Milanović je prošlost: postoji drukčija hrvatska politika prema BiH

Izdvajamo

• Ne treba međutim zdvajati, jer postoji dobra vijest: Milanovićeva politika prošlost je već sad. U hrvatskom Saboru naime, – premda daleko od kamera javnosti – već je formirana suvisla, nova, hrabra, dobronamjerna i obaviještena hrvatska alternativa prema Bosni i Hercegovini. Za razliku od prethodne, koju je simbolizirala Vesa Pusić, ova bi politika mogla uhvatiti korijena, nastavi li biti istodobno spretna i lukava, ali i principijelna, uporna i nepopustljiva – ali za to joj trebaju isti takvi saveznici u BiH.

Povezani članci

• Miroslav Krleža: Zaratustra i mladić
• Rudari prekidaju proteste, ali nema nastavka proizvodnje uglja u FBiH
• Luda kuća
• LPS: VIŠE OD SUĐENJA
• Glas umjetnika za očuvanje čistog Jadrana
• Stop za strane volontere koji su pomagali migrantima u BiH

Foto: EPA-EFE/ANTONIO BAT

Predsjednik čije riječi vrijeđaju susjedne države i narode nije samo loš, nego i opasan – to je sve što još treba reći o opetovanim uvredama koje hrvatski predsjednik Zoran Milanović, hotimice ili ne, odašilje prema Bosni i Hercegovini.

I zato politički razumni ljudi o takvoj politici trebaju prestati govoriti: ona multiplicira nepovjerenje i hrani mržnju, bio joj to svjestan cilj ili ne. Nije naime jasno je li Zoran Milanović uistinu htio poniziti i uvrijediti Bošnjake kada je njihove političke prvake u najmanje dva navrata podučio da najprije “ide sapun, a tek onda parfem”. No nije to ni važno – već i nagađanje o motivima znači takvom načinu davati stanovito opravdanje. Predsjednik države, ako je dobronamjeran, naprosto mora znati birati riječi – a ako to ne čini, da upotrijebimo frazu kojom se Milanović otresao na BiH, “prestaje svaka potreba za suvislom raspravom”.

Dakle, predsjednička politika Zorana Milanovića prema BiH pogubna je za odnose Hrvatske i BiH, a naročito za uzajamno povjerenje Hrvata i Bošnjaka. Ona je više takva na simboličkoj razini, jer, u sadržajnom smislu, Milanović nije unio ništa nova u poznati HDZ-ov koncept etničke dekompozicije Bosne i Hercegovine; no njegove, blago rečeno, neoprezne i nepromišljene simboličke geste, kao i njegov kafandžijski, uvredljivi govor, onemogućuju i samu pomisao da bi se o novoj politici povjerenja uopće moglo govoriti – a u tome i jest najveća, dugoročna šteta politike sadašnjeg podstanara vile na zagrebačkom Pantovčaku.

Ne treba međutim zdvajati, jer postoji dobra vijest: Milanovićeva politika prošlost je već sad. U hrvatskom Saboru naime, – premda daleko od kamera javnosti – već je formirana suvisla, nova, hrabra, dobronamjerna i obaviještena hrvatska alternativa prema Bosni i Hercegovini. Za razliku od prethodne, koju je simbolizirala Vesa Pusić, ova bi politika mogla uhvatiti korijena, nastavi li biti istodobno spretna i lukava, ali i principijelna, uporna i nepopustljiva – ali za to joj trebaju isti takvi saveznici u BiH.

Prošlog tjedna, u utorak, 8. prosinca, hrvatski je parlament raspravljao o Hrvatima u BiH, u povodu godišnjeg izvještaja o provedbi Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH, koju je HDZ-ova većina usvojila 2018., kao političku platformu za podršku Hrvatske današnjoj politici HDZ-a BiH. No umjesto da posluži kao poligon za zborno pjevanje uvijek iste hadezeovske pjesme – u kojoj, kako vidimo, Milanovićevi grozomorni tonovi preuzimaju solo dionicu – saborska je rasprava otkrila kako u Hrvatskoj već postoji ozbiljna alternativa uvijek istoj politici Hrvatske prema BiH, samo što o njoj još nitko ništa ne zna. Tu politiku osmislila je Zeleno-lijeva koalicija, a u Saboru su je, superiornom retoričkom spretnošću, iznijeli zastupnici Bojan Glavašević i Sandra Benčić.

Prvi je, načelno, govorio Glavašević – a i to je samo po sebi simbolično, jer je taj mladi, seriozni i ambiciozni lingvist i političar sin Siniše Glavaševića, znamenitog ratnog dopisnika Hrvatskog radio Vukovara, kojega su srpske snage ranjenog zarobile i likvidirale na Ovčari. Njegov sin, toj obiteljskoj traumi usprkos, izrastao je u dobronamjernog i mržnje oslobođenog čovjeka i političara, što je demonstrirao i u spomenutome saborskom govoru o Hrvatima u BiH. Na ovome mjestu nije naodmet upozoriti na paralelizam koji se rijetko spominje: sudbina Siniše Glavaševića frapantno podsjeća na tragičnu smrt Nihada Nine Ćatića, srebreničkog novinara i pjesnika koji je svoj posljednji radijski izvještaj iz Srebrenice poslao 10. srpnja 1995., da potom krene u proboj kroz šumu, nakon kojega za nj više nitko nikad, do danas, nije čuo. Nihadov posljednji radijski izvještaj zapanjujuće je sličan posljednjem izvještaju što ga je Siniša Glavaševića 18. studenog 1991. poslao iz opkoljenog Vukovara – tragični paralelizam dvojice kolega koji ne bi trebao ostati tek na razini tužne primjedbe.

Svoje je izlaganje u Saboru Bojan Glavašević počeo duhovitošću, što je samo po sebi osvježavajuća novost: “Poštovani potpredsjedniče hrvatskog Sabora, nakon ovih dosadašnjih diskusija mogu, u duhu Letećeg cirkusa Monthyja Pythona, reći: ‘A sad nešto posve drugačije’”. I bilo je drugačije: “Zeleno-lijeva koalicija drži da raspravu o BiH treba pomaknuti iz diskursa o konstitutivnim narodima prema diskursu o razvoju te zemlje”, rekao je Glavašević. Jer, “četvrt stoljeća poslije Daytona, BiH nije uspjela uzeti zamah i napredak prema EU i drugim integracijama, a uzrok je tome prije svega politika iz nacionalne vizure, koja zanemaruje interese svih građanki i građana BiH”. “Takve su politike divizivne i neučinkovite. Koliko šansi takvim politikama trebamo još davati? Treba napokon priznati da su takve politike kočnica razvoju BiH”, kazao je sin Siniše Glavaševića. “Ne želimo reći da se itko u BiH treba odreći svog identiteta, kulture i jezika, naprotiv: to su elementi koje građani BiH trebaju nastaviti njegovati i u tome imati našu podršku; želimo reći da nacionalni identiteti ne bi trebali više biti primarni kriterij za kreiranje politike u BiH i prema BiH”.

Glavašević, uime Zeleno-lijeve koalicije, poručuje: “Možemo promišljati BiH kao demokratsku i ravnopravnu zemlju u kojoj nacionalni ključ nije jedini i presudni faktor, nego jedan od mnogih. Sadašnja politika Hrvatske prema BiH svodi se na davanje diplomatske podrške onim liderima koji, da se diplomatski izrazim, imaju problema s dokazivanjem porijekla svoje imovine, ili onima koji su spremni negirati ratne zločine. Manje diplomatski rečeno, trenutna politika Hrvatske prema BiH zapravo je politika HDZ-a prema HDZ-u BiH. To nisu europske poruke, i to nije europski smjer”.

Dakako, čuli smo već takve ocjene; nisu Bojan Glavašević i Zeleno-lijeva koalicija prvi koji tako govore. No prvi je put, bez ikakve sumnje, da tako jasan otklon od nacionalističke paradigme – ako zasad ostavimo po strani časni osobni napor Vesne Pusić – u hrvatskom parlamentu iznosi utjecajan politički parlamentarni klub, čiji zastupnici imaju opravdanu ambiciju da u doglednom vremenu sudjeluju u hrvatskoj izvršnoj vlasti. Utoliko je Glavaševićev nastup, u uvijek istom oblačnom sivilu HDZ-ova etnicizma, uistinu pravi “leteći cirkus”, “something completely different”, i to na onaj radikalno provokativan način Monthyja Pythona: on ruši same temelje HDZ-ove nacionalističke tvrđave.

A da ta nova ljevica, kroz Glavaševićeva usta, ne govori tek uprazno, prikrivajući pod načelnim govorom neodlučnost i političku prazninu, pobrinula se saborska zastupnica Sandra Benčić, prekaljena aktivistica za ljudska prava, energična, inteligentna i marljiva, kojoj se rog za svijeću ne može prodavati tek tako. Nastupivši poslije Glavaševića, govorila je o prvom čovjeku HDZ-a BiH, Draganu Čoviću. Evo kako je govorila.

“Jedino što je osigurano hrvatskom narodu narodu u vezi njegovog položaja u BiH, čini se da je povlašten položaj pojedinih Hrvata u BiH”, napravila je uvod, pa spomenula Čovića, “autentičnog predstavnika HDZ-ove politike”, “jednog od prvaka u broju pravosudnih procesa koji su se protiv njega vodili: bilo mu je suđeno, bio je hapšen, čak su nestajali i dokumenti o njegovom slučaju od Suda BiH prema Kantonalnom sudu u Sarajevu, ali nikada nije osuđen”.

Potom je opisala bizarnosti sudskih procesa protiv Čovića, da potom podsjeti na “slučaj Sokol” iz ratnog vremena Čovićeva direktorovanja tvrtkom. “Postoji dokumentacija da su ratni zarobljenici u to vrijeme dolazili besplatno raditi u Sokol. Na to pitanje, Čović je u emisiji HTV-a ‘Nedjeljom u dva’, odgovorio kako ‘u ratu nitko nije radio za novce’ i da te osobe ‘ni na koji način nisu doživljavale kakvu neugodnost ili se prema njima postupalo nečasno’”.

“Drage kolegice i kolege”, poentirala je Benčić, “vaš predstavnik u BiH je priznao da je bila riječ o civilima lišenim slobode koji su u njegovom poduzeću mjesecima besplatno radili kao robovi – to vam je definicija robovlasništva. On to nije demantirao, samo je rekao da u ratu nitko nije radio za novce. To je autentični predstavnik hrvatske politike u BiH, i to je predsjednik HDZ-a BiH. To je ono što HDZ daje Hrvatima BiH kao najbolje od sebe”, kazala je Benčić.

A to nije sve. “Čović je ne samo sudskim postupcima, nego i pokazivanjem velikog osobnog bogatstva slijedio svoje hrvatske uzore: tako je na imanju od dvije tisuće kvadrata u Mostaru sagradio vilu koja je procijenjena na 22 milijuna kuna, odnosno tri milijuna eura; moram priznati da to čak ni njegovi kolege u Hrvatskoj ne mogu samo tako osigurati i ostvariti”, podsjetila je Benčić pred “uvaženim zastupnicima” hrvatskog Sabora.

Ta je vila, veli, kao “tri Carringtonova dvorca iz Dinastije” – a da si priskrbi vodu, Čović je “preusmjerio tok rijeke Radobolje, iz čijeg se izvorišta napaja veći dio grada Mostara, i to sve je sagradio na zemljištu koje je prema planu bilo predviđeno kao rekreacijska zona, a ne građevinsko zemljište”. “Naravno da je rekreacijska zona”, dometnut će Benčić – “ali za Čovića i prijatelje”. A ni to nije sve. “Njegov punac je od svoje rudarske imovine uspio steći obiteljsku kuću u Mostaru, stan u Zagrebu, vilu od četiri kata u Zaostrogu, i tako dalje”.

A sad – zasluge. “Taj isti Čović je od Damira Borasa (rektor Sveučilišta u Zagrebu, op.a.), a na prijedlog uvaženog prorektora Ante Čovića, dobio počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, i to sad pazite za što – ‘za jačanje bilateralnih odnosa BiH i Hrvatske.’” “Primjerice”, ironizirat će Benčić, “za osiguravanje sigurne zone za bjegunce od hrvatskog pravosuđa – to bi mogli i tako tumačiti, ako imaju ispravnu stranačku iskaznicu”. Potom, “’za očuvanje hrvatskog identiteta’, a koje je vidljivo u njegovom promicanju arhitektonske baštine i stila HDZ-a”. Također, “’za promicanje demokratskih vrijednosti’, valjda po broju sudskih procesa zbog korupcijskih afera koje ima iza sebe… Evo, to je, dragi moji kolegice i kolege, primjer kako se HDZ odnosi prema Hrvatima u BiH”, zaključila je Sandra Benčić, pred uvelike praznom saborskom dvoranom i ugašenim kamerama. Vrlo malo od toga, ako išta, probilo se do medija.

Postoji dakle alternativa – samo je treba prepoznati. Hrvatska, kada je o Bosni i Hercegovini riječ, više ne govori istim, HDZ-ovim glasom – a to je promjena čija se važnost ne može dovoljno snažno naglasiti. Naročito je to važno za samu Bosnu i Hercegovinu: u njoj, bombastične, uvrijeđene i svadljive reakcije na ispade Zorana Milanovića mogu biti shvatljive, ali nisu politički produktivne; treba sačuvati dostojanstvo i politički razum, pa u Hrvatskoj tražiti saveznike za novu, zajedničku politiku općeg dobra. A da se to sad ima i s kim, najbolja je politička vijest u povodu četvrt stoljeća Daytonskog sporazuma.