Miris amnezije iz kuhinje „Borik“

Goran Pandža
Autor 14.1.2012. u 13:36

Miris amnezije iz kuhinje „Borik“

Borikom se širi miris amnezije, osnivački tandem u Haagu nabacuje zadovoljni smiješak, a zdravorazuman Homo sapiens crvenilo, od stida. Jednoga dana, kada odrastu, neko od ove djece će tužiti idiote koji su ih zloupotrijebili. Barem se za takvu budućnost vrijedi „boriti“.


Nikada neću zaboraviti priču profesorice na fakultetu u Sarajevu, izbjeglice iz Banjaluke. Živjela je blizu čuvene Ferhat-pašine džamije i cjelokupno rušenje je posmatrala sa prozora. Detonacije su, kaže, trajale danima, da bi na kraju ostala uspravna jedino munara džamije. Kada su zlikovci konačno i nju srušili, upriličeno je opšte narodno veselje i zaplesali su kolo oko ruševina.

Često se sjetim ove priče pa se pitam, kakav nečovjek moraš biti za tako nešto? I ono što najviše brine – gdje su ti ljudi danas?

Više od 1000 islamskih i katoličkih bogomolja u RS je do temelja uništeno, a da niko, za to,  nije odgovarao. Pomnoživši broj srušenih bogomolja sa brojem mogućih nalogodavaca, potrebnih rušitelja i onih koji su ruševine naknadno razvozili, dobije se zastrašujuća cifra učesnika u kulturocidu.

U suštini, šišaj građevine, one se mogu obnoviti, a ljudski životi nestaju u nepovrat i jedini su bitni. Sa druge strane, temeljiti kulturocid, bolje nego išta drugo dokazuje ciljanost i planiranost zločina na kojima je Karadžić gradio RS, i kao takav čini sastavni dio genocida. Jer jedan narod ne moraš fizički istrijebiti kako bi nad njim izvršio genocid. Dovoljno je ubiti, srušiti, sve ono što ga čini narodom, i on će nestati, jednako kao da si ga fizički ubio.

Izlizana politička korektnost nalaže da treba napomenuti kako su i „druge strane“ činile zločine, ubijale, rušile, što jeste tačno. Zbog iste političke korektnosti se mora dodati da, obimom, planski, ciljano, organizacijski, činjenično, haški presuđeno, to nije uporedivo. Nije ni slično. Transkript Mladićevog govora u kojem ističe: „To je ljudi genocid“, sasvim dovoljno govori o karakteru njegove i Karadžićeve borbe. Tek, politički korektne napomene, radi…

Dugo godina nakon rata, a sa ove vremenske distance – nedavno, istočnobosanski gradić Foču, je sa grupom studenata arhitekture iz Sarajeva, posjetila Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Višednevnom akcijom se nastojalo sakupiti i katalogizirati ostatke nekadašnjih devet fočanskih džamija, koji su nakon rušenja prevoženi i zakopavani u masovne grobnice sa žrtvama zločina, ili su prosto okolo razbacani u Drinu.

Objašnjava mi sestra, tadašnja učesnica ove akcije, kako se komunikacija sa lokalnim stanovništvom, tih dana, svodila otprilike na jednostrano: „džaba gradite, srušićemo opet“. Najbolnije u svemu tome je da  prijetnje nisu sfera fikcije, jer rušitelji jedne od najljepših bh. i balkanskih džamija uopšte, tzv. Aladža džamije (i ostalih osam fočanskih), koja je, pošto je uvrštena na UNESCO-vu listu, zajedno sa banjalučkom Ferhadijom predstavljala svjetsku kulturnu baštinu, još uvijek slobodno šetaju Fočom.

Sve to mi češlja misli, dok na RTRS-u pratim pompeznu manifestaciju obilježavanja 20 godina od osnutka Srpske Republike BiH, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku.

Ekranom se smjenjuju promotivni spotovi prirodnih ljepota, privrednih i ljudskih dostignuća, ode i pjesmice RS-u, a negdje pred kraj, i jedan prilog o ljubavnom i poslovnom uspjehu para, baš iz Foče.

Zove se, kako navodi komentator priloga,  ~“Mišel Ublije“, i turistički je vodič porijeklom iz nekog od frankofonih dijelova Evrope. Oženio se i skrasio u Foči, te radi na dovođenju evropskih turista radi upoznavanja sa „ prirodnim i kulturno-istorijskim znamenitostima Republike Srpske“. Posjećuju, nabraja: Foču, Romaniju, Višegrad… skoro da nema gdje ih ne vodi i o čemu ih ne upoznaje, i kada se sve zbroji, takva bi priča mogla biti lijepa, „samo“ da nije te nesretne prošlosti.

A u toj nesretnoj prošlosti, sa lica fočanske zemlje je izbrisana centralna znamenitost ovog gradića, Aladža džamija, uključujući i preostalih osam, a stvorena je nova realnost u kojoj će buduća „znamenitost“, kao muzej zločina, biti tzv. Karamanova kuća, gdje su zločinci, na čelu sa „odbjeglim“ Radovanom Stankovićem, kolektivno mučili, silovali i ubijali fočanske Bošnjake, da bi im leševe, potom, u masovnim grobnicama zatrpali ostacima njihovih bogomolja.

O tome, sudeći po prilogu, ne čuju Michelovi turisti, a možda ni njemu nije rečeno. I simptomatično, kao što prezime ovog  turističkog vodiča, u prijevodu sa francuskog znači „zaboraviti“(franc. oublier), tako je i čitava manifestacija u banjalučkoj dvorani Borik,  podređena kolektivnom zaboravu o nastanku onoga što se slavi.

Viđeno je još štošta. Prilog o modernoj arhitekturi iz Omarske (kako to gordo zvuči!), srpsko ovo, srpsko ono, srpska Republika Srpska, mitomanski govori, dodjela nagrada zaslužnicima, liturgija povodom krsne slave Republike Srpske (sekularnost po dodički)… na osnovu čega bi se dalo zaključiti da još od srpskog Velikog praska, nijedna nesrpska noga nije kročila na srpske tle srpske Republike Srpske, Dodika Srbina. Sve do tog, kobnog dana, kada su u posjetu došle ikebane iz HDZ-a i zalutali Franjo Komarica.

Na samom kraju manifestacije, dječica, teško da su i osnovci, držeći bukete cvijeća, u glas ponavljaju: „Ja sam Republika Srpska! Ja sam Republika Srpska!…“, bivajući sve glasniji: „…Ja sam Republika Srpska!! Ja sam Republika Srpska!!! Ja sam…!!!!“, i nastade muk. Djeca otiđoše do prvih redova i podijeliše cvijeće Dodiku, Tadiću, Kačavendi…

Borikom se širi miris amnezije, osnivački tandem u Haagu nabacuje zadovoljni smiješak, a zdravorazuman Homo sapiens crvenilo, od stida. Jednoga dana, kada odrastu, neko od ove djece će tužiti idiote koji su ih zloupotrijebili. Barem se za takvu budućnost vrijedi „boriti“.

Goran Pandža
Autor 14.1.2012. u 13:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija