KAKO JE ZORAN MILANOVIĆ U NEW YORKU CITIRAO “PJESME IZ LORE”

Milanovićev Gloria mundi

Boris Pavelić
Autor 23.9.2021. u 11:00

Izdvajamo

  • No pitanje je, nakon svega – nakon prijezirnih komentara o Sarajevu i Bošnjacima
  • nakon negiranja haške presude za Herceg-Bosnu
  • nakon pohvala Tuđmanu i ugošćavanja Dodika u Zagrebu
  • nakon prijema osuđenika i dodjeljivanja odličja optuženicima za ratni zločin – pitanje je, dakle, jesu li Milanovićeve izjave uistinu tek nepromišljeno “dolijevanje ulja na vatru”, ili ipak nešto više od toga: skice za politiku koja je spremna ići do kraja. Jer, sjetimo se: ni Tuđman nikad nije bio posve jasan o svojim nakanama u BiH
  • davao je kontradiktorne, nejasne, malo pomirljive, pa malo ratoborne izjave – dok su njegove stvarne nakane ostvarene tamo, u Mostaru, u Dretelju, Heliodromu, u Stocu, Počitelju, Stupnom dolu...

Povezani članci

Milanovićev Gloria mundi

Foto: MARY ALTAFFER/Newscom/PIXSELL

Pitanje je, nakon svega – nakon prijezirnih komentara o Sarajevu i Bošnjacima; nakon negiranja haške presude za Herceg-Bosnu; nakon pohvala Tuđmanu i ugošćavanja Dodika u Zagrebu; nakon prijema osuđenika i dodjeljivanja odličja optuženicima za ratni zločin – pitanje je, dakle, jesu li Milanovićeve izjave uistinu tek nepromišljeno “dolijevanje ulja na vatru”, ili ipak nešto više od toga: skice za politiku koja je spremna ići do kraja. Jer, sjetimo se: ni Tuđman nikad nije bio posve jasan o svojim nakanama u BiH; davao je kontradiktorne, nejasne, malo pomirljive, pa malo ratoborne izjave – dok su njegove stvarne nakane ostvarene tamo, u Mostaru, u Dretelju, Heliodromu, u Stocu, Počitelju, Stupnom dolu…

U politički bizarnome boravku hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića u New Yorku, na redovitome godišnjem zasjedanju Opće skupštine UN-a – boravku koji su mediji u Hrvatskoj i BiH sasjekli još dok je trajao, s naročito kvalitetnim tekstom Tomislava Jakića na tacno.net – javnosti je uglavnom promakla jedna njegova izjava, zasjenjena politički bombastičnijim, ali psihološki manje indikativnim razmetanjima.

Tu izjavu, koju je izrekao prvog dana posjeta, 19. rujna, na susretu s predstavnicima američkih Hrvata, Milanović je započeo ovako: “Srećom, nije 1990.; nema opasnosti od izbijanja ozbiljnog sukoba. Međutim, mi moramo gledati što se događa u našem neposrednom okruženju, a tamo se ljudi ponašaju kao da rata nije bilo i kao da nisu naučili lekciju onoga što se događalo devedesetih godina”. I sve bi to bilo u redu, da hrvatski predsjednik potom nije poentirao ovako: “I u svemu tomu, najmirniji, najpomirljiviji, najracionalniji smo mi, Hrvatska i ova Vlada, i ja kao predsjednik; moja prethodnica. Na nama je odgovornost da taj prostor ostaje miran, siguran, da se u Hrvatskoj uredno i sigurno živi. Hrvatska je jako sigurna zemlja“.

Ma kako smo samo divni! A onda, tri dana kasnije, ovo: “Rekao sam da sam ja predsjednik hrvatskih građana, Hrvata, pa, na neki način, i onih Hrvata koji žive u BiH. To je moja dužnost i obaveza, pa i emotivna”. Šokiran tvrdnjom, novinar je Milanovića pitao je li rekao da je predsjednik Hrvata u BiH, na što je ovaj odgovorio: “U onoj mjeri u kojoj Ustav kaže, da se brinemo i vodimo računa o statusu Hrvata izvan Hrvatske, ali uz poštovanje zemalja, da”. Ali, pitali su novinari očigledno pitanje – kako može biti predsjednik Hrvata iz BiH, kad je predsjednik Republike Hrvatske? “Hrvati u BiH i u New Yorku imaju pravo glasa. To sam često problematizirao i pokušavao svesti u razumne razine, da se susjedna država ne kompromitira i ne ulazi u njen prostor. Svi građani BiH hrvatske narodnosti imaju hrvatsko državljanstvo. Jesam li im ja predsjednik? Mislim da jesam. To je politika koju nisam ja provodio, ali je danas takva. To su političke i formalno-pravne činjenice, a u biti i emotivne”, rekao je Milanović.

Očita politička i psihološka zbrka: Milanović jest – “na neki način” – predsjednik dijela građana druge države. On je to “često problematizirao” i “pokušavao svesti na razumne razine” – što bi bila ta “razumna razina”? – i to je “politika koju nije on provodio” – ali sad je, eto, provodi, jer su to “političke i formalno-pravne činjenice, a u biti i emotivne”.

Pa što to znači? Da Milanović ne smatra dobrim da predsjednik Hrvatske bude i predsjednik Hrvata u BiH – jer je to “često problematizirao” i to “nije politika koju ne provodio” – ali, eto, ipak je provodi, jer su to “političke i formalano-pravne činjenice, a u biti i emotivne”. Pa, tko ga tjera da je provodi? Je li ju Mesić provodio? I još: ako su to “emotivne činjenice” – a Milanović je to u svom kratkom intervjuu čak dvaput naglasio – znači li to da on Hrvate u BiH nekako, kao, “voli”? I kako to predsjednik građanske države može “voljeti” njezine građane; štoviše, građane susjedne države? Kakav to “emotivni odnos” on prema njima može imati? Nisu li kraljevi i diktatori tvrdili da “vole” svoje narode – habsburški Kaiser und Koenig po tome je bio znamenit? Kakvom se to nedemokratskom retorikom služi Zoran Milanović, pa još prema građanima susjedne države? Srsi čovjeka prođu kad krene temeljitije analizirati brzoplete i nepromišljene izjave bivšeg  socijaldemokrata iz Zagreba.

A do reakcija u regiji nismo još ni stigli. Kada je Željka Komšića, koji je također bio u New Yorku, novinarka Al Jazeere Balkans u intervjuu u srijedu navečer pitala da komentira te Milanovićeve izjave, ovaj nije mogao suspregnuti posprdni osmijeh. “Mislio sam da je predsjednik Hrvatske, a ne poglavica plemena”, sarkastično je odbrusio Komšić, član Predsjedništva BiH za kojega je Milanović, predsjednik susjedne države, uvredljivo, baš poput Dodika, kazao kako “ne zna s kakvim mandatom i u čije ime govori” pred Općom skupštinom UN-a.

“Mislio sam da imamo posla s ozbiljnim stavovima i izjavama. Ne živimo u hiljadu osamsto i nekoj, pa da ovdje nastupaju poglavice. Mislio sam da je Milanović predsjednik Republike Hrvatske, kao što mu i piše, a ne poglavica cijelog jednog naroda. Mi bi ovdje, u UN-u, trebali predstavljati države. Od toga ne možemo pobjeći. Nismo poglavice koji se natječu čije je pleme veće i jače, i koje će pobijediti”, dodao je Komšić. “Nažalost, to što sam čuo vrhunac je gluposti i anakronizma, koji u regiji još nismo čuli”, kazao je još. “Čak ni Vučić ne govori da je predsjednik svih Srba, premda mu Dodik gura tu izjavu u usta. I on bježi od toga da je poglavica plemena.”

Milanovića nisu poštedjeli ni politolozi. Viša znanstvena suradnica zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose Senada Šelo Šabić ponovila je ono što se za Milanovićeve izjave o BiH odavna već zna: da “ne pridonose stabilizaciji i rješavanju ključnih problema u Bosni i Hercegovini, otežavaju i međunarodni položaj Hrvatske, bacaju drugo svjetlo, što nije dobro za Hrvatsku, i dolijevaju ulje na vatru postojećih međususjedskih odnosa u samoj BiH u trenutku u kojem im je potrebno mira, realnosti i hrabrosti za suočavanje s ključnim temama, a ne bavljenje izjavama koje nemaju intenciju rješavati probleme”.

“Milanović je prije svega predsjednik Republike Hrvatske”, na notornu činjenicu morao je podsjetiti politolog Anđelko Milardović. Izjave te vrste, kaže, “nisu mudre”.

“Neka se drži Ustava RH. Polemike s Komšićem su druga priča, ali može se to i drugim riječima, ne treba dolijevati ulje na vatru. Treba racionalan pristup, bez obzira što postoje ustavne obaveze prema Hrvatima u BiH, jer to su dvije potpuno odvojene države”.

No pitanje je, nakon svega – nakon prijezirnih komentara o Sarajevu i Bošnjacima; nakon negiranja haške presude za Herceg-Bosnu; nakon pohvala Tuđmanu i ugošćavanja Dodika u Zagrebu; nakon prijema osuđenika i dodjeljivanja odličja optuženicima za ratni zločin – pitanje je, dakle, jesu li Milanovićeve izjave uistinu tek nepromišljeno “dolijevanje ulja na vatru”, ili ipak nešto više od toga: skice za politiku koja je spremna ići do kraja. Jer, sjetimo se: ni Tuđman nikad nije bio posve jasan o svojim nakanama u BiH; davao je kontradiktorne, nejasne, malo pomirljive, pa malo ratoborne izjave – dok su njegove stvarne nakane ostvarene tamo, u Mostaru, u Dretelju, Heliodromu, u Stocu, Počitelju, Stupnom dolu…

Nadajmo se ipak da Milanović nije mračni vizionar balkanske političke kataklizme, što Tuđman – nakon Miloševića – svakako jest bio, nego da je tek njegov zakašnjeli politički epigon, lišen moći i uvjeta da nanese štetu. Pokaže li se tako – a iskreno se nadamo da hoće – odnos Zorana Milanovića prema BiH ostat će zapamćen kao, istina, neugodna i često sramotna, ali ipak ne naročito važna epizoda u bogatoj povijesti balkanskoga političkog beščašća.

Ali, i epizoda koja nije lišena sarkastične autoironije. Jer, ako se vratimo na izjavu s početka ovoga teksta, onu kojom je Milanović započeo svoje nesretno lutanje njujorškim političkim salonima, taj komični ton ne može nam promaknuti: “I u svemu tomu, najmirniji, najpomirljiviji, najracionalniji smo mi, Hrvatska i ova Vlada, i ja kao predsjednik; moja prethodnica.”

Imamo li na umu sve što je izrekao sljedećih dana u New Yorku, pitamo se je li to Milanović mislio ozbiljno, ili se ipak – a da nitko to ne shvati – šegačio na vlastiti račun. Kako bilo, šteta je na ovome mjestu ne podsjetiti da Milanović, tom svojom izjavom, nije učinio ništa drugo nego u svoju nespretnu političku prozu uobličio stihove Borisa Dežulovića – a i na njega se, da, Milanović ostrvio, jer se usudio primijetiti da Milanović na Vruji štiti bespravne graditelje. Stihovi su to, sjetit ćete se, koji na svako čitanje izazovu pucanj katarze, iz Dežulovićeve pjesme Gloria mundi, objavljene u Pjesmama iz Lore. U njoj je majstor jezičnog ritma u slobodni stih pretočio dijaloge mržnje koje, svakoga dana po stotinu puta, možemo čuti u svakoj birtijetini ovoga svijeta. Kraj te pjesme glasi ovako:

“…Onda opet ti Židovi,
pogledaj šta Ćifuti rade jadnim Palestincima,
gaze ih bagerima žive,
a onda opet ti Palestinci,
sve je to Al Qaida, stoka,
prljavi Arapi, svi su isti,
sve je to u debelom kurcu,
Jebeš ti meni sve
ako mi Hrvati nismo jedini normalni.”

Pa vi vidite.

Boris Pavelić
Autor 23.9.2021. u 11:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija