Mile Stojić: Kratka povijest prepadanja

Povezani članci

• Nihad M. Kreševljaković: KULTURA SJEĆANJA I MODUL MEMORIJE
• Mladen Ivanić: Milorad Dodik će pasti!
• Kurspahić: Martin iz Brisela
• OD ŠUTNJE KA ZLOČINU
• Jelena Svilar: Požar mržnje koji jede svaku drugačijost
• Imati ili biti

Ljudi koji danas ne dižu svoj glas, a tu prije svega mislim na protagoniste naše intelektualne „nadgradnje“, književnike, profesore i akademike – nisu ni zaslužili drugo no da žive u ovom blatnom brlogu od države, jer jedino u tom glibu mogu zalijevati svoje mizerne sujete i napuhane karizme.

Piše: Mile Stojić, BHR1

Višemjesečne demonstracije u Ukrajini postigle su svoj cilj – smijenjen je kleptokratski i bahati režim Janukoviča i proces će se dalje razvijati svojom imanentnom logikom. Kad su u pitanju opće demonstracije u našoj zemlji, stvari se polagano zatupljuju i zamagljuju, njihova se interpretacija odvija uvijek uz ono licemjerno „da, ali“.

Nitko od prozvanih vlastodržaca ne usuđuje se izreći osudu te pobune, ali uvijek je tu lukavo smišljena zadrška: ne smijemo vlast prepustiti ulici, jer ćemo ući u anarhiju; ili:  podržavamo pobunu, ali osuđujemo huliganstvo; ili: demonstracije nisu toliko masovne kao u Ukrajini, ne može stotinjak ljudi promijeniti sistem; ili: vlast se dobija na izborima, a ne na ulici itd.

Međutim, valja podsjetiti da su oni koji su dobili vlast na izborima, bilo da se deklariraju kao desni ili lijevi, ubrzo svladali pravila institucionalizirane korupcije, koja se uvijek odvijala u sjenci obrane vitalnih nacionalnih interesa. Pljačka se, piše Aleksandar Hemon, događala kroz „besramnu eksploataciju etničkih razlika“ i vlast se tom eksploatacijom i dan-danas pokušava braniti. Njeni protagonisti u medijima proizvode nove strahove i nacionalnu podozrivost, vjerujući da će nagovještajem tobožnjeg novog međuetničkog rata sirotinji uliti strah u kosti.

Pojedini vlastodršci idu toliko daleko da ovaj krik očajnika pripisuju međunarodnoj zajednici, Evropskoj uniji (što rek’o Dodik), dok su neki od najčešće prozivanih na demonstracijama stavili svoje medije i mediokritete u službu prosvjednika, vjerujući da će tako demonstrante zloupotrijebiti za eliminiranje svojih političkih protivnika. Najkoncizniji opis našeg stanja izrekao je nedavno u jednom intervjuu Bogić Bogićević konstatacijom: živimo u političkom blatu. I sad, oni koji su proizveli to blato u kome se svi gušimo, pokušavaju krivicu svaliti na druge.

Plima političkog fatalizma koja navire sa svih strana, međutim, najveći je neprijatelj ove zemlje. Ona jedina može sve pozitivne napore strovaliti u ništavilo. Komentari koji se ovih dana mogu čuti u prolazu tipa „a neće od toga biti ništa“, „sjaši kurta da uzjaši murta“, „prosvjednici su naivni i ne znaju da se ništa ne može popraviti“  – najveći su saveznik održanju postojećeg statusa quo. Ljudi koji danas ne dižu svoj glas, a tu prije svega mislim na protagoniste naše intelektualne „nadgradnje“, književnike, profesore i akademike – nisu ni zaslužili drugo no da žive u ovom blatnom brlogu od države, jer jedino u tom glibu mogu zalijevati svoje mizerne sujete i napuhane karizme.

Ili, da citiramo jedan popularni internetski slogan: Ako vam je dobro, onda ništa.