiva zadaća Povjerenstva, mi smo rekli da imamo tu osjetljivu situaciju i za kontekst komemoracija iznimne mogućnosti.“

Gotovina: HOS-u nogom u guzicu!

Hosovci odlučno tvrde da su bili dio službenog protokola – sudstvo pak i to da je ZDS u Thompsonovoj „Bojni Čavoglave“ dio „umjetničkog djela“, pa nije kažnjiv, sic transit – zadarski župan Božidar Longin (HDZ) i Mario Banožić da nisu bilu dio službenog protokola već je pozvan samo jedan predstavnik tih veterana, a Milanović ne želi ni tog jednog jedinog, pa je farsičan jamačno već lokalni/regionalni predizborni igrokaz potpun. Je li, sa širom recepcijom, koja izravno upućuje na tragičnu spoznaju o razdoru i podjelama u ovoj trknutoj zemlji kojoj HDZ-ova vlast nije kadra osigurati ni obećano cjepivo protiv virusa SARS-CoV-2, godinu dana ne obnavlja potresom uništen dio Zagreba i okolice, za teško stanje na Baniji osniva kojekakva birokratska povjerenstva stranačkih nestručnjaka, bavi se uvođenjem svakojakih aplikacija na području bez valjanih internetskih veza, etc. U bivšem tzv. socijalističkomu mraku vrijedila je egida „kad ne znaš ili ne želiš riješiti problem, osnuj komisiju“, a HDZ-ov je režim baš tu agendu usavršio do zasluge za Nobela. Pa i kad je o (pro)ustašluku riječ, Ustavu RH i humanističkoj/antinacifašističkoj povijesti drži figu u džepu.

„Operaciju ‘Gusar’, kasnije prozvanu ‘Maslenica’ planirali smo s domaćim snagama“, kazao je o protokolarnoj provokacije s HOS-om general Luka Džanko novinaru Indexa.hr Vojislavu Mazzoccu o tomu kako/zašto ga je general Janko Bobetko poslao u Zadar pomoći zapovjedniku Zbornog područja Split Anti Gotovini pripremiti oslobodilačku akciju. „Tek nekoliko mjeseci po oslobađanju Maslenice, kako je trebalo odmoriti vojnike, tražili smo jedinicu koja bi ih zamijenila i javio se Marko Skejo (poznat po ucrnjenim provokacijama hosovaca, po brčićima à la Hitler, etc., op. a.) pa smo ih poslali na vis Sveti Luka gdje su se odlično držali i dali veliki doprinos. Gotovina je grubo legionarski naredio: ‘Nema nikakve vojske HOS-a, postoji samo Hrvatska vojska. Tko se bude igrao s oznakama HOS-a, dobit će nogom u guzicu!’ Ta je zapovijed i izvršena i nijedne oznake HOS-a nigdje nije bilo na zbornom području.“

HOS-ovci i Marko Skejo u sredini – foto Ante Čizmić / Hanza Media

Milanovićeva zapovijed generalima da napuste komemoraciju u povodu obljetnice VRA Maslenica ’93 najvažniji je predsjednički potez, komentira Mazzocco, „još otkako je predsjednik Stjepan Mesić nemilosrdno sasjekao 12 generala koji su umislili da se smiju baviti politikom i nositi uniforme. (…) Predsjednik je poslao jasnu poruku: ‘Kad je vojska u pitanju, ja odlučujem što je prihvatljivo, a što nije. Hrvatska vojska i ustaštvo neće biti povezani dok sam ja predsjednik’. (…) Milanovićeva gesta nije samo puko korištenje ustavnih ovlasti. On je time pokazao da ne daje ni pišljiva boba za zaključke Plenkovićevog povjerenstva o suočavanju s prošlošću koje je proizvelo dokument koji se može svesti na ‘može biti, ali ne mora da znači’, kao odgovor na pitanje je li ustaštvo i HOS-ovo ‘Za dom spremni’ prihvatljivo ili nije. (…) HSP je svojoj stranačkoj vojsci dao ime, obilježja i moto po uzoru na Pavelićev NDH. I to baš nitko nikakvim relativiziranjem ne može promijeniti. Milanovićeva odluka je državnička, a na vladi je da procijeni hoće li se konačno prestati poigravati s ustaštvom i hoće li napraviti sve da tog odvratnog duha vrati u bocu iz koje je zahvaljujući HDZ-u ispuzao“.

Ruku u vatru da neće. Plenković nema petlje to učiniti. Ne zato što je i sâm proustaškog uvjerenja – daleko od toga, nije odgojen ni približno u takvoj obitelji niti je karakter koji bi se dao preodgojiti tim crnilom – nego jednostavno nema petlje. Njegove jamačno i prekogranične ambicije, računa, ovise i o naklonosti u kritičnom trenutku ljudi čije ideologije mora da se intimno gnuša, pa…

Marijan Vogrinec
Autor 25.1.2021. u 11:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija