Milanović pokazuje BiH ‘nacionalističke mišiće’

tačno.net
Autor 12.6.2015. u 09:49

Milanović pokazuje BiH ‘nacionalističke mišiće’

Hrvatski premijer pokušava popraviti svoj imidž, ali niko u Zagrebu nema pravo odnositi se prema BiH s ‘pogledom odozgo’.

Piše: Al Jazeera

Neslavno je pravilo balkanske politike da, kad se Zagreb i Beograd potajno dogovaraju, Bosna i Hercegovina dobiva po glavi. To se pravilo, na neki način, potvrdilo i ovih dana.

Očito je da između Zagreba i Beograda teku intenzivni tajno-diplomatski dogovori, a prvi njihovi rezultati upravo postaju vidljivima. U utorak, 2. lipnja iz zatvora u Srbiji u Hrvatsku je prebačen Veljko Marić, hrvatski državljanin koji je u Srbiji zbog ratnog zločina, počinjenoga kod Grubišnog Polja u Hrvatskoj, na štetu civila, hrvatskog državljanina srpske nacionalnosti, osuđen na 12 godina zatvora.

Samo dan poslije objavljeno je da su Hrvatska i Srbija konačno uskladile popis osoba nestalih u toku rata na hrvatskom području i da je sada jasno da se traga za još 1.606 nestalih osoba, koje su prije rata živjele na području Hrvatske.

Taj je proces započeo u vrijeme inauguracije nove hrvatske predsjednice, prigodom posjeta premijera Vučića Zagrebu, ali je dosta dugo bio na „stand by“ režimu, a pregovori su intenzivnije pokrenuti tek onda kad su i Beograd i Zagreb htjeli otkloniti štetu koju su prouzročili Vojislav Šešelj, prvotravanjskim spaljivanjem hrvatske zastave pred beogradskom Palatom pravde i ministar Aleksandar Vulin, retorikom kojom se nakon toga obraćao hrvatskoj javnosti.

Istovremeno s time da su na površinu počeli izlaziti prvi rezultati normalizacije odnosa između Beograda i Zagreba i kad je postalo jasno da će Beograd, u sklopu nove ofanzive premijera Vučića u osvajanju naklonosti Zapada, dakle, i SAD i Europske unije, u ime toga napraviti i određene koncesije politici u Hrvatskoj, na otvorenoj sjednici hrvatske Vlade njen je predsjednik poslao vrlo neugodne poruke Bosni i Hercegovini.

U Zagrebu se odavna zna da su Hrvatskoj službeno uručeni zahtjevi Ministarstva pravosuđa Bosne i Hercegovine za međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim istragama koje se u BiH, točnije u Republici Srpskoj, vode protiv većeg broja hrvatskih državljana, istaknutih zapovjednika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, koji su 1994. i 1995. godine vodili operacije, što su prethodile „Oluji“, a odvijale su se na teritoriju BiH.

Splitski sporazum

To djelovanje Hrvatske vojske na području susjedne države nije bila agresija Hrvatske na BiH, nego sklop operacija obuhvaćenih Splitskim sporazumom predsjednika Tuđmana i Izetbegovića. Legalnost neke vojne operacije i prisutnosti trupa jedne države na teritoriju druge, naravno, ne znači da te trupe i njeni zapovjednici nisu mogli pojedinačno počiniti neke ratne zločine.

Početkom prošlog mjeseca u hrvatskim se medijima, koji su se pozivali na neformalne izvore, počelo govoriti o optužnicama koje priprema Tužilaštvo BiH, protiv skupine hrvatskih vojnih zapovjednika, zbog vojnih operacija u pripremi „Oluje“. Riječ je o istragama koje vode organi Republike Srpske, koji ne priznaju Splitski sporazum, jer implicitno odriču suverenitet službenog Sarajeva na „svom“ području. Zato vojne operacije Hrvatske vojske tretiraju kao agresiju.

Problem ovih istraga odavno je poznat. Nekadašnji glavni tužitelj BiH Milorad Barišin još je 2011.  na sastanku s tadašnjim glavnim tužiteljem Međunarodnog suda u Haagu, Sergeom Brammertzom tražio potporu za ove istrage, ali je nije dobio.

Logično je da Hrvatska ne može prihvatiti kvalifikacije o tome da su operacije, koje su vođene u skladu sa Sarajevskim dogovorom, u suglasnosti Zagreba i Sarajeva, bile agresorske operacije. Naravno, svakom racionalnom jasno je da nosioci vlasti u Federaciji BiH te operacije ne tretiraju kao agresiju, a da ih tako ne tretira niti međunarodna zajednica, niti ICTY. Logično je da, ako u neku državu stigne dokument, koji je vrijednosno postavljen tako da inkriminira državu i njenu politiku o kojoj je postojao potpuni konsenzus, reagiraju njeni službeni organi.

Međutim, Hrvatska nikad ne bi smjela zaboraviti važnu činjenicu – da prema Bosni i Hercegovini ima posebnu odgovornost, koja proizlazi iz njenih pogrešnih politika što su ozbiljno ugrozile i unazadile ovu državu.

U hrvatskoj politici opće je mjesto da je Daytonski sporazum, doduše, omogućio zaustavljanje rata, ali da je uspostavio takav sustav upravljanja BiH državom koji i nakon dvadeset godina funkcioniranja blokira svako njeno racionalno djelovanje.

Republika Srpska u mnogo čemu funkcionira kao „corpus separatum“,  odvojeno tijelo, koje donosi odluke prema nekim svojim vrijednostima i logici, a tijela središnje države često mogu samo usvajati te odluke kao datost. Tako je i s ovom istragom, o kojoj je Ministarstvo pravosuđa BiH moglo samo obavijestiti svoje kolege u Hrvatskoj i na osnovu Sporazuma o međusobnoj pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima zatražiti međunarodnu pravnu pomoć.

Hrvatska je politika za cijeli problem odavno znala. Bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović u tom je pitanju napravio jednu od najvećih grešaka u svom predsjedništvu. Naime, predsjednika jednoga od bosanskohercegovačkih entiteta, Milorada Dodika, tretirao je kao „državnika“, prema njemu se ponašao kao da je šef samostalne države, sastajao se s njim u takvom „formatu“, a na jednom od sastanaka, u Slavonskom Brodu 2011. raspravljali su i o pitanju ove istrage. Dodik je vješto iskoristio ovu Josipovićevu tešku pogrešku i na kratko vrijeme zaustavio istrage, što samo po sebi govori o razini neovisnosti pravosudnog sustava u Republici Srpskoj. One su, međutim, ponovno deblokirane kad je tamošnjoj politici to odgovaralo.

Dakle, hrvatska Vlada trebala je točno znati o čemu se radi, da stavovi koji se iznose u optužbi nisu stavovi službenog Sarajeva i da oni ni na koji način ne zrcale stav Sarajeva prema Zagrebu. U Vladi moraju znati još nešto: svašta je moguće iskorištavati u predizbornoj kampanji u Hrvatskoj koju su premijer Zoran Milanović i njegova stranka intenzivno započeli. Međutim, međunarodni odnosi općenito, u onom dijelu u kome mora postojati kontinuitet državne politike, bez obzira na smjene administracija, ne smiju biti predmetom koji se iskorištava za stranačke dobiti. U hrvatskom slučaju, pak, ništa što se tiče Bosne i Hercegovine, ne smije biti podložno takvu poigravanju, i to zbog važnosti međusobnih odnosa, ali i zbog hrvatske „povijesne odgovornosti“.

Nacionalistički stereotipi

Milanović je vješto iskoristio situaciju, u kojoj je administracija u Beogradu zainteresirana za brzo poboljšavanje svoje europske predpregovaračke pozicije, i ostvario ustupke Vučićeve vlade koji mu omogućuju da se u domaćoj javnosti predstavi kao uspješan borac za „nacionalne interese“.

Transfer Marića, osuđenoga u Beogradu na osnovu toga što Srbija primjenjuje „regionalnu nadležnost“ sa suđenja zbog ratnih zločina, zapravo je najava da će Beograd od toga odustati. Ako bi Beograd odustao od svoje interpretacije „univerzalne nadležnosti“ za progon ratnih zločina, kojom je izazvano i više problema u odnosima između Beograda i Sarajeva (slučajevi progona Ejupa Ganića, generala Jove Divjaka i Ilije Jurišića), Zagreb će doista ostvariti važnu političku pobjedu, a jasno je da će politika u Beogradu morati odustati od koncepta svoga „liderstva“ u odnosu na pravosudne sustave susjednih država, jer joj Hrvatska, u protivnom, može blokirati pristupne pregovore s EU.

Logično je da Milanović ovu pobjedu nastoji iskoristiti u domaćoj javnosti za popravljanje svoga izrazito lošeg javnog imagea. Loše je, međutim, da se pritom pokušava poigravati nacionalističkim stereotipima, a još je gore što dojam o sebi kao „borcu za nacionalne interese“ nastoji pojačati arogantnom retorikom prema Sarajevu.

Nitko u Zagrebu nema pravo odnositi se prema Bosni i Hercegovini s „pogledom odozgo“ i pritom napuhavati „nacionalističke mišiće“.

Pitanje „regionalne nadležnosti“ sudskoga sustava Srbije stvar je u kojoj su Zagreb i Sarajevo saveznici, a nesretne optužnice, koje govore o navodnoj agresiji Hrvatske vojske onda kad je djelovala u sklopu Splitskog sporazuma, stvar je malicioznosti pravosudnog sustava Republike Srpske, koji pritom ne diskreditira samo Hrvatsku, proglašavajući je agresorom, nego i službeno Sarajevo i pokojnog predsjednika Izetbegovića, odričući mu suverena prava upravljanja bosanskohercegovačkom državom.

Rješenje problema tih optužnica jednostavno je, upravo kao što to kaže i Ministarstvo pravosuđa BiH – Hrvatska nije obvezna djelovati prema njima, jer ne treba prihvaćati suradnju u stvarima koje smatra političkima ili da imaju vojnu prirodu, ali je, kao ozbiljna država, obvezna proučiti postoje li ozbiljni dokazi protiv nekog od njenih državljana da je tijekom legalne operacije počinio ili propustio kazniti počinjenje ratnog zločina. Ako bi nečeg takvog bilo, onda hrvatsko pravosuđe treba djelovati samostalno.

tačno.net
Autor 12.6.2015. u 09:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija