MILOŠEVIĆEVI NASLJEDNICI U OFANZIVI: Spojeni sudovi

tačno.net
Autor 14.2.2014. u 09:18

MILOŠEVIĆEVI NASLJEDNICI U OFANZIVI: Spojeni sudovi

Tako biva: bratstvo i jedinstvo nije nadživjelo druga Tita ni deset godina. Trinaest godina nakon što je Slobodan Milošević uhapšen i osam otkako je na onom svijetu, njegova zaostavština se odlično drži. Nasljednici, novi evropejci, evo su krenuli da po komšiluku staruše i ugone red. U Crnoj Gori bi da kroje vlast, u Bosni da hapse.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je opet javno patio što se Srbi u Crnoj Gori ne dozivaju pameti i konačno ne upišu u Vladu Mila Đukanovića. Nikolić i crnogorski premijer zvanično su se obećali još 2011. uoči predsjedničkih izbora u Srbiji. Đukanović je tada SNS označio kao „političkog prijatelja” DPS-a i primijetio da je riječ o ,,veoma relevantnom političkom subjektu” ne samo u Srbiji nego i u regionu. Takoreći do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Cane Subotić i Milo Đukanović su, koliko se vidi, veoma zadužili Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Đukanoviću nikad ovako nije trebala bratska ruka. Počinju ozbiljni pregovori sa EU i on bije odsudni boj da sačuva nedirnutu strukturu društva, koja je krvlju i pljačkom građena dvadeset godina. To je bedem koji njemu i familiji omogućava trajnu moć da kontrolišu crnogorsko društvo. Očuvati ga bez novog partnera u vlasti ne bi mogao.

Nikolić bi jednoga dana, kao borac za svesrpsko jedinstvo, mogao reći da je znao što radi. Napori na učvršćivanju Đukanovićeve nesmjenjive vlasti suštinski znače stvaranje nestabilne Crne Gore. Zemlje promašaja. Države koja će pod teretom ekstremnih monopola i pocijepana iznutra vremenom gubiti smisao. Čitko je: Nikolić poziva Srbe u Crnoj Gori da učestvuju u zločinu dokidanja nade da ovo može postati zemlja slobodnih ljudi i naroda koji u njoj žive.

DPS ne može pomiriti crnogorske različitosti. Nacionalni predznaci u DPS- u su, onako, stvar nadahnuća i trgovačke procjene. Mali je ovo kraj, svako zna kako su i koliko današnji vatreni Crnogorci iz DPS-a u doba Miloševića bili ljuti Srbi.

Važna je vijest što Nikolićeva nastojanja da neku od stranaka koje u Crnoj Gori zastupaju Srbe ugura u Đukanovićevu vladu zasad prolaze bez rezultata. Pozivnicu su odbili i Nova i SNP. Prilikom susreta sa Andrijom Mandićem, Nikolić je napravio taktički korak nazad. „ Srpske stranke u Crnoj Gori treba same da odlučuju o politici koju vode”, saopštila je njegova Pres služba.

Teško da iko tu izjavu uzima ozbiljno. Nijesu ono bile uzgredne dosjetke. I, nije Toma sam. U milovanje vlade uveliko je uključen mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Ta ljubav otkriva širu sliku na kojoj se jasno vidi da je pritisak na partije samo dio pritiska na ljude koji se osjećaju Srbima da ovjekovječe vlast Mila Đukanovića.

Ni Đukanović ne razumije zašto mu srpske stranke ne pohitaju. Valjalo je čuti ovu izjavu: „ Mislim da je riječ o slabićima koji nijesu u stanju da preuzmu odgovornost za ono što podrazumijeva učešće u vlasti već su uljuljkani u manjim ili većim privilegijama”. Ovo je, naravno, potvrda da su napori za uvođenje neke od srpskih stranaka u svijet pravednika u Podgorici i Beogradu, veoma sinhronizovani. I, još nešto, važnije: Đukanović se nalazi u opasnoj fazi radikalnog poricanja stvarnosti. Neko ko je spreman na ovako očigledno nasilje nad činjenicama, spreman je na svako nasilje nad ljudima.

Iz SNP-a su i nakon toga rekli da znaju da Đukanović poziva u vlast samo da sebi obezbijedi nastavak neprekinutog dvodecenijskog vladanja. ,,Veoma je svjestan svih rizika koje po njega nosi promjena vlasti i demokratizacija crnogorskog društva”. I iz Nove su ponovili: ,,Opozicija nikada neće graditi budućnost sa Milom Đukanovićem”.

Đukanović je zasad uspio da prigrli samo propale srpske političare u Crnoj Gori. Znaju i on i oni: ostaci ostataka Narodne stranke se ništa ne računaju. Akcija će biti nastavljena. Svoj dug odradiće i državni i paradržavni mediji. Cilj je da svi shvate kako Srbima, kao i svima ostalima, nema života izvan DPS-a.

Istorija nema ciljeva. Ishod zavisi od spremnosti ljudi da prihvate odgovornost za izbor. Iza dušebrižne nacionalne priče Nikolića i Đukanovića krije se tek zamaskirana namjera -njihova i njihovih tajkuna – da očuvaju vlast, monopole i kapital. To mogu najbolje postići ako ustanove sistem koji će proizvoditi stalnu nestabilnost. Crna Gora pod nekontrolisanom Đukanovićevom silom bi suštinski bila zemlja stabilizovanog haosa. Jedna od najranjivijih država u regionu.

Koliko postjugoslovenski prostor funkcioniše kao krivi spoj sudova najbolje svjedoče dva ovosedmična događaja vezana za Bosnu i Hercegovinu. Uzbunu je izazvala Srbija odlukom da raspiše potjernice za Naserom Orićem i Hakijom Mehonjićem i uputi zahtjev tužilaštvu BiH da ih isporuči Beogradu, zbog sumnje da su 1992. u okolini Srebrenice navodno ubili devet civila srpske nacionalnosti.

Srbija, dakle, traži da joj budu izručeni građani BiH koji su, po njihovom viđenju, počinili zločine nad građanima BiH. Kao kad bi Albanija tražila da joj Srbija izruči nekog od svojih komandanata za kojeg računaju da je ubijao Albance na Kosovu. Preciznije – u Preševu. Naser Orić je u Hagu oslobođen optužbi. Uz sve, radi se o Srebrenici, gdje su srpske snage počinile genocid nad Bošnjacima.

Suština je u tome što su u Beogradu savršeno znali da će bosansko pravosuđe odbiti da im izruči svoje građane. Da su htjeli da poštuju pravni red, rezultate svoje istrage odmah bi proslijedili bosanskom tužilaštvu.

Beogradsko tužilaštvo je u međuvremenu izgleda iskazalo spremnost da sarađuje sa Sarajevom, ali postignut je – cilj. Pred izbore u Srbiji vlast radikalnih korijena, nakon slavnog kosovskoj boja, htjela je da pokaže da još može da demonstrira moć u okolini. Čelnica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko ocijenila je: „Srbija priželjkuje raspad BiH i neće prestati da proganja njene građane.” To se vidi – Beograd Nikolića i Vučića će prežati svaku priliku da relativizuje srebrenički genocid.

Samo, ove godine su izbori i u BiH. Na vijest o potjernici u Bosni se sve diglo na noge. U Predsjedništvu je održana konferencija za novinare na kojoj su govorili Bakir Izetbegović, Zlatko Lagumdžija i Fahrudin Radončić. Orilo se od domoljublja. Naravno, javio se i Milorad Dodik, da opet zaprijeti da će Srbi napustiti institucije BiH. Ovdje se stvarno tako rano smrkava.

Onda se u Tuzli desilo nešto neobično – građani su se pobunili protiv vlasti. Takvi protesti odavno nijesu viđeni u našim državama. Ne izgleda da će se požar pobune tako lako proširiti Bosnom, a kamoli ostalim jugoslovenskim zemljama. Ovdje tako teško sviće.

Kome je do olakog optimizma neka poredi koliko je solidarnosti među kriminalcima na prostoru bivše Jugoslavije, a koliko među radnicima i njihovim sindikatima.

Ni uspješno pređeni put do EU nije baš garancija. Slučaj Hrvatske pokazuje domete i granice. Ivo Sanader je završio u zatvoru i njegovom se sudbinom redovno prijeti okolo razuzdanim moćnicima. No, Hrvatska je već bila tlo Evrope kad su se rasprsle ćirilične table u Vukovaru i kad je mržnja, pokuljala ,,U ime obitelji”, upakovana u hrvatski ustav.

Svaka postjugoslovenska država uglavnom je nesrećna na svoj način. Ponešto nas ipak veže. Svuda su zločinci iz vlastitih redova nakon odležanih kazni dočekani kao narodni heroji. U udžbenicima i medijima pod kontrolom vlasti svuda caruje laž o ratu. Iz svih krajeva bivše domovine nesputana mržnja plovi sajber svijetom. I opija mlade.

Nakon svega što se zbiva u regionu, neozbiljno se nekritički odnositi prema potezima briselskih zvaničnika. Uzmimo naš slučaj. U svakom ključnom trenutku, za opstanak na vlasti Đukanović je imao podršku Brisela. Dok on evo ulaže nadčovječanske napore da uguši civilni sektor i nekontrolisane medije, prema Monitorovim saznanjima, neke evropske adrese potpomažu konkretnim projektima djelovanje Instituta za javnu politiku Bebe Popovića, koji služi kao režimska legija.

Evropa ne može biti ni izgovor. Kod nas su u središtu priče srpske stranke. Ne treba zaboraviti – od njih se očekuje da ne urade ono što su odavno uradile Socijaldemokratska partija, Bošnjačka stranka i još neke partije manjina. „Ja ostajem premijer kome su uručeni ključevi vrata Evrope”, ponosno je rekao prije neki dan Ivica Dačić, još jedan iz Miloševićevog osoblja. To što uz njega, Vučića i Nikolića, evropejca igra i Đukanović zasluga je baš tih nekadašnjih antimiloševićevskih, antifašističkih stranaka.

Fašizam nije nešto što bude i zavijek prođe. U Njemačkoj je tridesetih ideja socijalne pravde bila rasprostranjenija nego ideja nacizma. Svejedno, fašizam se ukorijenio. Obespravljena, opljačkana, osiromašena većina u zemljama bivše Jugoslavije može krenuti u borbu za uspostavljanje slobodnih i solidarnih društava Ali, može postati i batina u rukama svojih eksploatatora. Prosta je istina: od svih političara na slavenskom jugu najviše iskustva u vladanju toljagom i manipulacijama ima – Milo Đukanović.

Esad KOČAN
Miloš BAKIĆ

Monitor

tačno.net
Autor 14.2.2014. u 09:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija