Mirko Kovač pisac koji je veći od Jugoslavije

tačno.net
Autor 25.8.2013. u 13:08

Mirko Kovač pisac koji je veći od Jugoslavije

Kad sam čuo da je Mirko Kovač umro, prva asocijacija mi nije bila literarna nego politička: sjetio sam se one TV-scene iz 1990. kad Mirko Kovač, obliven krvlju, napušta Dom omladine u Beogradu, pogođen fotoaparatom bačenim iz ruke Šešeljevog četnika. Iako je velikosrpski huligan gađao Vetona Surroia, albanskog publicista iz Prištine koji je stajao do Kovača, mag iz Bileće nije pogođen slučajno: Kovač je te 1990. u Beogradu poticao politički otpor Miloševiću i Šešelju.

Piše: Damir Pilić

Ta scena iz beogradskog Doma omladine arhetipska je slika iz koje se sluti blizina rata: krv na političkoj tribini, okrvavljena glava ponajboljeg književnika i jednog od najblistavijih umova tadašnjeg srpskog društva, koji upravo javno upozorava to društvo da klizi u fašizam i zauzvrat dobiva četnički udarac u glavu, bila je uznemirujući proročki znak za budućnost koja se uskoro počela odmotavati.

Vele da je Mirko Kovač bio znatiželjan i blag čovjek, s nečim đavolskim u sebi. Zadnju đavolsku smicalicu priredio je u ponedjeljak, ne zato što je umro, nego jer je svojom smrću bacio u očaj novinare i urednike od Sutle do Šarplanine, darujući im nerješivu zagonetku kako da politički korektno i geografski točno odmjere naslove njegovih nekrologa, odnosno u koju nacionalnu književnost da ga smjeste.

Pa su urednici razmišljali: je li Mirko Kovač srpski pisac? Ha, moglo bi biti, u Beogradu je studirao i živio do 1991., objavivši veliki dio opusa na čistoj srpskoj ekavici. Ili je hrvatski pisac? Tja, i to bi moglo biti: 1991. doseljava u Rovinj – iz protesta prema Miloševićevu režimu i nacionalizmu tadašnje Srbije, birajući tim činom hrvatstvo kao moralnu kategoriju – gdje živi sve do smrti i gdje počinje pisati na hrvatskoj ijekavici, pa čak i stara srpska izdanja svojih naslova prerađuje u hrvatska. A je li možda crnogorski pisac?

Dođavola, ni to ne bi bilo pogrešno: rodio se i momčio u Crnoj Gori, pa mu je valjda materinski jezik crnogorski, a bio je i član Savjeta za standardiziranje crnogorskog jezika. Čiji je, kvragu? Sâm Mirko Kovač za života nije bio od pomoći klasifikatorima. Kad ga jednom pitaše kojem korpusu književnosti mu djelo pripada, on reče: “Nema potrebe da se priklanjam bilo kome; dovoljno mi je to što sam.” Kad ga drugom zgodom pitaše, reče ovako: “Ne razbijam glavu oko toga čiji sam pisac, ali najbolje plivam u hrvatskom moru”, posijavši đavolsku sumnju je li to rekao kao književnik ili kao plivač rekreativac.

I tako su urednici u više susjednih država jugoistočne Europe u ponedjeljak čupali kose, grickali olovke i u sebi psovali tipa koji je dovoljno velik da može jahati na čelu kolone bar triju nacionalnih književnosti, a nije dovoljno malen da stane u ijednu od njih bez ostatka. Taj ostatak, taj “višak pripadnosti” (ili “manjak”, kako tko gleda) zbunjivao je žurnaliste širom Balkana: što da stavimo u naslov, kako da ga “označimo”, čiji je on, do vraga, pisac? Što da radimo sa čovjekom koji je veći i od Hrvatske, i od Srbije, i od Crne Gore, i od Bosne i Hercegovine, i od svih njih zajedno?

Rješenja su bila raznovrsna: “jedan od najvećih pisaca našeg doba”, “posljednji veliki pisac epohe”, “pisac nadnacionalnog značenja”, “najdarovitiji književni emigrant”, “veliki regionalni pisac”… Glas Istre krenuo je putem Wikipedie: njima je umro “hrvatski, srpski i crnogorski pisac”.

Naravno, može i tako: različiti dijelovi identiteta glođu se samo kod nezrelih ljudi. No, zar smo iscrpili sve identitete Mirka Kovača? Što ćemo s faktom da se gro njegovih romana odvija u hercegovačkom kršu, koji ne pripada ni Hrvatskoj, ni Srbiji ni Crnoj Gori – iako od svake baštini dio identiteta i kulturnog nasljeđa – nego, avaj, Bosni i Hercegovini? Da nije Mirko Kovač onda bosanskohercegovački pisac?

Mašala, ni to nije isključeno. Ne tako davno Društvo pisaca BiH dodijelilo mu je nagradu “Bosanski stećak”, s obrazloženjem da je Mirko Kovač “književnik koji svojim porijeklom, životom, velikim književnim djelom, svojim ukupnim ljudskim i intelektualnim angažmanom pripada svima nama”. Čuj, “svima nama”: kakvo je to heretičko obrazloženje? Tko smo točno “svi mi”? Ali, nismo još završili s Kovačevim identitetima. Vratimo se na scenu s početka, kad fotoaparat namijenjen glavi Albanca Vetona Surroia završava na glavi Mirka Kovača: okrvavljeni Kovač napušta Dom omladine u Beogradu, odvode ga kola Hitne pomoći.

Na novinarsko pitanje kako se osjeća nakon udarca u glavu, on odgovara: “Kao Albanac!” Je li onda Mirko Kovač albanski pisac? E, jebiga. Sad se već slamaju i najčeličniji žurnalistički nervi, ovdje po nacionalnim šavovima puca i najtvrdokorniji novinarski vuk. Na uredničkim deskovima od Sutle do Šarplanine, u nekoliko susjednih država jugoistočne Europe, postaje jasno da se mora upotrijebiti ona zabranjena riječ, jer barem u geografskom smislu nema pogodnije.

I tako su urednici i novinari u četiri susjedne države konačno odahnuli prije nego će na četiri jezika dati politički korektan i geografski barem približno točan naslov nekrologa Mirku Kovaču, naslov koji će – kao babilonska rugalica svakom nacionalizmu – na sva četiri jezika glasiti potpuno jednako: “Umro je veliki jugoslavenski pisac”.

Slobodna Dalmacija

Tagovi:
tačno.net
Autor 25.8.2013. u 13:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija