MIRA NE SMIJE BITI

tačno.net
Autor 9.6.2013. u 09:14

MIRA NE SMIJE BITI

Istoga dana kada je Assad prihvatio, mada je Zapad odbijao sudjelovanje Irana i Hezbolaha, ključnih aktera krize, donijeta je odluka Evropske unije o ukidanju embarga na isporuke oružja pobunjenicima. Stoga je jasno: mira u Siriji ne smije biti, sve dok – ne voljom sirijskog naroda – nego voljom onih koji su rat i pokrenuli, sirijski režim ne bude zamijenjen nekim drugim, podatnijim i kooperativnijim. Što je samo korak dalje u uspostavljanju novog svjetskog poretka u kojemu otuđeni centri moći odlučuju o sudbinama država i naroda. Tko je idući na redu?

Piše: Tomislav Jakić

          Na ruševinama iluzije da Evropska unija ima, ili je ikada imala ono što se zove zajedničkom vanjskom politikom, razbila se još jedna iluzija: ona, naime, da ključni igrači na međunarodnoj sceni (s izuzetkom Rusije i Kine) možda ipak žele da se krvavi sukob u Siriji prekine, da se završi mirom. Od onoga dana kada su dvije moćne članice Unije – od kojih jedna razmišlja o tome hoće li u Uniji uopće i ostati – nametnule ostalim zemljama članicama (uključujući Njemačku!) odluku o prekidanju embarga na slanje oružja tzv. pobunjenicima u Siriji, prepuštajući svakoj zemlji Unije da sama odlučuje što će i kako će, kada embargo bude skinut, svakome je laiku jasno da se oni koji su, nakon Tunisa, Libije i Egipta, pokrenuli reprizu scenarija tzv. arapskog proljeća u Siriji i doživjeli neugodno iskustvo da se režim Bashara al Assada ne može srušiti ni nasilnim demonstracijama, ni slanjem na poprište sukoba „pasa rata“ iz cijeloga arapskog svijeta, ni masivnom (pa i oružanom, mada ne javnom) podrškom čak i onim organizacijama što ih zapadni svijet označava kao terorističke, da se – dakle – svi ti koji vuku konce iza kulisa neće zaustaviti dok ne ostvare svoj cilj: rušenje sadašnje vlasti u Siriji. Pod svaku cijenu i bez obzira na sve, u prvome redu bez obzira na Sirijce.

         U patetičnom pokušaju stvaranja slike o ipak nekakvom jedinstvenom stanovištu, državnici (koji to ime jedva da zaslužuju) iz Evropske unije nisu se mogli pomaknuti dalje od formule: jedinstveni smo da se embargo na slanje oružja šarolikoj, iz mnogo razloga sumnjivoj fronti antirežimskih snaga u Siriji ukida, a jedinstveni smo (!) čak i u tome da će se nakon toga svatko ponašati kako hoće, dakle da nikakve jedinstvenosti nema. Pa je odmah bilo jasno da će Francuska i Britanija krenuti sa slanjem oružja (koje će kad-tad biti okrenuto i protiv njih i njihovih interesa, povijesno iskustvo to govori), da će ih neki pod masivnim pritiskom, ili uz prešutni blagoslov „s onu stranu Atlantika“ slijediti, dok će neki ostati čvrsti u tome da oružje ne šalju (nagradno pitanje: kako će se ponašati Hrvatska?). No, postalo je jasno i još nešto: da Rusija neće ostati skrštenih ruku. Jer, Kremlj je odmah odgovorio isporučujući sirijskim vlastima najmoderniji protuzračni sustav S 300 koji, kažu stručnjaci, ruši sve što leti. I time je sukob u Siriji što traje već dulje od dvije godine ušao u novu, još opasniju fazu, jer je Izrael već zaprijetio uništavanjem ruskog protuzračnog sustava u Siriji, smatrajući njegovo postojanje u susjednoj zemlji s kojom je tehnički još u stanju rata, ugrožavanjem vlastite sigurnosti. A to potencijalnu spiralu nasilja na tradicionalno nestabilnom Bliskom istoku podiže na gotovo neslućene visine.

         Pobuna protiv Assadovog režima, uz zanemarivanje činjenice da je taj režim, mada autoritaran, ispunio neke od ključnih zahtjeva što su se vezali uz njezin početak (višestranački izbori, vlada u kojoj su i predstavnici oporbe), pokušava se „spasiti“ povremenim insceniranjem incidenata koji bi trebali poslužiti kao opravdanje za izravnu vojnu intervenciju Zapada – od slanja turskih aviona u sirijski zračni prostor, kako bi bili srušeni, preko zapljene misterioznog tereta iz aviona koji je letio iz Moskve za Damask (da se o tome teretu nakon toga više ništa ne bi čulo), diverzije u Turskoj što se odmah pripiše Assadovoj tajnoj službi, pa do upornog podgrijavanja priče o tome kako režimske snage koriste kemijsko oružje. Kada izvjestiteljica Ujedinjenih naroda Carla del Ponte izjavi kako postoje snažne indicije da kemijsko oružje (bojni plin sarin) koriste pobunjenici, Washington naprosto uzvrati kako je sklon mišljenju da to oružje koriste režimske snage, bez i jednoga dokaza u prilog toj tvrdnji, a kada u južnoj Turskoj, jednom od šampiona napora za rušenje sirijskih vlasti, budu uhapšeni ljudi s dva kilograma sarina, to u medijima zemalja što su razvile barjake demokracije iza kojih marširaju vojske, jedva bude zabilježeno.

         U cijeloj toj priči gotovo s užitkom iz dana u dan broje se žrtve sukoba (ne navodeći koliko je među njima Assadovih vojnika), a da se nikada ne napravi usporedba s Irakom koji je, vojnom snagom SAD i saveznika, „demokratiziran“ prije niza godina i iz kojega su se Amerikanci vojno povukli nakon „uspješnog završetka“ misije, a gdje dnevno u terorističkim napadima nerijetko pogine podjednako toliko ljudi koliko i u Siriji. I još nešto: nitko ne postavlja logično pitanje: zašto bi Assadov režim kojemu ovih dana čak i njemu neskloni komentator njemačke javne televizije priznaje da „vojno stoji bolje nego ikada“, zašto bi taj režim pribjegao upotrebi kemijskog oružja? Vojnih razloga za to nema, a nedvojbeno je da Washington samo čeka kako bi mogao „upotrebu kemijskog oružja protiv civila“ prezentirati kao razlog za otvoreni ulazak u sirijski rat, drugim riječima: za završavanje posla, što ga dosadašnji protagonisti (iz Evrope i arapskog svijeta) nisu u stanju privesti željenom kraju. Prevedeno na praktični jezik svakodnevnih zbivanja u Siriji to znači samo jedno: Assadu ne pada na pamet upotreba kemijskog oružja. Ako ga netko upotrebljava, onda to mogu biti samo pobunjenici. Činjenica da kao žrtve upotrebe sarina na televizijskim snimkama vidimo civile, samo dodatno potvrđuje da se kemijsko oružje ne upotrebljava kako bi se ostvarili bilo kakvi vojni ciljevi, nego kako bi se isprovociralo širenje sukoba.

         U svjetlu svega toga, krajnje je upitno kakva je bila stvarna svrha američkog prijedloga što se u prvome trenutku činio velikim zaokretom u politici Washingtona, da se sazove konferencija – uz sudjelovanje i predstavnika službenoga Damaska – ne bi li bio prekinut sukob u Siriji. Taj skup koji je bio predstavljen kao zajednički američko-ruski projekt, zamišljen je (ali ne od Moskve) da bi ga Damask odbio. To se sada čini gotovo jedinim objašnjenjem. Jer, istoga dana kada je Assad prihvatio, mada je Zapad odbijao sudjelovanje Irana i Hezbolaha, ključnih aktera krize, donijeta je odluka Evropske unije o ukidanju embarga na isporuke oružja pobunjenicima. Stoga je jasno: mira u Siriji ne smije biti, sve dok – ne voljom sirijskog naroda – nego voljom onih koji su rat i pokrenuli, sirijski režim ne bude zamijenjen nekim drugim, podatnijim i kooperativnijim. Što je samo korak dalje u uspostavljanju novog svjetskog poretka u kojemu otuđeni centri moći odlučuju o sudbinama država i naroda. Tko je idući na redu?

 

 Novossti

tačno.net
Autor 9.6.2013. u 09:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija